I Kž-1102/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Z., zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. studenog 2006., broj K-114/05, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić i branitelja V. Lj., odvjetnika iz S.,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-1102/2006-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: djelo, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. rujna 2005. godine, pa nadalje. Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 6.500,00 kn od čega se 2.000,00 kn odnosi na paušalnu svotu.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 1102/06-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. Z., zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 1. i dr. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 08. studenog 2006., broj K-114/05, u sjednici održanoj dana 21. veljače 2007., u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić i branitelja V. Lj., odvjetnika iz S.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. B. Z. za kazneno djelo pod toč. 2. izreke temeljem čl. 192. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04 i 84/05; u nastavku: KZ) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a prihvaćaju se po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo pod toč. 1. izreke iz čl. 192. st. 1. KZ-a u trajanju od 3 (tri) godine, te za kaznena djela pod toč. 3. i 4. izreke u trajanju od 1 (jedne) godine za svako djelo, pa se opt. B. Z., temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.
čunava se vrijeme provedeno u
Temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu zatvora ura
pritvoru od 02. rujna 2005., pa nadalje.
II. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana, te se u ostalom, pobijanom, a nepreinačenom, dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu opt. B. Z. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela spolnog odnošaja s djetetom i temeljem čl. 192. st. 1. KZ utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri godine za svako djelo, te za dva kaznena djela bludnih radnji i temeljem čl. 193. st. 2. KZ utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine za svako
I Kž 1102/06-6
djelo, te je primjenom čl. 60. st. 1. i 2. toč. c. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, u koju mu je, temeljem čl. 63. st. 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 02. rujna 2005. godine, pa nadalje. Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 6.500,00 kn od čega se 2.000,00 kn odnosi na paušalnu svotu.
Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, te optuženik osobno i po braniteljima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. Lj. i Ž. V., odvjetnika iz S..
Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.
U osobnoj žalbi optuženik pobija pravilnost prvostupanjske presude, ne navodeći žalbene osnove, dok se u žalbi po branitelju prvostupanjska presuda pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Ujedno je stavljen prijedlog da se o sjednici vijeća izvijesti branitelj optuženika.
Odgovori na žalbe nisu podneseni.
Nakon što je spis, sukladno čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku: ZKP), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju, predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a prihvati žalba državnog odvjetnika.
O sjednici vijeća uredno su izviještene stranke te je branitelj optuženika V. Lj., odvjetnik iz S., bio nazočan sjednici, a kako se optuženik nalazi u pritvoru i ima branitelja, vijeće nije smatralo svrhovitim na sjednici vijeća osigurati nazočnost optuženika, već je ista održana sukladno čl. 374. st. 2. ZKP.
Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok je žalba optuženika neosnovana.
Nije u pravu optuženik kada ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, jer da je izreka presude proturječna razlozima presude, da nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da su navedeni razlozi posve proturječni. Ovu žalbenu osnovu žalitelj posebno ne obrazlaže, već samo parafrazira zakonski tekst, a nastavno se upire na druge povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 9. i st. 3. ZKP.
Suprotno žalbenoj tvrdnji, izreka presude je razumljiva, određena, u njoj nema nikakvih proturječja, a nema ni proturječja između izreke i razloga presude, u obrazloženju presude korektno su iznijeti dokazi koje je prvostupanjski sud proveo, analizirao i vrednovao i na temelju kojih je utvrdio postojanje relevantnih činjenica za kaznenu odgovornost optuženika u čemu nema nikakvog proturječja, a suštinski, prema sadržaju žalbe, optuženik nije zadovoljan utvrđenjima prvostupanjskog suda glede dokazanosti radnji odnosno terećenih
I Kž 1102/06-6
kaznenih djela, pa je bez temelja žalba zbog naznačene bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
Žalitelj neutemeljeno prigovara prvostupanjskom sudu da je postupio protivno odredbi čl. 238. a. do 238. e. ZKP kada je pročitao iskaze svjedoka M. N., J. T. i M. Z. bez suglasnosti obrane i potom temeljio osuđujuću presudu na iskazima ovih svjedoka.
Naime, u ovom kaznenom predmetu vođen je postupak zbog kaznenih djela na štetu djece koja ulaze u tzv. katalog kaznenih djela iz čl. 117. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 111/97, 27/98, 12/02; u nastavku: ZSM) tako da se uz Zakon o kaznenom postupku primjenjuju odredbe o kaznenopravnoj zaštiti djece i maloljetnika iz Dijela četvrtog Zakona o sudovima za mladež. Kako je već konstatirano prilikom ispitivanja u istražnom postupku, što utvrđuje i prvostupanjski sud na glavnoj raspravi, u vrijeme davanja iskaza oštećenici M. N., J. T. i M. Z. imaju status djece (nisu navršili 14 godina), pa je primijenjen čl. 119. ZSM i oštećenici su u istrazi ispitani putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, uz pomoć stručne osobe (psihologa D. K.), nakon čega je vijeće prvostupanjskog suda, sukladno čl. 119. st. 4. ZSM odlučilo da se zapisnici (prijepisi zvučne i tonske snimke ) o njihovim iskazima pročitaju. Prema tome kod primjene čl. 119. ZSM nije potrebna suglasnost stranaka za reproduciranje dokaza na glavnoj raspravi što je evidentno i žalitelju znano kada u žalbi navodi da je to bilo zakonsko ovlaštenje prvostupanjskog suda. Pri tome žalitelj pogrešno ovaj način ispitivanja oštećenika povezuje sa procesnom situacijom primjene odrede čl. 238. d. ZKP, jer se spomenuti propis ne odnosi na ispitivanje djeteta odnosno mlađeg maloljetnika oštećenog kaznenim djelom. Odredbe čl. 238. a. do 238. e. ZKP odnose se na ispitivanje tzv. ugroženog svjedoka (osobe sa prikrivenim osobnim podacima i po potrebi prikrivenim izgledom), dok oštećenici u ovom postupku nisu imali navedeni status. Ujedno treba uputiti žalitelja i na okolnost da prvostupanjski sud ne temelji presudu isključivo i jedino na iskazima djece oštećenika, jer je kod valorizacije njihovih iskaza koristio iskaze ostalih svjedoka o istovrsnom postupanju optuženika u periodu koji prethodi inkriminiranom, kako je i naznačeno na str. 14, posljednji odlomak pobijane presude.
Žalbeni prigovor o neosnovano odbijenom prijedlogu obrane da se oštećenici ispitaju na glavnoj raspravi, kojim se upire na povredu prava obrane na glavnoj raspravi (čl. 367. st. 3. ZKP), također nije utemeljen. Prvostupanjski je sud dao valjane i u svemu argumentirane razloge, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, glede odbijanja spomenutog dokaznog prijedloga optuženika. Oštećenici su u istrazi detaljno iskazivali o terećenim radnjama, te su ovoj radnji nazočili dvojica branitelja optuženika čime su interesi obrane u toj fazi postupka bili očuvani. Primjenjujući čl. 119. st. 4. ZSM opravdano je sud prvog stupnja zaključio da nije nužno njihovo ponovno ispitivanje na glavnoj raspravi radi izbjegavanja opetovanog traumatiziranja oštećenika, obzirom na utvrđene smetnje iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja (oštećenici J. T. i M. N.) odnosno akutnog stresnog poremećaja (oštećenik M. Z.). Ostali prijedlozi obrane za ispitivanje svjedoka B. V., B. L., S. P., Z. K., V. K. odbijeni su kao nevažni pozivom na odredbu čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP čime nije povrijeđeno pravo obrane na glavnoj raspravi, jer je ovlaštenje suda odlučivati o dokaznim prijedlozima stranaka, no sadržajno čini žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja će biti naknadno razmotrena.
Nadalje, žalitelj prigovara da je ispitivanje oštećenika provedeno protivno čl. 239.
injena ZKP, odnosno da su oštećenicima postavljana sugestivna pitanja, čime da je uč
I Kž 1102/06-6
relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. ( u žalbi naznačeno kao čl. 384. ) st. 3. ZKP.
Žalbeni navod o postavljanju sugestivnih pitanja oštećenicima nije opravdan ni primjeren. Iz prijepisa snimke o ispitivanju oštećenika (list 175-198 spisa) razvidno je da su ovoj istražnoj radnji bili prisutni branitelji optuženika Ž. G. i Ž. V., odvjetnici iz S., tijekom ispitivanja sudnicu je napustio branitelj Ž. G. kojeg je zamijenio D. M., odvjetnik iz S., imali su mogućnost postavljati pitanja oštećenicima, a nisu stavili nikakve primjedbe o načinu njihovog ispitivanja, te je ispitivanje provedeno sukladno zakonskim odredbama. Žalitelj zanemaruje činjenicu da su ispitivana djeca oštećena kaznenim djelom i stoga način njihova ispitivanja ne može biti identičan ispitivanju odrasle osobe, što uostalom propisuje čl. 119. st.
1. ZSM kada nalaže prema oštećenicima obazrivo postupanje, uvažavanjem dobi, značajki ličnosti, prilika odrastanja i sl. kako bi se izbjegle moguće štetne posljedice na njihov odgoj i razvoj. Pomoć stručne osobe nužna je kako bi se dijete - žrtva traume moglo „otvoriti“ i bez ustručavanja iskazivati o doživljenoj seksualnoj zlostavi koja po prirodi stvari kod žrtve u ovoj osjetljivoj dobi odrastanja izaziva osjećaj stida o kojem je teško spontano, u slobodnom, nepoticajnom izričaju iskazivati. Nastojeći prikazati sugestivnost ispitivača žalitelj reproducira dijelove eksplorativnog intervjua koji su vodile vještaci psiholog D.
K. i psihijatar dr. S. K. (koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka), no osnov za utvrđivanje relevantnih činjenica glede radnji i događanja koje čini optuženik sud prvog stupnja utvrđuje na temelju iskaza koje su djeca oštećenici kao svjedoci dali pred istražnim sucem. Pitanja postavljana tijekom ove radnje ne sugeriraju odgovor već potiču oštećenike na rasvjetljavanje konkretnih situacija u kojima su se nalazili sa optuženikom, da opišu što detaljnije što, kada, gdje i na koji način im se dogodilo. Osim toga, da se radilo o nedopuštenim pitanjima, zasigurno bi branitelji optuženika već tada intervenirali, a svakako bi na odgovarajući način reagirao i istražni sudac koji je rukovodio ovom istražnom radnjom.
Konačno, žalitelj reproducira neka postavljena pitanja koja počinju sa upitom "jeste li, jesi li", a koja prema žalitelju sugeriraju potvrdan odgovor "je, jesam". Međutim, iz prijepisa snimke ispitivanja razvidno je da na upite koji bi bili postavljeni na jednak način bilo je, kako potvrdnih, tako i niječnih odgovora, dakle pitanja nisu formulirana sugerirajući jednu vrstu odgovora.
Nije utemeljen ni žalbeni prigovor o protuzakonitoj, znatnoj izmjeni činjeničnog opisa kaznenih djela, što bi upućivalo na povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 9. ZKP. Prigovarajući vremenskom okviru žalitelj u odnosu na svaku od inkriminacija pod toč. 1. do 4. izreke pobijane presude ističe da nema pobliže oznake kada se koji događaj zbio što onemogućuje koncipiranje i iznošenje obrane, čime da nisu naznačeni svi bitni elementi kaznenog djela.
Istina da je prvostupanjski sud izvršio određene korekcije u opisu djela koje se odnose na preciziranje vremena djela sukladno utvrđenju ovih činjenica iz provedenih dokaza, o čemu su navedeni razlozi za svako pojedino djelo odnosno učinjenu izmjenu, čime nije u bitnome promijenio niti prekoračio optužbu, a niti je preinaka u opisu djela imala bilo kakvog značaja glede primjene Kaznenog zakona. Opisi kaznenih djela zbog kojih je optuženik proglašen krivim u svim segmentima, vremenskog određenja, mjesta i načina radnji u potpunosti su jasni, određeni, razumljivi i nema nikakvog nedostatka u naznakama da su se događaji zbivali "tijekom ljeta 2005. godine", "početkom 2004. godine u tijeku zimskih mjeseci“, „u ljeto 2005.“, „tijekom ljeta 2004.", u ljeto 2003. godine". Vrijeme počinjenja kaznenog djela bitan je element djela radi pravilne primjene materijalnog prava, ali nije nužno da uvijek bude precizno određeno u najmanjim jedinicama računanja vremena, niti je time
I Kž 1102/06-6
onemogućena obrana optuženiku budući je obranu iznio poričući kaznena djela. Prema tome izmjenom opisa djela nije prekoračena optužba, dapače kada žalitelj problematizira „u cijelosti izmjenu činjeničnog opisa učina u odnosu na onaj kakav je bio u optužnom aktu“ previđa da se optužnicom teretilo optuženika za sedam kaznenih djela počinjenih u realnom stjecaju, a prvostupanjski sud je primijenio institut produljenog kaznenog djela što je povoljnije za optuženika, prilagodivši opis djela pravnoj oznaci iz čl. 61. KZ.
Žalitelj nije zadovoljan ocjenom personalnih dokaza, ističe potrebu ispitivanja onih svjedoka koje je sud prvog stupnja odbio, poglavito S. P. kao svjedoka očevica za djelo na štetu M. Z., što čini žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Oštećenici u iskazima opisuju radnje spolne zlostave koje optuženik čini bez prisutnosti drugih osoba, što je uvjerljivo, logično i razumljivo jer se po prirodi stvari ova djela u pravilu odvijaju samo između počinitelja i žrtve. Stoga je prihvaćanjem iskaza djece oštećenika pravilno prvostupanjski sud odbio prijedloge obrane za ispitivanje drugih svjedoka. Oštećenici M. N., J. T., M. Z. i L. K. u svojim su iskazima određeno i detaljno opisali radnje kojima je optuženik duboko zadro u njihovu sferu seksualnosti čineći, kako bludne radnje prema svim oštećenicima (dodirivanjem spolnog organa, trljanjem spolovilom o stražnjicu, zavlačenje ruke ispod gaćica i milovanje po stražnjici), tako i radnje koje čine obilježja kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom i to analnog odnosa prema oštećeniku M. N. te felacia prema oštećeniku J. T.. Argumente iz pobijane presude, kako su iscrpno naznačeni na str. 14, posljednji odlomak, glede valorizacije dokaza, poglavito iskaza oštećenih, u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, posebice ocjenu nepostojanja razloga za lažno terećenje optuženika. K tome su oštećenici M. N., J. T. i M. Z. podvrgnuti evaluaciji vještaka, psihologa D. K., te psihijatra dr. S. K., koje su suglasno u nalazima i mišljenjima navele da su sposobni vjerodostojno iskazivati, pamtiti i reproducirati proživljene traumatične događaje. Žalitelj neopravdano osporava vjerodostojnost iskaza oštećenika J. T. i M. N., jer je J. T. opisao jednu situaciju spolne zlostave kojoj je bio prisutan M. N., što ovaj ne spominje u svom iskazu. Međutim, radnje koje opisuje oštećenik J. T. nisu obuhvaćene inkriminacijama koje su počinjene na štetu M. N., pa stoga nije bilo potrebe u tom dijelu na glavnoj raspravi otklanjati proturječnosti u njihovim iskazima. Naime, u spomenuta dva iskaza ne iznose se suprotne tvrdnje o istom događaju već jedan svjedok naprosto ne spominje događaj, niti ga je bilo tko od prisutnih stranaka o istome pitao pa proturječnosti u suštini nema.
Neprimjeren i neutemeljen je žalbeni navod da je nejasno za sud i optužbu kada se odvijaju terećeni događaji pa da se radi o „knjiškom primjeru suđenja temeljem utiska, dojma i nagađanja“, jer je prvostupanjski sud za svoja utvrđenja dao određene, potpune i jasne razloge, dakle u pobijanoj presudi nema dvojbi o bilo kojoj odlučnoj činjenici. Sud prvog stupnja je, nakon analize i valorizacije iskaza oštećenika, u odnosu na svaku točku izreke presude utvrdio vrijeme djela i precizirao ga sukladno takvom utvrđenju. Stoga se ne može prihvatiti žalbena teza da su mjesto i vrijeme počinjenja djela upitni i nejasni. Žalitelj
i odlomak za djelo pod primjerice ukazuje na obrazloženje pobijane presude na str. 11, treć
toč. 3. izreke, no pravilnim razumijevanjem razloga presude razvidno je da prihvaćanjem iskaza oštećenika koji opisuje događaj iz „ ljeta prošle godine“ u odnosu na vrijeme ispitivanja (listopad 2005.) prvostupanjski sud utvrđuje da se terećene radnje odvijaju tijekom ljeta 2004. kako je i naznačeno u opisu djela, te na jednak način utvrđuje vrijeme inkriminacije za ostala djela. Prema tome nema govora o suđenju temeljem utiska, dojma i
I Kž 1102/06-6
nagađanja već se ono zasniva na valjanoj i za ovaj drugostupanjski sud u svemu prihvatljivoj ocjeni personalnih dokaza. Osporavanjem vjerodostojnosti iskaza oštećenika za sve inkriminacije, kako slijedi iz osobne žalbe optuženika u kojoj ponavlja obranu, ponavlja se i teza o iniciranju kaznenog postupka korištenjem djece za razrješavanje sukoba sa sumještanima oko marine-lučice u S.. Međutim, prvostupanjski sud za utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika koristi i iskaze ostalih svjedoka, odraslih osoba (svjedoci M. T., D. N., F. B., M. T., Z. N.-K.), koji doduše nemaju neposrednih saznanja glede inkriminacija, ali su uvjerljivo iskazivali o vlastitim iskustvima i saznanjima iz djetinjstva o neprimjerenom seksualiziranom ponašanju te sličnim oblicima seksualnog zlostavljanja optuženika. Stoga teza o svojevrsnoj uroti sumještana protiv optuženika predstavlja neuspjeli pokušaj otklanjanja kaznene odgovornosti kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Žalitelj ukazuje na neprihvatljivost i nestručnost sudskih vještaka psihijatra dr. S. K. i psihologa D. K., tvrdi da su navodi vještaka o psihičkom stanju oštećenika proizvoljni, nedokazani i neuvjerljivi, uz izmiješane dijagnostičke kriterije.
Za razliku od žalbenih tvrdnji, ovaj drugostupanjski sud smatra da su nalazi i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa u pobijanoj presudi opravdano ocijenjeni stručnim i kvalitetnim. Vještaci su nalaze i mišljenja izradili rukovodeći se znanstvenim metodama rada, određeno naznačenim u pisanim nalazima i mišljenjima. Psihologijski nalaz utemeljen je na eksplorativnom intervjuu sa ispitanicima te metodama psihologijske obrade uporabom testova i upitnika ličnosti te projektivnih tehnika, dok je psihijatrijski nalaz i mišljenje rezultat razgovora sa ispitanicima i dijagnostičke obrade, a kako je potanko naznačeno za svakog od oštećenika (list 108-121, 122-140 i 156-172 spisa). Nadalje, obrana je na glavnoj raspravi 07. studenog 2006., provjeravajući stručnost vještaka, postavila niz pitanja na koja su vještaci argumentirano odgovorili pozivajući se među ostalim i na stručnu literaturu (list 279 spisa). Vještak psihijatar dr. S. K. objasnila je da akutna reakcija na stres oštećenika M. N. je dijagnoza uspostavljena prilikom dolaska psihijatru u prvom navratu, a da je cjelovitim promatranjem, evaluacijom osobnosti i psihičkog funkcioniranja oštećenika zaključeno o postojanju posttraumatskog stresnog poremećaja kroničnog oblika. Ujedno treba upozoriti žalitelja da utvrđenje kaznene odgovornosti optuženika i zaključak o činjenicama da je optuženik počinio terećene radnje kaznenih djela prvostupanjski sud ne zasniva na zaključku vještaka o psihičkom stanju oštećenika već na personalnim dokazima, poglavito iskazima oštećenih dječaka, iako spomenuti nalazi i mišljenja imaju značaj kod odmjeravanja kazne vrednovanjem nastalih posljedica po zdravlje oštećenika.
Slijedom iznesenog, prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje i stoga je opravdan zaključak da je optuženik, poznavajući oštećenike, znajući da se radi o djeci M. N., J. T., M. Z. i maloljetnom L. K., prema njima počinio protupravne radnje spolne zlostave koje imaju za cilj seksualno uzbuđenje i zadovoljenje spolnog nagona što čini obilježja kaznenih djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 2. KZ te spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ. Na tako utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja primijenio je institut produljenog kaznenog djela što je povoljnije za optuženika od terećenja za kaznena djela počinjena u realnom stjecaju kako mu se optužnicom stavljalo na teret, pa nije utemeljena ni žalba zbog povrede kaznenog zakona.
I Kž 1102/06-6
Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik smatra da su prenaglašene otegotne okolnosti i da su sastavni dio radnje počinjenja kaznenih djela dok su zanemarene olakotne okolnosti.
Državni odvjetnik ističe da je u većoj mjeri trebalo uzeti u obzir štetnost posljedica po djecu žrtve optuženikovih radnji, poglavito u iskazanom jednakom obrascu ponašanja optuženika unazad 19 godina. Utvrđene kazne zatvora za pojedina djela državni odvjetnik dovodi u korelaciju sa minimumom propisane kazne za ista kaznena djela prema posljednjim izmjenama Kaznenog zakona upirući time na pogibeljnost djela i značaj zaštićenog dobra.
Razmotrivši tako suprotstavljene navode stranaka ovaj sud drugog stupnja nalazi da su u pobijanoj presudi u potpunosti i pravilno utvrđene okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne, pri čemu je optuženiku olakotnim uzeta neosuđivanost, dok je otegotnim cijenjeno narušeno psihičko zdravlje djece. Seksualna aberacija odnosno zadovoljenje spolnog nagona odrasle osobe nad djecom ili maloljetnicima svakako ostavlja neizbrisiv trag za njihov budući život, a u ovom konkretnom slučaju to je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka psihijatra dr. S. K., te psihologa D. K.. Otegotna je okolnost dužina vremenskog razdoblja u kojem su činjene protupravne radnje, time izražena upornost u kriminalnoj djelatnosti, te nije u pravu optuženik kada tvrdi da je dio radnji bitan i sastavni element obilježja kaznenog djela što mu se nije moglo cijeniti otegotnim. Naime, kako je već prethodno naznačeno optuženik je proglašen krivim za produljena kaznena djela pa tada brojnost, učestalost raznih vrsta spolne zlostave predstavlja otegotnu okolnost i onu kriminalnu aktivnost koja je relevantna i determinira visinu kazne.
Međutim, s pravom državni odvjetnik ukazuje na potrebu izricanja strože kazne. Naime, razmjerno jačini ugrožavanja zaštićenog dobra i broju radnji kojima se ostvaruje obilježje kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. KZ, u odnosu na kazneno djelo na štetu J. T. u korelaciji prema ostalim oštećenicima, optuženik je iskazao izrazitu upornost pa je stoga za ovo djelo primjerena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, dok je prvostupanjski sud pravilno odmjerio kazne zatvora u trajanju od tri godine za djelo na štetu M. N. te jedne godine za svako djelo na štetu M. Z. i L. K.. Osobnost optuženika kako ju je utvrdio prvostupanjski sud, intenzitet, brojnost i raznovrsnost radnji spolne zlostave te nastale posljedice opravdavaju osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina kojom će se u cijelosti ostvariti zakonom propisana svrha kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije.
Slijedom navedenog, a kako ispitivanjem pobijane presude sukladno čl. 379. st. 1. ZKP nisu utvrđene povrede zakona na koje je dužan paziti ovaj drugostupanjski sud, trebalo je temeljem čl. 390. i čl. 387. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 21. veljače 2007.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Vojimir Katić, v.r.
Erika Kocijančić, v.r.