II Rev-103/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-103/00-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Marijana Ramušćaka, Petra Milasa i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KP P., K., kojeg zastupa M. M. i A. L., odvjetnici iz R., protiv tuženika T. P. P., radi naknade štete, rješavajući reviziju tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 28. rujna 1999. broj Pž-2736/99, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci od 12. siječnja 1999. br. P-962/97, u sjednici održanoj dana 02. listopada 2002.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja se prihvaća, te se ukidaju presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-962/97 od 12. siječnja 1999. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2736/99 od 28. rujna 1999. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2736/99 od 28. rujna 1999. odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Rijeci broj P-962/97 od 12. siječnja 1999.

Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog svih revizijskih razloga.

Tuženik nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je osnovana.

Osporena presuda ispitana je u granicama razloga iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da je ista donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog neispunjenja ugovora od strane tuženika. Spor proizlazi iz "Ugovora o izvršenju vanjskotrgovačkog posla" od 07.01.1991. (dalje: Ugovor), kojim je ugovoreno da će tuženik, kao osoba ovlaštena za obavljanje vanjskotrgovačkih poslova, u svoje ime, a za račun tužitelja, izvršiti uvoz opreme za telemetrijski sistem opskrbe vodom (čl. 1., 2. i 3.); da će cijenu te opreme ("sve troškove substance uvoza"), kao i sve zavisne troškove tuženika snositi tužitelj uplatom na žiro-račun tuženika, a da se tuženik obvezuje da će sredstva namjenski i u praktički najkraćem roku biti namjenski usmjerena (čl. 4.).

Tužbeni zahtjev za naknadu štete tužitelj temelji na činjenicama da je u ispunjenju svoje ugovorne obveze iz čl. 4. st. 1. Ugovora, dana 03.06.1991. uplatio na žiro-račun tuženika iznos od 5,053.211,80 din, koji iznos predstavlja protuvrijednost dijela cijene uvezene opreme u iznosu od 86.178,60 GBP, uvećan za iznos tzv. šticunga od 1,151.614,00 HRD, i da tuženik ovaj iznos nikad nije doznačio prodavatelju opreme W. B. (V. Britanija), već da je taj iznos neosnovano zadržao za sebe. Kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva označio je odredbu čl. 262. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)(list spisa 134), dodatno navodeći da se radi o raskidu ugovora po čl. 125. ZOO (list spisa 149).

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su na sporni odnos primijenili odredbe čl. 125. ZOO i utvrdili da Ugovor nije raskinut po samom zakonu, budući da nije ugovoren fiksni rok i da tužitelj nije dokazao da je tuženiku predujmio iznos od 5,053.211,80 dinara za plaćanje robe iz uvoza, te su tužbeni zahtjev kao neosnovan odbili.

Pogrešno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su o sporu odlučili primjenom odredbe čl. 125. ZOO.

Prije svega treba istaći da prema odredbi čl. 186. st. 3. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, koju je tužitelj u tužbi odnosno tijekom spora naveo. U konkretnom slučaju tužitelj je, u odnosu na uvijek istu činjeničnu osnovu, donekle proturječno, naveo dvije pravne osnove svog tužbenog zahtjeva – naknadu štete zbog neispunjenja Ugovora (čl. 262. st. 2. ZOO) i naknadu štete zbog raskida Ugovora (čl. 132. st. 1. u vezi čl. 125. ZOO).

U takvoj procesnopravnoj situaciji sudovi su pravnu osnovu tužbenog zahtjeva trebali odrediti polazeći od pravne prirode Ugovora i činjenica na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev.

Sadržaj Ugovora odgovara ugovoru o komisionu s kupovnim nalogom, a iz činjenica na kojima se temelji tužbeni zahtjev nedvojbeno slijedi da se radi o zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika, što znači da je o sporu valjalo odlučiti primjenom odredaba čl. 262. st. 2. i čl. 266. st. 1. i 2. ZOO, u vezi s odgovarajućim odredbama istog Zakona koje uređuju ugovor o komisionu (čl. 771., čl. 772. i s njim u vezi čl. 756. i sl.).

Kako sudovi o sporu nisu odlučili primjenom tih odredaba materijalnog prava, to se ukazuje osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP). Zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje relevantno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo je potpuno neutvrđeno.

U osporenoj, kao i u prvostupanjskoj presudi, učinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, na koju opisno ukazuje revizija, jer o odlučnoj činjenici je li tužitelj platio tuženiku predujam u iznosu od 5,053.211,80 HRD postoji proturječje između onog što se u razlozima presuda navodi o tome i sadržaja isprave – virmanskog naloga "K., 03.06.1991." (list spisa 22).

Naime, u presudama se o toj činjenici navodi da tužitelj nije dokazao da je po Ugovoru, s osnova avansa, doznačio tužitelju navedeni iznos, dok je u citiranom virmanskom nalogu izričito navedeno da tužitelj u korist tuženika plaća iznos od 5,053.211,80 HRD u svrhu avansa po Ugovoru od 07.01.91. god. za nabavku opreme za telemetriju.

Zbog ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i suđenje.

U ponovnom postupku prvostupanjski sud će spor raspraviti i o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučiti primjenom čl. 262. st. 2. i čl. 266. st. 1. i 2. ZOO u vezi s odgovarajućim odredbama istog Zakona o komisionu, te će za svoju odluku u presudi navesti potpune i jasne razloge koji su u suglasju sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danima u postupku.

Odluka o trošku temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 02. listopada 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v. r.