II Rev-41/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev-41/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te drsc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr.sc. Andrije Erakovića i Damira Mratovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Č., poduzeće za građevinarstvo i trgovinu, s.p.o. V., kojeg zastupa punomoćnik A. B., odvjetnik iz V., protiv tuženika T. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica D. V., odvjetnica iz Z. radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 1998. godine broj XI Pž-2118/97-2, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 22. siječnja 1997. godine broj: XX P-942/95, u sjednici održanoj dana 12. veljače 2003. godine,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika se prihvaća te se djelomično ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 8. rujna 1998. godine broj: XI Pž-2118/97-2, i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 22. siječnja 1997. godine broj: XX P-942/95 u točci I. i III. izreke, i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženiku je naloženo da plati tužitelju 30.785,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 1995. godine pa do isplate (toč. I. izreke) i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 6.650,00 kn (toč. III. izreke), dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 502.861,90 kn (toč.II.izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik u pobijajući je u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju, a ni nadležni državni odvjetnik, kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.

Revizija nije osnovana.

Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a neosnovano prigovara revident da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, jer obje presude sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, a ni sadržaju isprava i izjavama danim u postupku. Osnovan je međutim prigovor da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a zbog toga je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Utvrđeno je da su stranke sklopile ugovor o prodaji i da je tuženik na ime kupovne cijene platio tužitelju unaprijed (avans) dana 27. svibnja 1991. godine iznos od 2.000,000,00 tadašnjih dinara. Tuženik je u dopisu od 19. lipnja 1991. godine izjavio tužitelju da raskida ugovor navodeći da će iznos "od 2.000.000,00 dinara biti vraćen nakon dojave broja žiro- računa". Nije sporno da je tuženik tu svotu i vratio tužitelju dana 11. siječnja 1993. godine. U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da mu tuženik plati zateznu kamatu na svotu od 2.000.000,00 dinara, obračunatu od 27. svibnja 1991. do 11. siječnja 1993. godine u iznosu od 30.785, 40 kn. ( za kamatu na tu obračunatu kamatu počev od 11. siječnja 1993. pa do dana podnošenja tužbe u iznosu od 502.861,90 kn tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen).

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da u osnovi tužitelj ima pravo zahtijevati zatezne kamate na iznos avansa koji mu je tuženik vratio. U slučaju raskida ugovora, prema čl. 132. st. 5. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO), strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila. Za primjenu te odredbe nije od značaja krivnja za raskid ugovora, pa je zateznu kamatu dužna platiti od dana kada je isplatu primila i ona strana koja nije skrivila raskid ugovora. Pogrešno revident smatra da nije dužan platiti zateznu kamatu jer da nije pao u zakašnjenje u smislu čl. 324. st. 2. ZOO. Obveza plaćanja zatezne kamate u ovom slučaju nije vezana uz zakašnjenje, jer je izričito propisano da je strana koja vraća novac dužna platiti "zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila", a ne od dana kad je pozvana da plati ili od nekog drugog dana. Nije u pravu revident ni kada ponavlja svoju tvrdnju da je tužitelj kao vjerovnik pao u zakašnjenje, pa da je prema čl. 326. st. 2. ZOO prestala teći kamata. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi (čl. 325. st. 1. ZOO), a utvrđeno je da tužitelj nije odbio primiti ispunjenje niti je svojim ponašanjem spriječio tuženika da ispuni svoju obvezu, pri čemu su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je tuženik mogao bez posebnih poteškoća saznati broj žiro-računa tužitelja na koji treba platiti.

Pogrešno je međutim pravno stajalište nižestupanjskih sudova o istaknutom prigovoru zastare utuženog iznosa kamata. Prigovor zastare je odbijen uz obrazloženje da iznos od 30.754,40 kn u ovom slučaju predstavlja glavno potraživanje, odnosno prema obrazloženju drugostupanjske presude predstavlja "glavnicu u tužbi", pa da zastarijeva u općem zastarnom roku iz čl. 371. ZOO. Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda u ovom slučaju primjenjuju se odredbe čl. 372. ZOO kojima je uređena zastara povremenih potraživanja. U odredbi čl. 372. st. 1. ZOO izričito je rečeno da se povremenim potraživanjem smatraju i sporedna povremena potraživanja, "kao što je potraživanje kamata". Te tražbine zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Na to nema utjecaja činjenica što je kamatni zahtjev u tužbi istaknut kao glavni zahtjev. Primjena materijalnog prava (u ovom slučaju odredbe čl. 371. ZOO o petogodišnjem zastarnom roku ili odredbe čl. 372. ZOO o trogodišnjem roku zastare) ne ovisi o tome zahtijevaju li se u tužbi samo kamate ili je uz zahtjev za isplatu kamata kumuliran i zahtjev za isplatu glavnice na koju su obračunate ili neki drugi zahtjev. Ako dužnik duguje određenu novčanu svotu po osnovi kamata do dana podnošenja tužbe, onda tu svotu kamata duguje i nakon podnošenja tužbe.

Kamata kao akcesorno potraživanje dijeli pravnu sudbinu glavnog potraživanja, pa kad zastari glavno potraživanje, zastarjela su i sporedna potraživanja, kao što su potraživanja kamata, plodova, troškova, ugovorne kazne (čl. 369. ZOO). Odredba čl. 372. st. 1. ZOO koja propisuje zastarni rok od tri godine ima u vidu upravo samostalno potraživanje kamata u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo postojati (isplatom ili na drugi način). Kamate teku kontinuirano od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja, pa samostalno potraživanje kamata (nakon podmirenja glavnog potraživanja kao u ovom slučaju) zastarijeva u roku od tri godine od nastanka svakog pojedinog dnevnog iznosa kamata, jer to potraživanje nastaje i dospijeva svakog dana u vremenu od dospijeća do prestanka glavnog potraživanja. Prema tome, nije zastarjelo potraživanje zateznih kamata dospjelih u vremenu od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe. U konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva kamate za vremensko razdoblje od 19. lipnja 1991. do 11. siječnja 1993. godine, a tužba je podnesena sudu dana 6. ožujka 1995. godine, pa bi proizlazilo da nije nastupila zastara kamata koje su tekle za vremensko razdoblje od 6. ožujka 1992.do 11. ožujka 1993 godine, a da je zastara nastupila za potraživanje kamata koje su tekle od 19. lipnja 1991. do 5. ožujka 1992.godine.

Valjalo je zbog toga temeljem čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju i nižestupanjske presude ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nije ni utvrđivano koliko od svote koju tužitelj potražuje otpada na obračunate kamate unutar perioda od tri godine računajući unatrag od dana podnošenja tužbe, a koliko na kamate obračunate za vremensko razdoblje koje je prethodilo tom vremenskom periodu od tri godine, pa je u ponovnom postupku to potrebno utvrditi.

U Zagrebu, 12. veljače 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.