Rev-x-554/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 554/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Aleksandra Peruzovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. M. iz S., koju zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u S., protiv tuženika „C. o.“ d.d. Z., Poslovna jedinica V., koju zastupa punomoćnik Z. D., odvjetnik u S. i Ž. B., dipl. pravnica, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžp-807/10 od 21. listopada 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-49/03 od 25. ožujka 2010., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2013.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od ukupno 617.443,82 kn, s pripadajućom zateznom kamatom na pojedine iznose, a kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude i to s osnova štete zbog gubitka zarade, te s osnova troškova tuđe pomoći i njege. Ujedno je tuženik obvezan tužiteljici nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 61.408,50 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), zbog svih razloga propisanih u čl. 385. st. 1. ZPP, uz prijedlog da se revizija prihvati, pobijane presude ukinu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tuženika nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog parničnog postupka predstavlja zahtjev tužiteljice za isplatu materijalne štete s osnova izgubljene zarade za vremensko razdoblje od 1. siječnja 1993. do 28. veljače 2010., te tuđe pomoći i njege za vremensko razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2009.

Naime, tužiteljica je stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. ožujka 1989. u mjestu K., kada je ista kao putnik u osobnom automobilu reg. oznake …, kojim je upravljao osiguranik tužene D. Z., teško tjelesno povrijeđena. Kao posljedica predmetne prometne nezgode kod tužiteljice je došlo do teškog invaliditeta radi potpune oduzetosti sva četiri ekstremiteta, što je dovelo do inkontinencije, odnosno nemogućnosti zadržavanja mokraće i stolice, pa kako je tužiteljica potpuno nesposobna sama brinuti se o sebi i svojoj osobnoj higijeni, istoj je tuđa pomoć i njega trajno potrebna, kroz cijeli dan i u punom opsegu. Isto tako tužiteljica je zbog posljedica zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi trajno nesposobna za bilo kakav posao, a do prometne nezgode je radila kao trgovac.

Kod toga sud drugoga stupnja smatra da na strani tužiteljice postoji doprinos nastanku štete, time što je pristala na vožnju s alkoholiziranim vozačem, a kada je u vozilu bilo još sedam osoba. Kako je tužiteljica prije same prometne nezgode, zajedno s vozačem koji je odgovoran za istu, konzumirala alkoholna pića, to je ista pristala i na eventualni rizik u vezi s posljedicama koje bi u vožnji s takvim vozačem mogle nastati, radi čega nižestupanjski sudovi ocjenjuju doprinos tužiteljice u omjeru od 20%, a doprinos osiguranika tuženika u omjeru od 80%, sve u smislu odredbe čl. 192. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO).

Nadalje nižestupanjski sudovi utvrđuju da u konkretnom slučaju nije osnovan prigovor limita odnosno prekoračenja osigurane svote, pri čemu je vještačenjem po vještaku M. T. utvrđeno da limit osiguranja nije prekoračen. Naime, svota osiguranja u vrijeme štetnog događaja iznosila je 75.000.000,- dinara (tadašnjih jugoslavenskih dinara), te je tom svotom bila pokrivena cjelokupna šteta koju je tužiteljica pretrpjela prema mjerilima i cijenama važećim na dan štetnog događaja 20. ožujka 1989. Prvostupanjski sud je kod toga utvrdio da je po presudi Općinskog suda u Splitu br. P-1360/91 od 28. listopada 1992. cjelokupna šteta iznosila 37.630.000,- dinara, a isto tako visinu mjesečnog iznosa izgubljene zarade i tuđe pomoći i njege prema cijenama i mjerilima u vrijeme štetnog događaja ukupno iznosi 323.800,- dinara.

Nižestupanjski sudovi kod toga svoju odluke temelje na nalazu i mišljenju vještaka M. T., te smatraju da nije bilo potrebno provoditi usklađivanje tog nalaza s nalazom vještaka K. J., to iz razloga što taj vještak nije pravilno pristupio vještačenju, pa se na njegovom nalazu nije niti mogla temeljiti odluka u ovom predmetu. Stoga nije ostvarena pretpostavka za određivanje novog vještačenja u smislu odredbe čl. 261. st. 3. ZPP, a vještak T. je odgovorio na sva postavljena pitanja. Iz utvrđenja navedenog vještaka proizlazi da prigovor limita osigurane svote istaknut od strane tuženika nije osnovan.

Nadalje sudovi smatraju da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi vještačenje kapitalizirane rente, budući da tužiteljica u ovom predmetu nije tražila isplatu rente zbog izgubljene zarade, odnosno rente zbog tuđe pomoći i njege.

Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZOO novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ukoliko sud ne odredi što drugo. Prema pravnoj teoriji renta se definira kao naknada štete u novčanom obliku, čiji ukupan iznos nije poznat u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu, te se samo trajanja rente može odrediti doživotno ili za određeno vrijeme. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica ne traži plaćanje rente za ubuduće, već traži isplatu izgubljene zarade i tuđe pomoći i njege samo za prošlo razdoblje, to se ne radi o renti, pa nije bilo niti uvjeta da se vrši izračun kapitalizirane rente. Stoga nije osnovano pozivanje tuženika na odluke Rev-1411/93, odnosno Rev-x-28/11, budući je u tim predmetima bila utužena i renta za buduće razdoblje.

S navedenim pravnim shvaćanjima nižestupanjskih sudova u potpunosti je suglasan i ovaj sud, pa se radi nepotrebnog ponavljanja revident upućuje na obrazloženje drugostupanjske odluke u smislu odredbe čl. 396. a. st. 1. ZPP. Ujedno će se odluka drugostupanjskog suda objaviti na internetskim stranicama ovoga suda na temelju odredbe st.

2. istog članka.

Radi navedenog drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 261. st. 2. i 3. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP glede odluke o troškovima postupka, je odluka o troškovima postupka obrazložena, razlozi su jasni i razumljive, te u tom dijelu ne postoje nedostaci uslijed kojih se odluka ne bi mogla ispitati.

Osim toga tuženik u reviziji pogrešno navodi da je vrijednost predmeta spora u vrijeme utuženja iznosila 21.749,60 kn, budući je odmah u tužbi tužiteljica tražila i isplatu rente zbog izgubljene zarade u iznosu od 2.800,00 kn mjesečno, te tuđe pomoći i njege u iznosu od 1.600,00 kn mjesečno, što pomnoženo s ukupno 60 mjeseci, daje ukupnu vrijednost predmeta spora od 285.749,60 kn. Podneskom od 30. studenog 2001. vrijednost predmeta spora je povišena na iznos od 331.953,29 kn, a podneskom od 20. siječnja 2010. na iznos od 617.443,82 kn.

I glede obračuna vrijednosti boda za zastupanje po odvjetniku ovaj sud u cijelosti prihvaća pravilnim obrazloženje drugostupanjskog suda, pa se i u tom dijelu revident upućuje na obrazloženje drugostupanjske odluke u smislu odredbe čl. 396. a ZPP.

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu 5. lipnja 2013.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.