Rev-2854/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2854/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja M. M. iz K., koga zastupa B. P., odvjetnik u N., protiv tuženih: 1) M. L. iz R., koga zastupa pun. V. M., odvjetnik u Z. i 2) S. L. iz R., koje zastupa pun. Z. L., odvjetnik u G., radi naknade štete, rješavajući reviziju II tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 5. veljače 1991., br. Gž- 677/91-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Kutini od 11. lipnja 1992., br. P-546/88, u sjednici održanoj dana 19. ožujka 1992.,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija drugotuženika S. L. te se preinačuje drugostepena presuda Okružnog suda u Zagrebu od 5. veljače 1991. g. posl. br. Gž-977/91-2, tako da se djelomično odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje u cijelosti prvostepena presuda Općinskog suda u Kutini od 11. lipnja 1990. g. br. P-546/88 u odnosu na obvezu drugotuženika S. L. da solidarno sa prvotuženikom M. L. isplati tužitelju dosuđeni iznos naknade nematerijalne i materijalne štete i parnični trošak.

U nepobijanom dijelu (koji se odnosi na obavezu prvotuženika za naknadu štete) drugostepena presuda ostaje neizmijenjena.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepeni je sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao oboje tuženika da mu solidarno za naknadu štete isplate iznos od 129.010 CRD (nematerijalna šteta) sa zakonskom kamatom koja teče od 11. lipnja 1990. g. do isplate te iznos od 1.678 CRD (materijalna šteta) sa zakonskom kamatom koja teče od dospijeća pojedinih dijelova štete (izgubljena zarada) do isplate, te da mu naknade parnični trošak u iznosu od 9.628 CRD. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

Žalbe oba tuženika protiv osuđujućeg dijela prvostepene presude odbio je drugostepeni sud, dok je žalbu tužitelja djelomično prihvatio te je preinačio drugostepenu presudu obvezavši tuženike da tužitelju isplate za naknadu nematerijalne štete još i iznos od 106.940 CRD, dok je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva za iznos od 101,820 CRD.

Protiv drugostepene presude pravovremeno je reviziju izjavio samo drugotuženik S. L. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužitelj Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Dosuđeni iznos po oba nižestepena suda, predstavlja 70% štete koju je tužitelj pretrpio u tuči u kojoj su sudjelovale sve stranke i još druge osobe i u kojoj je tužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu kada ga je prvotuženik M. L. udario stolicom po glavi.

Protiv oba tuženika i još dvije osobe koje su sudjelovale u tuči (J. J. i Ž. S.) vođen je krivični postupak, koji je pravomoćno okončan kod Općinskog suda u Garešnici. Prvotuženi M. L. je proglašen krivim za kriv. djelo teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. Krivičnog zakona Hrvatske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, a drugotuženik S. L. te navedeni J. i S. proglašeni su krivima za kriv. djelo sudjelovanja u tuči iz čl. 43. st.

1. Krivičnog zakona Hrvatske te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca svaki (žalbe osuđenika je odbio Okružni sud u Bjelovaru presudom br. Kž-800/85-5).

Budući je i sam tužitelj sudjelovao u tuči u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede (komplicirani prijelom lubanje u predjelu lijeve čeone kosti sa utisnućem jednog dijela kosti u moždanu supstancu sa razdorom tvrdih i mekih moždanih opni i podljevom krvi u moždanoj supstanci) sudovi su ocijenili da je i sam tužitelj pridonio štetnom događaju, pa su podijelili krivnju tako da tuženi odgovaraju 70% za štetni događaj i štetu a tužitelj sa 30% (čl. 192. st. 1. Zakona o obveznim odnosima koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima preuzet kao zakon Republike Hrvatske - dalje ZOO). Tužitelj je za naknadu nematerijalne štete tražio:

- za fizičke boli – 260.000 CRD,

- za smanjenje životnih aktivnosti - 60.000 CRD,

- za strah - 7.000 CRD,

- za naruženje 10.000 CRD, i

- za gubitak zarade 2.398 CRD (materijalna šteta).

Prvostepeni je sud tužitelju priznao:

- za fizičke boli 112.300 CRD,

- za smanjenje životnih aktivnosti 60.000 CRD (koliko je i tražio),

- za strah 4.000 CRD,

- za naruženost 8.000 CRD i

- za gubitak zarade koliko je i tražio (2.398 CRD),

a zbog podijeljene odgovornosti dosudio mu je 70% od priznatih iznosa.

Drugostepeni je sud tužitelju priznao za naknadu nematerijalne štete sve ono što je u tužbi zatraženo, toliko i za materijalnu štetu i dosudio mu 70% od toga, pa mu je dosudio za nematerijalnu štetu 106.940 CRD više od prvostepenoga suda.

U reviziji drugotuženik ističe slijedeća četiri prigovora:

a) da za štetu tužitelju on nije odgovoran, iako je sudjelovao u tuči, budući je (krivičnom presudom) utvrđeno da je tužitelja udario i povredio prvotuženik M. L. pa samo on može biti odgovoran za štetu,

b) da je premalo ocijenjen doprinos tužitelja štetnom događaju,

c) da su tužitelju dosuđene previsoke naknade za pojedine vidove štete i

d) da drugostepeni sud nije uopće obrazložio zašto smatra da je primjereno tužitelju priznati sve utužene iznose za pojedine vidove štete.

Ad.a)

Sudjelovanje u tuči ima sadržajno obilježje jedinstva u protupravnoj radnji svih utvrđenih sudionika i stoga za štetu počinjenu takovom radnjom odgovaraju svi sudionici, bez obzira na utvrđenje da je štetu počinio samo jedan od njih. Kako je i revident sudjelovao u tuču u kojoj je tužitelj zadobio tešku tjelesnu povredu, makar i od druge osobe (prvotuženika), na temelju čl. 206. st. 1. ZOO on solidarno odgovara za štetu sa ostalim sudionicima tuče.

Ad.b)

I po stanovištu ovoga suda nižestepeni su sudovi pravilno ocijenili doprinos tužitelja štetnom događaju za 30% i podijelili odgovornost 70:30 (na štetu tuženih), pa nije osnovan prigovor revidenta da je odgovornost tužitelja veća od 30%.

Ad.c)

U pravu je revident kad tvrdi da je tužitelju priznata previsoka naknada nematerijalne štete, ali djelomično, preko iznosa priznatih odlukom prvostepenoga suda. To se posebno odnosi na naknadu štete za fizičke boli koji su očigledno previsoko zatraženi i priznati drugostepenom presudom. Za taj vid štete, primjerena je novčana naknada u iznosu od 112.300 CRD). Primjerena je i naknada štete zbog smanjenja životnih aktivnosti, u iznosu od 60.000 CRD (koliko je priznato i utvrđeno po oba suda) jer tužitelj trpi teške posljedice a smanjena mu je i životna aktivnost za 50% po nalazu medicinskog vještaka. Primjerene su i naknade štete priznate po prvostepenom sudu za strah i naruženost. Za to je djelomično uvažena revizija drugotuženika, te je preinačena drugostepena presuda u odnosu na njegovu obavezu plaćanja naknade nematerijalne štete potvrđivanjem prvostepene presude, a na temelju čl. 395. st.

1. Zakona o parničnom postupku koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP).

Ad.d)

Drugostepeni je sud u svojoj odluci naveo kako smatra da zbog težine povreda tužitelju pripada pravo na naknadu štete u utuženom iznosu, on je dakle obrazložio zašto dosuđuje veću naknadu štete od prvostepenog suda, pa nije ostvarena bitna povreda ZPP-a na koju se poziva revident. No taj je sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega je izmijenjena njegova odluka, kako je to navedeno pod stavkom c) ovoga obrazloženja.

Iz svega navedenoga slijedi da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili odgovornost za štetu i revidenta te ga solidarno sa prvotuženikom - obvezali na naknadu 70% od štete koju trpi tužitelj (visina materijalne štete nije sporna) pa je zato samo djelomično prihvaćena revizija i drugostepena presuda, je preinačena u odnosu na visinu njegove obveze plaćanja naknade štete.

Budući da prvotuženik nije izjavio reviziju, drugostepena odluka o obvezi te stranke za naknadu štete prema tužitelju ostaje neizmijenjena, te on za dio naknade štete iz te odluke, sam odgovara tužitelju.

U Zagrebu, 19. ožujka 1992.

Predsjednik vijeća:

Đorde Bjegović, v.r.