Supreme Court dismisses appeal on tort damages for personal injury, upholding lower court's assessment of pain and care costs.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a final judgment awarding damages for personal injury. The lower courts found the plaintiff suffered a 10% reduction in capacity and required assistance, awarding specific amounts for pain, mental suffering, and care costs. The court rejected the appeal because the damages were calculated correctly under the Obligations Act and care costs were based on market rates, not the fact that the plaintiff received free help from family.
Legislator headnote
AI generatedčl. 200. ZOO; čl. 223. ZPP: Damages for non-material injury and care costs are determined based on the circumstances at the time of judgment and market rates, respectively, and do not require proof that the assistance was provided by paid professionals.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 736/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.Č. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici T.T. i I.U. odvjetnici u Z., protiv tuženice "C. o. " d.d. iz Z., koju zastupa punomoćnik A.M. dipl. pravnik, radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 20. listopada 1992. godine posl. br. Gž-6322/92, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 14. svibnja 1992. godine posl. br. Pn-4323/91, u sjednici održanoj dana 6. travnja 1994. godine,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja M.Č. odbija se kao neosnovana.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 14. svibnja 1992. godine posl. br. Pn-4323/91 suđeno je:
"I. Tuženik je dužan isplatiti tužitelju s naslova naknade štete iznos od 1.159.520 HRD uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja prvostepene presude 14. svibnja 1992. g. do isplate, po stopi određenoj članom 277. stav 1. Zakona o obveznim odnosima, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 48.563 HRD sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
II. Tužitelj se o d b i j a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1,151.680 HRD kao prekomjernim."
Presudom Okružnog suda u Zagrebu od 20. listopada 1992. godine posl. br. Gž-6322/92 suđeno je:
"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Pn- 4323/91 od 14. svibnja 1992. godine u dijelu kojim je tužbeni zahtjev odbijen. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za dio pobijanog iznosa od 600.000 HRD.
Uvažava se djelomično žalba tuženika i preinačuje navedena presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za dio pobijanog iznosa od 254.520 HRD kao i u odluci o parničnom trošku i sudi:
Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade štete za daljnjih 254.520 HRD kao i zahtjeva za naknadu parničnog troška preko iznosa od 42.563 HRD.
Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja, u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložio da sud reviziju prihvati i u pobijanom dijelu presude nižih sudova preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženici da tužitelju nadoknadi cjelokupni parnični trošak uključujući i trošak revizijskog postupka.
Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužitelja sud prvog stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZPP), na odgovor tuženici i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetništvu.
Tuženica nije odgovorila na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Ispitujući pobijani dio presude ovaj je sud ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, primjenom čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.
Također ne postoji ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se pravilnost presude može valjano provjeriti. Sud drugog stupnja doista u obrazloženju pobijane presude ne navodi odlučne okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete no te je okolnosti utvrdio sud prvog stupnja i iste naveo u obrazloženju prvostupanjske presude time da žalitelji nisu pobijali u žalbi pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja. U takvoj pravnoj situaciji sud drugog stupnja je svoju ocjenu o pravilnosti primjene materijalnog prava po sudu prvog stupnja zasnovao na utvrđenim odlučnim činjenicama koje je naveo sud prvog stupnja u svojoj presudi pa ta činjenična utvrđenja sud drugog stupnja nije bio dužan ponavljati u obrazloženju pobijane presude.
Neosnovana je i tvrdnja revidenta da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava te da se tako ostvario revizijski razlog propisan odredbom čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.
Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:
- da je tužitelj u štetnom događaju od 8. kolovoza 1991. godine zadobio tjelesne povrede - trzajnu ozljedu vratne kralježnice, brojna natučenja, oguljotine i udarne krvne podljeve lijeve strane čela, lijevog ručnog zgloba, lijeve šake te desne strane prsnog koša i oba koljena,
- da je zbog pretrpljenih tjelesnih povreda tužitelj trpio fizičke boli jakog intenziteta i trajnog karaktera kroz 8 dana, srednjeg intenziteta i povremene oko 10 dana dok su bolovi slabog intenziteta i povremenog trajanja trajali 6-8 tjedana,
- da je tužitelj trpio strah i to primarni strah jačeg intenziteta tijekom trajanja štetnog događaja te sekundarni strah jačeg intenziteta u trajanju 3-4 dana, srednjeg intenziteta u trajanju 6-7 dana i kasniji strah u trajanju oko 2 mjeseca,
- da su kod tužitelja kao posljedica zadobivenih povreda ostale trajne posljedice u vidu blaže bolnosti i ograničenosti pokreta vratne kralježnice zbog kojih je trajno smanjena životna i radna sposobnost tužitelja u opsegu koji iznosi 10%,
- da je tužitelju u razdoblju od 8. do 12. kolovoza 1991. godine tijekom nošenja imobilizacije vratne kralježnice i lijeve ruke bila neophodna tuđa pomoć,
- da je tužitelju u razdoblju od 8. do 12. kolovoza 1991. godine tijekom nošenja imobilizacije vratne kralježnice i lijeve ruke bila neophodna tuđa pomoć i njega svakodnevno i u punom obimu, a kroz daljnja tri tjedna da mu je bila potrebna tuđa pomoć tri puta tjedno po 4 sata za obavljanje težih fizičkih uobičajenih poslova,
- da tužitelju usluge tuđe pomoći nisu pružali djelatnici Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući.
Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kad je ocijenio da pravičnu novčanu naknadu štete s osnova pretrpljenih boli čini iznos od 200.000 HRD, s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti iznos od 500.000 HRD i s osnova pretrpljenog straha iznos od 200.000 HRD. Ovo iz razloga što su dosuđeni iznosi pravične naknade nematerijalne štete po sudu drugog stupnja i po ocjeni ovoga suda utvrđeni uz uvažavanje svih kriterija i mjerila propisanih odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (dalje: ZOO) pa revident neosnovano tvrdi da su naknade nematerijalne štete utvrđene u iznosima koji ne predstavljaju pravičnu novčanu naknadu. Pravičnu naknadu nematerijalne štete sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti kakve postoje u vrijeme presuđenja i na pravilnost tako utvrđene naknade nemaju utjecaja naknadna inflatorna kretanja kao ni visina kamatne stope zakonske zatezne kamate. Revident neosnovano prigovara pravilnosti utvrđenja naknade štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege. Ovo zato što se radi izvorno o naknadi novčane materijalne štete (naknada troškova) pa se visina te naknade utvrđuje prema cijenama u vrijeme kad je tužitelju pružana potrebna pomoć i njega. Kako je u to vrijeme dosuđena naknada bila gotovo jednaka brutto cijeni troškova tuđe pomoći pružena po djelatnicima Centra za njegu bolesnika s liječenjem u kući to dosuđivanjem naknade štete tužitelju u iznosu od 5.000 HRD nije povrijeđeno materijalno pravo na njegovu štetu. Oštećenik, naime, ima pravo na naknadu štete na ime troškova tuđe pomoći i njege i kad mu je ta pomoć i njega pružena besplatno (npr. od strane članova njegove obitelji) ta naknada se određuje po netto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć pružana bila sposobna pružiti takovu uslugu. Ako pak takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom čl. 223. ZPP.
Zbog navedenih je razloga ovaj sud ocijenio da se u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti kao ni revizijski razlog koji revident navodi u reviziji to je revizija tužitelja primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.
U Zagrebu, 6. travnja 1994.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin v.r.
Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava
Viši administrativni referent:
(Štefica Klepac)