Revr-867/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 867/14-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-140/2013 od 13. ožujka 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-281/11 od 15. ožujka 2013., u sjednici održanoj 21. rujna 2016.,

r i j e š i o j e:

1. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžri-140/13 od 13. ožujka 2014. u pobijanom dosuđujućem dijelu i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-281/11 od 15. ožujka 2013. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. O trošku postupka povodom pravnog lijeka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 96.089,06 kuna s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 19.500,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, tekućim od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana.

Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari. Rješenjem suda drugog stupnja pod točkom I. izreke preinačena je odluka o troškovima postupka i naloženo tuženici u roku od osam dana naknaditi tužitelju na ime parničnog troška iznos od 16.687,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 15. ožujka 2013. do isplate dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.812,50 kuna, točkom II. izreke određeno je da se tužitelju ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Tužitelj u odgovoru na reviziju u bitnom osporava revizijske navode i predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na reviziju.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

U reviziji tuženica postavlja materijalnopravno pitanje „…može li se taj ostali rad, odnosno vrijeme provedeno na službi tretirati prekovremenim radom u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu, Kolektivnog ugovora te tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora“.

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica se poziva na odluke ovog suda (Revr 466/07-2 od 5. rujna 2007. i Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009.) i pritom tvrdi da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u navedenim odlukama. Tuženica se poziva na odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora te na tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga njegove važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP-a, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

Predmet spora je zahtjev tužitelja-policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatu razlike plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja 2008. do prosinca 2008.

Sporno pravno pitanje svodi se na pitanje može li se tužitelju vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu duže od 40 sati tjedno priznati (platiti) kao prekovremeni rad. Nižestupanjski sudovi su zaključili da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu koje je duže od 40 sati tjedno smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 77/07 i 98/07) i Kolektivnom ugovora za državne službenike i namještenike od 1. srpnja 2008. („Narodne novine“, broj 93/08). Polazeći od takvog zaključka sudovi su računali broj sati prekovremenog rada na način da su takvim radom računali ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tužitelj koristio slobodne dane, te da mu je tuženica isplaćivala plaću po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu i za vrijeme kada taj rad nije ostvarivan, sudovi su obvezu tuženice na plaćanje prekovremenih sati izračunali umanjenjem broja prekovremenih sati - uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima, te isplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu (u vrijeme kada taj rad nije ostvarivan) i u tom umanjenom iznosu priznali pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, prema odredbama Kolektivnog ugovora.

Nižestupanjski sudovi su svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljili na činjenici da on tijekom boravka na terenu nije slobodan napustiti radno mjesto, tj. dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. S takvim obrazloženjem odbili su i prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema mišljenju sudova, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu, pa stoga tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr 753/09-2 od 17. studenoga 2009.). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

Slijedom navedenog, prema pravnom shvaćanju ovog suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz Kolektivnog ugovora službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

S obzirom da sudovi nižeg stupnja, zbog ovog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrdili odlučne činjenice - stvarno odrađene sate rada tužitelja kroz utuženo razdoblje s obzirom na njegovo radno mjesto i nalog - zapovijed za obavljanje odgovarajućih poslova, a čemu ovisi ima li tužitelj pravo na uvećanu plaću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će sukladno uputama iz ove odluke donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 21. rujna 2016.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.