I Kž-569/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 569/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. Pavišić Berislava kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike, Drakulić Milene, mr. Frančula Rudolfa i Mikor Milivoja kao članova vijeća te stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.J. zbog kriv.djela iz čl. 35. st. 1. KZRH u svezi s čl. 19. KZJ, odlučujući o žalbama javnog tužitelja i optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 2. srpnja 1992. godine, br. K 55/92, u sjednici održanoj 4. studenog 1992. godine, saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.P.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe javnog tužitelja i opt. B.J. kao neosnovane, te se potvrdjuje presuda prvostepenog suda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom Okružni sud u Osijeku oglasio je krivim opt. B.J. za dva kriv.djela ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st .1. KZRH u svezi s čl. 19. st. 1. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) opisana u toč. 1. i 2. izreke te presude, pa ga je, nakon utvrdjivanja pojedinačnih kazni (koje su utvrdjene temeljem čl. 35.st. 1. KZRH primjenom čl. 42. i 43. st. 1. t. 1. KZJ i to za kriv.djelo iz toč. 1. kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a za kriv.djelo iz toč. 2. izreke utvrdjena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci) primjenom čl. 48. st .1. i 2. t. 3. KZJ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora temeljem čl. 50. st. 1. KZJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 6. travnja 1992. godine pa nadalje.

Protiv te presude žale se javni tužitelj i optuženik.

Javni tužitelj žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda

I Kž 569/92.

preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali putem branitelja N.R., odvjetnika iz O. zbog: povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja (mada se ne navode razlozi za nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje) i odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda prvostepenog suda preinači na način da mu se izrekne blaža kazna, ili pak ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno sudjenje. Ujedno je zatražio da on i njegov branitelj budu obaviješteni o sjednici vijeća.

Izjašnjavajući se o žalbama temeljem čl. 370. st .2. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) javni tužitelj Hrvatske predložio je da se žalba javnog tužitelja uvaži, a odbije žalba optuženika kao neosnovana.

Optuženik i njegov branitelj nisu obaviješteni o sjednici vijeća i to zato jer je čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske propisano da se odredbe ZKP o obvezi obavješćivanja stranaka o sjednici vijeća ne primjenjuju.

Žalbe nisu osnovane.

Prije razmatranja žalbenih navoda ovaj sud je po službenoj dužnosti (temeljem čl. 376. st. 1. toč. 1. ZKP) ispitao da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st .1. t. 1, 5, 6, 8. - 11. ZKP i utvrdio da te postupovne povrede nisu učinjene.

Suprotno navodima žalbe optuženika, ovaj drugostepeni sud nalazi da je sud prvog stupnja, temeljem izvedenih dokaza, njihovom svestranom i kritičkom analizom i ocjenom, kako pojedinačno tako i u svojoj skupnosti i povezanosti, uključivši i obranu optuženika, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i to upravo onako kako su opisane u izreci presude. Za svoja stajališta i zaključke taj je sud u svemu dao valjane i prihvatljive razloge.

Premda optuženik tvrdi kako ni on a niti C.N., koji je bio sa njime kritične zgode a koji potvrdjuje obranu optuženika, nisu oštećenicima i ostalim mladićima opsovali ustašku mater, osnovano prvostepeni sud i u tom dijelu vjeruje saslušanim oštećenima i svjedocima (P.D.,.Š.D.,.K.I.,.B.H. i C.M. ) koji su o svim odlučnim činjenicama, pa i o psovanju ustaške majke, i po ocjeni ovoga suda iskazali suglasno, uvjerljivo, logično i okolnosno (list 7. st. 4. presude prvostepenog suda). Da su upravo zbog te psovke oštećenici ušli u dvorište kuće (vlasništvo I.D. ), u kojem je bio optuženik sa C., sud prvog stupnja zaključuje i temeljem logičnog analiziranja dotadašnjeg ponašanja oštećenika i njihovih prijatelja. Naime, oni premda razbijaju svjetiljke ulične rasvjete, u dvorišta kuća ne ulaze, kreću se samo po ulici i ulaze samo u ovo dvorište, očigledno nakon što su čuli opisanu psovku.

I Kž 569/92.

Ne može se prihvatiti ni tvrdnja optuženika da je on pucao instinktivno, kada su mu se oštećenici sasvim približili. Ovo stoga što takav zaključak ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka. Optuženik je iz lovačke puške call. 12 mm ispalio najprije u pravcu oštećenika P.D. jedan hitac (nanijevši mu pri tome prostrijelnu ranu desne šake s otrgnućem palca, koja povreda je osobito teška), a odmah potom drugi hitac u pravcu Š.D. (nanijevši mu prostrijelne rane lakta lijeve ruke s oštećenjem velikog srednjeg živca podlaktice koja je povreda je teške prirode). Kraj ovako utvrdjenih (pravno-relevantnih) činjenica, koje optuženik ne osporava, te kada se još uzme u obzir da oštećenici optuženika a niti C. nisu napadali, čak ni verbalno prijetili (a ručna bomba koju je sa sobom imao ošt. Š. nadjena je prilikom uvidjaja neeksplodirana preko 50 m udaljena od mjesta dogadjaja, a ne na licu mjesta, kako tvrdi optuženik u žalbi), onda se nameće posve logičan zaključak, do kojeg je došao i prvostepeni sud, da je optuženik pucajući u pravcu oštećenika, koji su bili u njegovoj blizini, što i sam kaže, pristao da ih liši života, tj. postupao je sa eventualnim umišljajem, a ne direktnim kako se u žalbi optuženika navodi, pa se ne može govoriti o instinktivnom ili pucanju nasumce.

Sam optuženik kaže da je bio prestrašen, tj. da je pucao u strahu, medjutim, ta činjenica (subjektivni doživljaj straha) ne dovodi u pitanje ispravni zaključak suda prvog stupnja da je optuženik pucajući pristao da oštećenike liši života.

Kako žalbenim prigovorima nije objektivno i argumentirano dovedena u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog utvrdjenja i pravilnost zaključaka suda prvog stupnja, valjalo je žalbu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja odbiti kao neosnovanu.

Kada je sud prvog stupnja, na temelju utvrdjenog činjeničnog stanja, oglasio krivim optuženika zbog dva kriv.djela ubojstva u pokušaju pravilno je primijenio krivični zakon, jer u njegovom postupanju su sadržani svi bitni elementi upravo tog krivičnog djela, a ne kriv.djela iz čl. 41. st .4. kako smatra optuženik u svojoj žalbi.

Nisu osnovane žalbe javnog tužitelja i optuženika zbog odluke o kazni.

Po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud je prilikom utvrdjivanja pojedinačnih kazni, te odmjeravanju jedinstvene kazne, uzeo dovoljno u obzir (temeljem čl. 41. st .1. KZJ) sve okolnosti od kojih zavisi da li će kazna biti manja ili veća.

Optuženiku je tako uzeto u obzir priznanje objektivnog učina djela, kajanje, znatan doprinos oštećenika koji su svojim ponašanjem, (razbijanjem uličnih rasvjetnih tijela), unemirili mještane. Doista se radi o osobito olakotnim okolnostima koje je sud, uz činjenicu da su djela ostala u pokušaju, osnovano uzeo kao temelj za ublažavanje kazne.

U svojim žalbama žalitelji ne ukazuju na druge okolnosti (javni tužitelj na otegotne, a optuženik na olakotne), koje bi eventualno opravdavale i bile temelj za utvrdjivanje pojedinačnih i odmjeravanje jedinstvene kazne drugačije nego što je to učinio sud prvog stupnja.

I Kž 569/92.

Kazna koja je odmjerena optuženiku odgovara težini počinjenih djela i stupnju njegove krivične odgovornosti i zato su žalbe javnog tužitelja i optuženika zbog odluke o kazni neosnovane.

Iz navedenih razloga, temeljem čl. 384. ZKP, presudjeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata, v.r.

dr. Pavišić Berislav, v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)