Rev-1712/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1712/2015-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Ivana Mikšića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice J. R. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. p., protiv tuženika Grada Z., Z., OIB: ..., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5806/14-2 od 27. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4348/13-22 od 27. siječnja 2015., u sjednici održanoj 7. studenoga 2018.,

p r e s u d i o j e:

I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

II. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova revizije odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja utvrđena je nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Ovr-992/10 od 10. lipnja 2010. i naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 46.202,50 kn sa zateznim kamatama obračunatima od 27. ožujka 2014. do isplate.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv navedene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka i troškova sastava revizije. Podredno, predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica poriče sve navode istaknute u reviziji tuženika i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju tužiteljici.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Ovr-992/10 od 10. lipnja 2010., budući da tužiteljica tvrdi da je potraživanje tužitelja prestalo prijebojem.

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Polazeći od utvrđenja:

- da je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7518/00 od 4. veljače 2003. tužiteljici naloženo da tuženiku isplati iznos od 332,037,44 kn s pripadajućim zateznim kamatama te mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 9.982,50 kn;

- da je tražbina tuženika dospijevala u razdoblju od 30. lipnja 1997. do 31. ožujka 1998.;

- da je tužiteljica, kao jedna od šestoro suinvestitora, sklopila s Gradom Z. 5. svibnja 1997. Ugovor o troškovima rente za gradnju na vlastitom zemljištu (dalje: Ugovor), a obveze investitora iz tog ugovora ispunjene su u cijelosti uplatom ukupnog iznosa od 368.971,08 kn;

- da je spomenuti Ugovor zaključen na temelju neustavnog Zaključka o utvrđivanju rente za gradnju na zemljištu u vlasništvu investitora, čija je neustavnost utvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-II-1289/1997 i dr. od 26. siječnja 2000., te je stoga taj ugovor ništav;

- da tuženik nije vratio novčana sredstva primljena na osnovi izvršenja navedenog ništavog Ugovora;

- da je tražbina povrata sredstava po Ugovoru dospijevala u razdoblju od 5. svibnja 1997. do 8. studenoga 1997.;

- da je tužiteljica tuženiku dala izjavu o prijeboju 19. srpnja 2010.;

- da su ostali suinvestitori tužiteljici ustupili svoje tražbine na temelju ništavog Ugovora, a o čemu su naknadno dostavili i pisane izjave;

nižestupanjski sudovi zaključili su da su postojale uzajamne, dospjele novčane tražbine tužiteljice i tuženika, da je prijeboj nastao podnošenjem izjave tužiteljice o prijeboju 19. srpnja 2010., te da nije osnovan prigovor zastare, jer tražbine nisu bile zastarjele u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja, pa budući da je tužiteljičino potraživanje veće i ranije dospjelo, potraživanje tuženika je u cijelosti prestalo prijebojem, pa su prihvatili tužbeni zahtjev.

Suprotno navodima tuženika nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO), kao jedan od načina prestanka obveza propisan je prijeboj (kompenzacija). Dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele. Prijeboj ne nastaje čim se ispune pretpostavke za to, nego tek izjavom o prijeboju. Nakon izjave o prijeboju smatra se da je učinak prijeboja nastao onoga trenutka kad su se ispunile pretpostavke za to (čl. 196. ZOO).

Neosnovano tuženik u reviziji tvrdi da tužiteljica nije mogla staviti u prijeboj tražbine kojih tužiteljica nije bila vjerovnik (konkretno, tražbine drugih suinvestitora na temelju ništavog Ugovora), već samo svoj dio te tražbine.

Naime, svaki vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim (bez propisane forme) prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga (čl. 80. st. 1. ZOO), a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Kako su osobe navedene kao suinvestitori prenijeli - cedirali svoja potraživanja iz Ugovora, s takav prijenos nije zabranjen, to su pravilno primijenili materijalno pravo nižestupanjski sudovi kada su otklonili prigovor nedostatka uzajamnosti obveza stranaka. Na navode revizije još valja odgovoriti da izjave koje su suinvestitori naknadno potpisali i ovjerili, a kako bi pisano potvrdili ranije sklopljeni ugovor o ustupu s tužiteljicom, ne znače da su ti ugovori tek tada sklopljeni i da raniji usmeni ugovori ne bi izazivali pravni učinak.

Neosnovano tuženik u reviziji ističe da je trebalo raspraviti visine svih tražbina koje su stavljene u prijeboj na način da se utvrdi točan datum dospijeća svake pojedine tražbine i tijek zateznih kamata do dana susreta tražbina. To stoga što je tijekom postupka utvrđeno da je potraživanje koje je tužiteljica stavila u prijeboj višeg novčanog iznosa i ranijeg dospijeća od potraživanja tuženika koje se ostvaruje o ovrsi, pa stoga točan iznos svih potraživanja u času prijeboja nije relevantan za odluku o tužbenom zahtjevu koji glasi na nedopustivost ovrhe (manjeg i kasnije dospjelog potraživanja tuženika).

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 198. st. 1. ZOO, prema kojoj se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja, a što je upravo bila situacija u ovom konkretnom slučaju. Prigovor koji se odnosi na nemogućnost prijeboja s potraživanjem tuženika po osnovi naknade parničnih troškova, tuženik obrazlaže tek u žalbi, a što je protivno odredbi čl. 288a st. 6. ZPP i čl. 352. st. 2. ZPP pa je s iznošenjem ovog prigovora tuženik prekludiran i u revizijskoj fazi postupka.

Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

Kako odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Zagreb, 7. studenoga 2018.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.