Rev-x-964/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 964/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja A. N. iz T., zastupanog po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., protiv tuženika H. e. Z., distributivno područje E. S., pogon T., zastupana po direktoru, a on po J. B., dipl. pravnici, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-847/2014 od 11. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-413/2003 od 30. svibnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-847/2014 od 11. lipnja 2013. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-413/2003 od 30. svibnja 2014., u točki I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za više zatraženi iznos od dosuđenog iznosa od 7.350,00 kn pa do iznosa od 451.000,00 kn, te u točki II izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 960.000,00 kn na ime izmakle dobiti i iznosa od 11.484,00 kn na ime troškova putovanja na relaciji S. T.-stara kuća, sve sa zateznim kamatama.

r i j e š i o j e :

I Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu u kojem je naprijed citiranom presudom Županijskog suda u Splitu odbijena žalba tužitelja i potvrđena citirana presuda suda prvog stupnja u točki III izreke.

II Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-847/2014 od 11. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Trogiru poslovni broj P-413/2003 od 30. svibnja 2014. u točki I izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 7.350,00 kn za razdoblje od podnošenja tužbe pa do presuđenja i predmet u tom dijelu se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke tuženik je obvezan platiti tužitelju na ime naknade štete na ime troškova putovanja na relaciji T.-S.-T. u iznosu od 7.350,00 kn sa pripadajućim kamatama od presuđenja pa do isplate, dok je za više zatraženi iznos od dosuđenog iznosa pa do iznosa od 451.000,00 kn po navedenoj osnovi, kao i za više zatraženo na ime kamata, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

U točki II izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem tražio da se naloži tuženiku da mu platiti 960.000,00 kn na ime izmakle dobiti, te iznos od 11.484,00 kn na ime troškova putovanja na relaciji S. T.-stara kuća, sa kamatama od podnošenja tužbe do isplate, dok je u točki III izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka, kao neosnovane, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je počinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se usvoji u cijelosti njegov tužbeni zahtjev, a podredno predlaže ukidanje u cijelosti presude drugostupanjskog suda i vraćanje na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu, odnosno da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je dijelom neosnovana, dijelom osnovana i dijelom nedopuštena.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete koja mu je nastala na ime obične štete i izmakle koristi, budući da mu tuženik, unatoč donesenom rješenju o elektroenergetskoj suglasnosti za priključenje na električnu mrežu tuženika, tužiteljevu novosagrađenu kuću u T. nije priključio, zbog čega isti nije mogao koristiti kuću kao poslovni prostor za pekarsku proizvodnju i davanje u zakup, i zbog čega je imao troškove prijevoza na relaciji T.-S.-T. u iznosu od 451.000,00 kn, kao i troškove putovanja na relaciji S.-stara kuća u iznosu od 11.484,00 kn.

Nižestupanjski sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdili slijedeće činjenice:

- da je tužitelj kuću u kojoj je trebao vršiti pekarsku djelatnost sagradio bez građevinske dozvole,

- da je 28. veljače 1996. za sagrađenu kuću dobio rješenje koje zamjenjuje lokacijsku dozvolu,

- da je tuženik temeljem rješenja o elektroenergetskoj suglasnosti od 10. rujna 1990. bio u obvezi sagrađenu kuću tužitelja priključiti na električnu mrežu,

- da je navedenu obvezu izvršio tek 8. studenoga 1995., nakon što je tužitelj protiv tuženika ishodio pravomoćnu presudu toga suda (P-245/93), kojom mu je naloženo da u skladu sa rješenjem od 10. rujna 1999. i pripadajućom tehničkom dokumentacijom, na temelju koje je izdao tu suglasnost, izvede sve potrebne radove radi priključenja trošila električne energije na tužiteljevoj kući u T. na elektroenergetske objekte tuženika, te da mu omogući korištenje električne energije u skladu sa općim uvjetima za isporuku električne energije,

- da se posebno izdaje odobrenje elektroenergetske suglasnosti za domaćinstvo, a posebno za poslovni prostor,

- da je tužitelju izdana elektroenergetska suglasnost za domaćinstvo, a ne za poslovni prostor, odnosno da tužitelj nije podnio zahtjev za izdavanje suglasnosti za priključak električne energije za poslovni prostor nego za domaćinstvo, ni nakon 1995., nakon što mu je kuća priključena na elektroenergetske objekte tuženika,

- da je tužitelj podnio zahtjev za upis poduzeća pod nazivom A. - C. trgovinsko uslužno poduzeće T., s namjerom otvaranja pekare zajedno sa bratom njegove supruge,

- da Trgovački sud u Splitu nije donio rješenje o osnivanju navedenog poduzeća, odnosno da navedena pravna osoba nikad nije osnovana niti počela sa radom,

- da tužitelj nije bio osposobljen za obavljanje pekarskih poslova,

- da se ranije nije bavio djelatnošću proizvodnje pekarskih proizvoda, slastica i tjestenine, niti se tom djelatnošću bavio nakon izvršenog priključka na električnu energiju, u prosincu 1995.,

- da kuća tužitelja kroz utuženo razdoblje nije bila dovedena u funkciju za poslovanje odnosno za obavljanje poslovne djelatnosti već da je uređen bio samo dio za stanovanje.

Na temelju naprijed navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da tužitelj nije imao ozbiljnu namjeru baviti se navedenim poslovanjem, pa da slijedom toga nije dokazao postojanje uzročne veze između nezakonite radnje tuženika i štete tužitelja, koja se ne pretpostavlja već ju je potrebno dokazati, a što on nije učinio, pa su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete na ime izmakle koristi u iznosu od zatraženih 960.000,00 kn pozivom na odredbe čl. 155. i 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koje odredbe se primjenjuju sukladno odredbi čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05).

U revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje je li zbog nezakonite radnje tuženika tužitelju nastala šteta u vidu izmakle koristi, kao i šteta u vidu troškova prijevoza na relaciji T.-S.-T. kroz razdoblje od 1991-1995., odnosno do priključenja na električnu mrežu, te je li tužitelj trpio štetu u vidu troškova prijevoza na relaciji T.-stara kuća za isto razdoblje u zatraženim iznosima.

Revizijski razlog o počinjenju bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a tužitelj temelji na tvrdnji da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi o činjenicama proturječni, kao i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju tih isprava i samih tih isprava. Taj revizijski navod tužitelj ničim posebno ne obrazlaže zbog čega ovaj sud počinjenje navedene bitne povrede odredbi parničnog postupka, u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, nije uzeo u obzir. Revident tvrdi da prvostupanjska presuda nije obrazložena na valjan i zakonit način iz razloga jer u njoj nisu uopće ili nisu u cijelosti dani razlozi o odlučnim činjenicama, a osobito glede onih činjenica na koje je decidirano ukazao drugostupanjski sud u svom ukidnom rješenju poslovni broj Gž-1540/01 od 30. svibnja 2003. Tužitelj u reviziji, iznoseći navedenu tvrdnju ne navodi koje je to činjenice, po uputi Županijskog suda u Splitu, prvostupanjski sud trebao utvrditi, a u ponovljenom postupku to nije učinio zbog čega ovaj sud ni navedene tvrdnje u smislu odredbe čl. 386. ZPP-a, nije uzeo u obzir.

Neosnovan je i revizijski navod o počinjenoj relativno bitnoj povredi odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a iz istog, naprijed navedenog, razloga jer tužitelj u reviziji ne navodi čiji iskaz i u kojem dijelu sud prvog stupnja nije analizirao, kako bi ovaj sud mogao ulaziti u ispitivanje osnovanosti navedene tvrdnje o bitnoj povredi.

Neosnovane su tvrdnje revidenta o počinjenju bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 261. st. 3. ZPP-a, koje revident obrazlaže tvrdnjom da je sud odbio njegov prijedlog za vještačenjem po drugom vještaku iste struke. To stoga što je odredbom čl. 261. st. 3. ZPP-a propisano da će sud zatražiti mišljenje drugih vještaka ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnje ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka. U konkretnom slučaju vještak T. K. je odgovorio na sva dodatna pitanja i prigovore tužitelja zbog čega nije ni bilo potrebe za provođenjem drugog vještačenja. Nakon toga tužitelj je predložio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku financijske struke, sud je prihvatio navedeni prijedlog te ga pozvao da uplati predujam za provedbu navedenog dokaza, međutim tužitelj nije postupio po nalogu suda u ostavljenom roku, niti u tijeku postupka, zbog čega navedeni dokaz nije izveden. Iz navedenih razloga u postupanju suda nije počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se ukazuje u reviziji.

Revident nadalje tvrdi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 375. ZPP-a iz razloga što nije na jasan i obrazloženi način otklonio žalbene prigovore tužitelja.

Ni taj revizijski navod ovaj sud nije mogao biti uzet u obzir u smislu čl. 386. ZPP-a jer se u reviziji ne navodi jasno koji žalbeni prigovor tužitelja drugostupanjski sud u donesenoj presudi nije otklonio i na jasan način obrazložio.

U odnosu na odbijeni dio zahtjeva za naknadu troškova prijevoza (preko iznosa od 7.350,00 kn pa do iznosa od 451.000,00 kn) revident smatra da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 334. st. 2. 11. ZPP-a tvrdeći da u tom dijelu sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama nego da je dosudivši mu navedeni iznos odlučio isključivo temeljem očitovanja protivne stranke, te da je, s obzirom na očitovanje tuženika, u tom dijelu bio dužan donijeti presudu na temelju priznanja, a da je u odnosu na preostali zatraženi iznos po toj osnovi bio dužan suditi prema raspoloživim dokazima.

Ni navedeni revizijski navod tužitelja nije osnovan jer je sud prvog stupnja iscrpno elaborirao navedene troškove sukladno nalazu i mišljenju vještaka M. B., a prema čijem nalazu je tužitelj kroz navedeno razdoblje imao troškove prijevoza na relaciji T.-S.-T. u iznosu od 3.028, 80 kn. Stoga je, prema danom obrazloženju, sud prvog stupnja imajući u vidu činjenicu da je tužitelj učinio nespornim troškove prijevoza (a ne priznao kako to tvrdi tužitelj) u iznosu od 7.350,00 kn prema tadašnjim cijenama, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 189. i čl. 155. ZOO kada je tužitelju dosudio navedenu naknadu na ime troškova prijevoza a preko tog pa do zatraženog iznosa ga odbio sa zahtjevom, ali i odredbu čl. 331. ZPP-a kada nije donio presudu na temelju priznanja jer učiniti nespornim određenu tražbinu ne znači i priznati tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 331. ZPP-a.

U odnosu na izmaklu korist tužitelj u podnesenoj reviziji, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava, analizira provedene dokaze te smatra da je, s obzirom na utvrđene okolnosti: da je osnivao trgovačko društvo za pekarsku djelatnost, da je izradio plan proizvodnje pekarskih proizvoda i poslovanja pekare, da je imao spremnog poslovnog partnera, da je kuću projektirao i planirao urediti rukovođen intencijom da u prizemlju otvori pekaru, da je kod specijalizirane tvrtke našao strojeve koje bi kupio radi obavljanja pekarske djelatnosti, da mu je prestao radni odnos kod dotadašnjeg poslodavca u razdoblju kada je trebao sukladno planu početi s vlastitim poslom, jasno dokazao namjeru da započne s obavljanjem pekarske djelatnosti, iznajmljivanjem poslovnog prostora na način da mu to postane jedini izvor prihoda, odnosno ostvarivanja materijalne koristi za uzdržavanje sebe i obitelji. Nejasnim smatra kako su sudovi uz navedena utvrđenja došli do zaključka da tužiteljeva namjera da se bavi proizvodnjom pekarskih proizvoda nije bila ozbiljna odnosno da je bila tek apstraktne i teorijske naravi. Nebitnim smatra okolnost da poduzeće koje je namjeravao osnovati nije osnovano do kraja, kao i što nije imao priključak električne energije za poslovni prostor, i što nije stručno osposobljen. Tvrdi da su se poslovni uvjeti kreditiranja značajno poremetili nakon 1995. pa da se nije upuštao u efektivnu nabavku strojeva i dizanje skupih kredita jer se bio dužan ponašati na način dobrog domaćina i gospodarstvenika, a da pitanje namjere iznajmljivanja poslovnog prostora stjecanja dobiti na taj način sudovi uopće nisu preispitivali niti spominjali u presudama osim što su ocijenili da u tom smislu ne postoji uzročna veza.

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO propisano je onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Oštećenik prema odr. čl. 189. st. 1. ZOO imao pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi. Pri ocjeni visine štete, prema st. 3. citirane odredbe, kod visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Prema navedenoj odredbi izmakla korist (dobitak) je izravna naknadno uzrokovana šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi, koju je oštećenik osnovano očekivao prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja kad ne bi bilo štetne radnje ili propuštanja kojom je štetnik uzrokovao običnu štetu (indirektna, negativna šteta).

Visine izmakle koristi utvrđuje se tako da se uzima u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima konkretnog slučaja, a koji dobitak je spriječen štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Pod „redovnom tijeku stvari“ kod utvrđivanja visine izmaklog dobitka razumijevaju se okolnosti u kojima je oštećenik uobičajeno živio i radio, tj. uzimaju se u obzir njegove subjektivne prilike u objektivnim okvirima. Prema ustaljenoj sudskoj praksi za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi nije dovoljno postojanje mogućnosti ostvarivanja dobiti već i da je oštećenik zaista imao namjeru ostvariti korist, kao i vjerojatnost ostvarenja koristi (tako Rev-236/82 od 7. listopada 1982 PSP-22/59).

U konkretnom slučaju i prema stajalištu ovog suda nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da nisu ispunjene pretpostavke za priznavanje tužitelju, kao oštećeniku, naknade štete na ime izmakle koristi jer tuženik nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari imao ozbiljnu namjeru baviti se navedenim poslom, odnosno da nije dokazao postojanje uzročne veze između nezakonitog postupanja tuženika i štete koja bi mu eventualno nastala zbog toga što se nije bavio navedenom djelatnošću, odnosno što poslovni prostor nije iznajmljivao. To stoga što tužitelju nije izdano rješenje o osnivanju navedenog poduzeća od strane Trgovačkog suda u Splitu, što je tek 28. veljače 1996. legalizirao sagrađeni objekat, (ishodio rješenje koje zamjenjuje lokacijsku dozvolu), što mu kuća nije bila uređena za obavljanje gospodarske djelatnosti već samo dijelom za stanovanje, što nije imao uređen pristup kući, što nije ishodio elektroenergetsku suglasnost za poslovnu djelatnost nego za domaćinstvo, što ni nakon priključenja električne energije nije pokušao obavljati navedenu djelatnost itd., što su sve preduvjeti za obavljanje gospodarske djelatnosti, a što je sve govori o navodnoj „ozbiljnoj namjeri“ tužitelja za bavljenjem navedenom djelatnošću. Iznošenjem revizijskih navoda u navedenom pravcu tužitelj je dao svoju ocjene provedenih dokaza, a koja ocjena dokaza nije prihvatljiva ovom sudu.

Ista je stvar i sa dosuđenom naknadom na ime troškova putovanja i iznajmljivanja poslovnog prostora jer ni u tom pogledu, prema utvrđenjima sudova, tužitelj nije dokazao da je imao ozbiljnu namjeru iznajmljivanja poslovnog prostora s obzirom na navedene okolnosti, a niti je dokazao da bi imao troškove prijevoza na navedenim relacijama preko dosuđenog iznosa, u čemu ovaj sud u svemu prihvaća iznesena stajališta nižestupanjskih sudova. Tvrdnje revidenta da su se nakon 1995. uvjeti kreditiranja značajno promijenili, isticani tijekom postupka, ničim nisu dokazane. Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili citirane zakonske odredbe kada su odbili navedeni dio tužbenog zahtjeva tužitelja slijedom čega je u odnosu na taj dio odlučeno kao u izreci presude na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

U odnosu na pobijanu presudu, u dijelu u kojem je drugostupanjskom presudom potvrđena prvostupanjska presuda u točki I izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos od 7.350,00 kn od podnošenja tužbe pa do presuđenja, osnovano tužitelj u podnesenoj reviziji ukazuje da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer u navedenom dijelu ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud ne iznose razloge odbijanja tog dijela zahtjeva zbog čega ih u tom dijelu nije bilo moguće ispitati.

Iz navedenog razloga u tom dijelu je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a bilo nužno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje sudu prvog stupnja, pa će da bi otklonio navedenu bitnu povredu, u nastavku postupka sud prvog stupnja točno utvrditi kada je prvi put podnesen zahtjev za naknadu navedenih troškova prijevoza, te će zavisno od navedenih utvrđenja biti mogućnosti donijeti novu i zakonitu presudu.

Kako je navedena revizija podnesena i protiv odluke o troškovima postupka. U odnosu na taj dio ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinjena niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, subjektivna kumulacija tužbenog zahtjeva, objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, samo u odnosu na predmet spora postupak se dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP-a i u odnosu na odluku o troškovima postupka valjalo riješiti kao u izreci predmetnog rješenja.

Zagreb, 18. rujna 2018.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.