Legislator Case Law & Legislation
Rev-737/1998-2 AI generated

Croatian Supreme Court partially allowed appeal, reducing non-material damages for mental suffering due to reduced life activities.

Case Number Rev-737/1998-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia partially allowed the defendant's appeal, reducing the awarded non-material damages for mental suffering caused by a 30% reduction in life activities. While the court upheld the lower court's findings on physical pain and fear, it deemed the 65,000 kuna award for mental anguish excessive given the specific medical circumstances. Consequently, the judgment was amended to award 50,000 kuna for mental suffering, while the claims for physical pain and fear were dismissed as the lower courts correctly applied the law.

Legislator headnote

AI generated

čl. 200. ZOO; čl. 393. ZPP; čl. 395. st. 1. ZPP: The Supreme Court may correct a lower court's excessive award of non-material damages for mental suffering when the degree of reduced life activities does not justify the amount, ensuring proportionality between the injury and the compensation.

Keywords

AI generated
non-material damages mental suffering reduced life activities proportionality of compensation civil liability appeal procedure ZOO tort law

Cited Legislation

AI generated

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-737/98-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz S., zastupanog po punomoćnicima P. Š. i M. J. odvjetnicima iz S., protiv tuženika S. d.d. V., zastupanog po punomoćniku Z. M. odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2376/96 od 15. siječnja 1997. godine, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-58/94 od 04. rujna 1996. godine, u sjednici održanoj dana 24. listopada 2000. godine,

presudio je i riješio je:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Revizija tuženika prihvaća se kao djelomično osnovana, djelomično se preinačuje presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-2376/96 od 15. siječnja 1997. godine u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, kao i u odluci o troškovima parničnog postupka i u tom dijelu sudi:

Tuženik je dužan platiti tužitelju za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 50.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja (04. rujna 1996. godine) do isplate.

Tuženik je dužan tužitelju na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos od 11.660,00 kuna.

U preostalom dijelu revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nakandu troška revizije.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak revizije.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova naknade nematerijalne štete isplati iznos od 70.000,00 kuna i to za pretrpljene fizičke bolove iznos od 15.000,00 kuna (traženo 25.000,00 kuna), za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 50.000,00 kuna (traženo 125.000,00 kuna), za pretrpljeni strah iznos od 5.000,00 kuna (traženo 15.000,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja (04. rujna 1996. godine) do isplate, dok je u preostalom dijelu do iznosa od 165.000,00 kuna tužbeni zahtjev odbijen, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu materijalne štete koja se sastoji u izgubljenoj zaradi u iznosima pobliže navedenim u izreci ove presude i rentu u iznosu od 1.126,00 kuna mjesečno, počevši od 01. svibnja 1995. godine, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

Ujedno je ovom presudom naloženo tuženiku da tužitelju na ime parničnih troškova isplati iznos od 14.000,00 kuna, a u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika kao neosnovan.

Drugostupanjskom presudom djelomično je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 90.000,00 kuna i to za pretrpljene fizičke bolove 15.000,00 kuna, za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti 65.000,00 kuna i za pretrpljeni strah 10.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja (04. rujna 1996. godine) do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjev u iznosu od 75.000,00 kuna odbijen.

Rješenjem drugostupanjskog suda odbačena je žalba tuženika kao nedopuštena, jer se odnosila na dio presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženika, budući je pravni interes za podnošenje žalbe protiv tog dijela presude imao samo tužitelj. Ujedno je tim rješenjem naloženo tuženiku da naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 13.717,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude obje stranke su izjavile reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kako u odnosu na glavnu stvar, tako i u odnosu na odluku o parničnom trošku, s prijedlogom da sud pobijanu presudu preinači u smislu revizijskih navoda, odnosno da ukine obje presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio. Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizija tuženika je djelomično osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj: 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud je utvrdio da u

čnog

postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parni postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP na koju opisno ukazuje tuženik u svojoj reviziji.

O svim ostalim procesnim povredama zbog kojih se može izjaviti revizija, revizijski sud je ovlašten voditi računa samo kad se revident na postojanje takvih povreda određeno pozove, a kako stranke ne obrazlažu posebno koje bi ostale povrede bile ostvarene, niti ih konkretno naznačuju, to ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog profesionalnog oboljenja – azbestoze.

Suprotno tvrdnji tuženika sudovi su potpuno i istinito utvrdili sve pravno relevantne činjenice i okolnosti i na temelju savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, posebice nalaza i mišljenje liječnika vještaka, sudovi su s osnovom zaključili da postoji uzročno- posljedična veza između tužiteljeva oboljenja i uvjeta njegovog radnog mjesta.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” broj: 19/83) poduzeće, odnosno poslodavac odgovara radniku za štetu nastalu zbog povrede i profesionalnog oboljenja ako ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe, krivnja radnika).

Kako tuženik nije dokazao da je oboljenje kod tužitelja nastalo iz uzroka koji tuženika oslobađaju odgovornosti, to tuženik odgovara za štetu tužitelju, jer je njegova odgovornost objektivna.

U odnosu na prigovore revidenata u odnosu na dosuđene naknade štete za utužene vidove (fizičke bolove, strah i duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti), za pravilnu primjenu odredbe čl. 200. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj: 53/91, 73/91 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZOO), sudovi utvrdili sve relevantne činjenice, a to su:

- da je tužitelj radeći kod tuženika od 23.06.1972. godine na radnim mjestima koja su u doticaju sa azbestnom prašinom, obolio od profesionalne bolesti – azbestoze pleure,

- da je tužitelj rođen 02. siječnja 1951. godine,

- da bolest napreduje i nakon što se oboljela osoba više ne izlaže djelovanju azbestne prašine,

- da saznanje za bolest i njen konačan ishod izaziva strah (koji su detaljno opisali liječnici vještaci u svojim nalazima),

- da tužitelj pri težim fizičkim poslovima, dužem i bržem hodanju, hodu uz stepenice i brijeg, te pri većim fizičkim naporima ima tegobe u smislu stezanja u prsištu i nestašice zraka, uslijed čega je životna aktivnost smanjena trajno za oko 30%,

- da tužitelj pri svakom većem fizičkom naporu i promjeni vremena osjeća fizičke boli, koje su lakšeg karaktera.

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, prema stajalištu ovog revizijskog suda, drugostupanjski sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebice stupanj smanjenja životnih aktivnosti tužitelja (30%), tužitelju s tog osnova dosudio neprimjereno visoku naknadu štete u iznosu od 65.000,00 kuna, pa je stoga po ocjeni ovog suda za taj vid štete drugostupanjsku presudu valjalo preinačiti, imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda, te tužitelju dosuditi pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 50.000,00 kuna.

U odnosu na visinu dosuđene naknade nematerijalne štete tužitelju s osnova fizičkih bolova u iznosu od 15.000,00 kuna i s osnova straha u iznosu od 10.000,00 kuna, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 200. ZOO. Zbog toga je valjalo odbiti reviziju tužitelja (u odbijajućem dijelu), kao neosnovanu, temeljem odredbe čl. 393. ZPP, a reviziju tuženika prihvatiti kao djelomično osnovanu i djelomično preinačiti drugostupanjsku presudu u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti, temeljem odredbe čl. 395. st. 1 ZPP.

U odnosu na naknadu materijalne štete, sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 195. ZOO, a tuženik i ne pobija visinu dosuđene materijalne štete, već samo postojanje svoje obveze, koju obvezu su nedvojbeno utvrdili sudovi tijekom parničnog postupka.

U vezi prigovora revidenata na odluku o parničnom trošku, valja reći da je pristup drugostupanjskog suda pravilan.

Naime, kada je tužbenom zahtjevu samo djelomično udovoljeno treba pri odlučivanju o parničnim troškovima uzeti u obzir tužiteljev i tuženikov uspjeh u parnici (čl. 154. st. 2. ZPP).

Prilikom određivanja razmjernog dijela parničnih troškova sud treba voditi računa ne samo o visini odbijenog odnosno prihvaćenog tužbenog zahtjeva, već i o osnovi tužbenog zahtjeva.

Kad se ima u vidu da se upravo oko utvrđivanja osnova produžilo vođenje parnice (provođenjem specijalističkih vještačenja), to je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj uspio s oko 70% zahtjeva, a tuženik s oko 30% zahtjeva.

Stoga tužitelju pripada na ime troškova parničnog postupka ukupan iznos od 11.660,00 kuna, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u svezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak revizije, jer o naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke, a u reviziji tuženik nije određeno naveo troškove za koje traži naknadu (čl. 164. ZPP).

Kako je tužiteljeva revizija u cijelosti odbijena kao neosnovana, to tužitelj nema pravo na naknadu troška revizije (čl. 154. ZPP).

Iz navedenih razloga, a kako se nije ostvarila ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 393. ZPP i 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.