Supreme Court dismisses appeal as ungrounded, ruling mandatory military pay regulations override prior employment contract terms.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's revision against a lower court judgment confirming unpaid salary and guard allowance. The appellant argued that his employment contract remained valid and binding, but the court held that mandatory state regulations on military pay supersede any conflicting contractual clauses. Consequently, the court ruled that contract provisions exceeding statutory limits are void under mandatory law principles.
Legislator headnote
AI generatedZakon o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske; Zakon o obveznim odnosima: Mandatory state regulations governing military personnel remuneration override conflicting terms in employment contracts, rendering such contractual clauses void.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 574/05-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stari tužitelja Ž. F. iz N., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, koju zastupa Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. svibnja 2005. godine poslovni broj Gž-733/05 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu od 24. ožujka 2005. godine poslovni broj P-3016/04, u sjednici održanoj dana 10. siječnja 2006. godine,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odlučeno:
"I. Odbija se tužitelj Ž. F. iz N., sa tužbenim zahtjevom kojim od tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane Zagreb, zahtijeva da mu na ime razlike neisplaćene plaće od 1. lipnja 2001. godine pa do 31. srpnja 2004. godine isplati iznos od 401.617,10, te na ime gardijskog dodatka za razdoblje od 1. prosinca 2002. godine pa do 31. srpnja 2004. godine iznos od 45.360,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi utvrđenoj Zakonom o zateznim kamatama, na pojedine iznose, pobliže navedene u tužbenom zahtjevu, od dospijeća pojedine radine razlike plaće i gardijskog dodatka do isplate, te sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
II. Nalaže se tužitelju Ž. F. da tuženici Republici Hrvatskoj – Ministarstvu obrane Zagreb, naknadi parnični trošak u iznosu od 6.950,00 kn (šesttisućadevetstopedeset kuna) u roku 8 dana.“
Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije osnovana.
Prije svega, revident u reviziji ne navodi određeno o kojim bitnim povredama odredaba parničnog postupka bi u konkretnom slučaju bila riječ niti na koji način bi te povrede bile počinjene. Zbog toga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije obrazložen, pa u smislu čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 386. ZPP taj razlog nije niti uzet u razmatranje.
U ovom predmetu je riječ o zahtjevu tužitelja za isplatu plaće na temelju ugovora o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama. Predmetnim zahtjevom tužitelj traži razliku između isplaćenog iznosa plaće u skladu s Odlukom o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba, vojnih službenika i vojnih namještenika od 11. 5. 1995. godine (dalje: Odluka o plaćama), koju je sukladno ovlaštenjima iz čl. 138. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 23/95 – dalje: ZSOS) donio Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Republike Hrvatske, i onog iznosa koji proizlazi iz sadržaja ugovora (3,5 prosječne mjesečne isplaćene neto plaće radnika u gospodarstvu Republike Hrvatske).
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno: - da je navedeni ugovor o službi u Hrvatskoj vojsci – gardijskim brigadama sklopljen 10. 10. 1994. godine na određeno vrijeme od tri godine s mogućnošću prešutnog produžavanja na slijedeće tri godine – što se u ovom slučaju i događalo uključujući i sporno vremensko razdoblje.
Sporno je pitanje da li tužitelju pripada pravo na isplatu plaće sukladno ugovoru (čl. 6. tog ugovora) i nakon donošenja propisa donesenih nakon sklapanja ugovora i Odluke o plaćama 1995. godine ili u skladu s tim propisima.
Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da nakon stupanja na snagu propisa iz 1995. godine tužitelju pripada pravo na plaću u skladu s tim propisima – neovisno o odredbama ugovora.
Revidentovi prigovori svode se na slijedeće stajalište:
- odredbe ugovora obvezuju stranke u sporu i nakon stupanja na snagu navedenih propisa, jer odredbe ugovora nisu prestale važiti niti su ništave. Tuženica je jedna od ugovornih strana, pa ne može mijenjati sadržaj ugovora svojim podzakonskim i zakonskim ovlastima.
Stajalište nižestupanjskih sudova je pravilno.
Odredbom čl. 138. ZSOS propisano je da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane. Odlukom o plaćama, koji je temeljem tog propisa donio Predsjednik Republike Hrvatske i Vrhovni zapovjednik oružanih snaga, uređene su plaće i beriva djelatnih vojnih osoba, a ista se primjenjuje od 1. svibnja 1995. godine. Tom Odlukom je određeno da danom njezinog stupanja na snagu prestaju vrijediti sve donesene odluke, zapovijedi i drugi akti kojima je bilo uređeno područje propisano tom Odlukom. Tužitelj je u smislu odredbe čl. 3. ZSOS kao gardist (vojnik po ugovoru) djelatna vojna osoba, pa se i na njega odnose propisi o plaćama i drugim berivima djelatnih vojnih osoba.
Odredba čl. 138. ZSOS prema kojoj plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba uređuje Vrhovni zapovjednik na prijedlog ministra obrane je prisilni propis.
Sadržaj Odluke o plaćama ograničava slobodu ugovaranja i ugovorna odredba o plaći mora biti u skladu s uređenjem iz Odluke. Svako ugovaranje protivno Odluci o plaćama čini takvu ugovornu odredbu preko iznosa utvrđenog Odlukom ništavom u smislu čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 103. st. 1. ZOO ništav je ugovor suprotan prisilnim propisima, a prema odredbi čl. 105. st. 1. ZOO ništavost neke odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
U konkretnom slučaju odredba čl. 6. ugovora kojeg su stranke sklopile 10. 10. 1994. godine, koja govori o plaći tužitelja, je ništava u dijelu u kojem je suprotna navedenim prisilnim propisima i zbog toga se ne može primijeniti. Pri tome nije odlučno što je ugovor sklopljen prije stupanja na snagu navedenih propisa, jer prisilni propis ima prednost u primjeni u odnosu na odredbe ugovora – bez obzira na to je li ugovor sklopljen prije ili poslije njegovog stupanja na snagu.
Također, na navode revidenta treba dodati da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor bio sklopljen na određeno vrijeme od tri godine s time da postoji mogućnost prešutnog produženja na slijedeće tri godine ukoliko niti jedna od stranaka ne zatraži raskid. U vrijeme prešutnog produženja predmetnog ugovora već je na snazi bila Odluka o plaćama, pa je sloboda ugovaranja visine plaće bila ograničena. Zbog toga ni prešutni sporazum nije mogao biti u suprotnosti s Odlukom o plaćama, jer se odredba preko iznosa utvrđenog Odlukom u smislu čl. 105. st. 1. ZOO smatra ništavom – što se odnosi upravo na sporno vremensko razdoblje.
Iz tih razloga nisu osnovani prigovori revidenta, pa nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Zbog svega izloženog je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 10. siječnja 2006. godine
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v.r.