Legislator Case Law & Legislation
I Kž-130/2008-5 AI generated

Criminal appeal upheld; Supreme Court quashes first-instance acquittal and remands for retrial due to factual errors.

Case Number I Kž-130/2008-5
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against the first-instance acquittal and upheld the prosecutor's appeal. The court found the lower court failed to adequately resolve inconsistencies in victim testimony regarding the timing of alleged sexual acts. Consequently, the original judgment was quashed, and the case was remanded for a retrial before a completely different panel of judges.

Legislator headnote

AI generated

čl. 388. st. 1. i 3. ZKP; When a first-instance court fails to fully clarify significant inconsistencies in witness testimony regarding the timing of alleged criminal acts, the appellate court must quash the judgment and remand the case for retrial to ensure a correct factual finding.

Keywords

AI generated
sexual relations with child inconsistent witness testimony quashing of judgment remand for retrial factual errors in trial

Cited Legislation

AI generated
čl. 192. st. 3. i 5. KZ
P., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. i 5. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 02.
čl. 123. st. 1. ZKP
čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP
Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku; ZKP) troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, te nužni izdaci optuženika, nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, dok je na temelju čl.
čl. 132. st. 3. ZKP
ZKP, te nužni izdaci optuženika, nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, dok je na temelju čl. 132. st. 3. ZKP ošt.
čl. 373. st. 1. ZKP
Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u pisanom je mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio da se žalba nižeg državnog odvjetnika prihvati.
čl. 374. st. 1. ZKP
Postupajući po zahtjevu optuženika prema čl. 374. st. 1. ZKP, sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te branitelja optuženika, K.
čl. 374. st. 4. ZKP
Postupajući po zahtjevu optuženika prema čl. 374. st. 1. ZKP, sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te branitelja optuženika, K. D. i M. Š., odvjetnika iz R., a u odsutnosti uredno izviještenog opt. F. P. (čl. 374. st. 4. ZKP).
čl. 327. ZKP
čl. 388. st. 1. i 3. ZKP
Slijedom iznesenog, na temelju čl. 388. st. 1. i 3. ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 130/08-5

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Ileane Vinja, mr. sc. Branka Brkića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. P., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 3. i 5. KZ, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli od 02. studenoga 2007. broj K-31/06, u sjednici održanoj dana 04. ožujka 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te branitelja optuženika K. D. i M. Š., odvjetnika iz R.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli opt. F. P. oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98; u nastavku: KZ).

Na temelju čl. 123. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 115/06; u nastavku; ZKP) troškovi kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP, te nužni izdaci optuženika, nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava, dok je na temelju čl. 132. st. 3. ZKP ošt. P. Š. upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće.

I Kž 130/08-5

Optuženik je podnio odgovor na žalbu putem branitelja K. D. i M. Š., odvjetnika iz R., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije i potvrdi prvostupanjska presuda, te da se o sjednici drugostupanjskog vijeća izvijeste optuženik i njegovi branitelji.

Nakon što je spis u skladu s čl. 373. st. 1. ZKP dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, u pisanom je mišljenju zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio da se žalba nižeg državnog odvjetnika prihvati.

Postupajući po zahtjevu optuženika prema čl. 374. st. 1. ZKP, sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te branitelja optuženika, K. D. i M. Š., odvjetnika iz R., a u odsutnosti uredno izviještenog opt. F. P. (čl. 374. st. 4. ZKP).

Žalba je osnovana.

Državni odvjetnik smatra da je pogrešan zaključak pobijane presude da optuženik nije poduzimao terećene radnje (penetriranja prstom u spolovilo) prema ošt. P. V. tijekom 1998., da je pri ocjeni iskaza svjedokinje R. Š. prvostupanjski sud zanemario činjenicu da je i ona bila žrtvom seksualne zlostave optuženika i da su razlike u njenim iskazima glede vremenskog smještanja predmetnih radnji razumljive, kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa dr. G. F. B., a da je posebno trebalo imati na umu iskaze svjedokinja A. J., K. J. i B. B., koje prema posrednim saznanjima dobivenim od oštećenice opisuju da su radnje trajale do odlaska R. V. u Dom, odnosno do 1999.

Za razliku od žalitelja, prvostupanjski sud ocjenjuje da svjedoci koji su saslušavani različito iskazuju o vremenskom razdoblju seksualne zlostave, odnosno da ga ne mogu kalendarski odrediti, dok se prema obrani optuženika može zaključiti da je radnje «maženja» poduzimao najkasnije do 1995. Suština pobijane presude je ocjena suda prvog stupnja suda da je iskazivanje ošt. P. V. i njezine sestre, svjedokinje R. Š. u odnosu na smještaj inkriminiranih događaja nadograđivano i nedosljedno, odnosno posljedica naknadnog promišljanja i međusobnih razgovora kao i razgovora sa drugim osobama, uz njihovo nastojanje „odrediti ono što prvotno nisu znale iskazati, tj. do kada je sve to trajalo na način da kao pokazatelj navode odlazak R. u dom“.

Nadalje, premda se u pobijanoj presudi pozitivno vrednuje iskaz A. J., koja je kao profesorica vjeronauka sa oštećenicom kontaktirala u razdoblju 2000. do 2004., ocjena je da ova svjedokinja različito iskazuje o vremenu zlostave, okvirno naznačujući da se zbivala u šestom do sedmom odnosno osmom razredu oštećenice, pa se iz tog iskaza ne može pouzdano utvrditi odlučna činjenica prestanka inkriminiranih radnji. Nije prihvaćen ni iskaz svjedokinje K. J. o povezivanju terećenih radnji sa odlaskom sestre oštećenice u dom jer je za sud prvog stupnja upitan boravak R. V. tijekom 1998. u obitelji P. kao i zbog činjenice da je oštećenica ranije vezivala prestanak zlostave uz druge okolnosti, primjerice dobivanje menstruacije, a ni iskaz svjedokinje B. B. sudu prvog stupnja nije bio od koristi jer oštećenica „nije ništa spominjala u kojem vremenu se to događalo što je sud cijenio logičnim obzirom na okolnost da P. u prva dva iskaza pred sudom nije precizirala vrijeme kada je okrivljenik poduzimao radnje prema njoj“.

I Kž 130/08-5

U odnosu na vrijednosnu ocjenu iskaza oštećenice sud prvog stupnja između ostalog navodi da je ona tek u trećem iskazu prestanak zlostave povezala sa odlaskom sestre u dom, što je formalno realizirano 1999., o da je velik dio 1998. R. V. provela u zdravstvenim ustanovama te dugi period u listopadu 1998. kod oca i u bjegovima izvan udomiteljske obitelji optuženika.

Međutim, takvi zaključci i utvrđenje činjeničnog stanja ne može se bez nove glavne rasprave i ponovne ocjene dokaznog materijala prihvatiti kao ispravno pa je za sada preuranjen zaključak o nužnoj primjeni pravila in dubio pro reo zbog toga što iskaz ošt. P. V. nije „takve kvalitete da se sa izvjesnošću može utvrditi je li optuženik činio terećene radnje u inkriminirano vrijeme“.

Naime, u pravu je žalitelj kada ukazuje na iskaz svjedokinje A. J. koja pri prvom ispitivanju 18. siječnja 2005. (list 161-162) opisuje da je prilikom razgovora kod dr. L. u R., dakle prije podnošenja kaznene prijave, oštećenica spomenula kao razdoblje zlostavljanja 5. do 8. razred osnovne škole. O naknadnim razlikama u iskazu svjedokinja A. J. je dala logično objašnjenje, da se pri prvom ispitivanju bolje sjećala, a da je kraj razdoblja oštećenica vezala uz odlazak sestre u dom, odnosno trajanje zlostave od 5. do 8. razreda kako je iskazala u prvom navratu (list 534/5, 4. odlomak). Doduše, ne može se zanemariti da je o ovoj okolnosti svjedok Đ. L., koji je kao psihijatar vodio razgovor između oštećenice i njene sestre te optuženika u nazočnosti svjedokinje A. J., naveo da je vezano za vrijeme kada se to događalo oštećenica bila nesigurna, a približno je to lokalizirala u dob od njezinih 9,10,11 godina (list 170).

Što se tiče iskaza svjedokinje B. B. ista u iskazu od 23. svibnja 2005. (list 212-213) navodi da joj je oštećenica rekla da je „to zlostavljanje trajalo i nakon što je njezina sestra otišla u dom“, a na zapisniku od 23. studenog 2006. (list 537) „ da je (oštećenica) rekla da se sve to događalo dok njena sestra nije otišla“.

Ne stoji tvrdnja iz pobijane presude da je oštećenica tek u trećem iskazu povezala prestanak inkriminirane djelatnosti optuženika sa sestrinim odlaskom u dom jer je tu okolnost navela već u drugom iskazu od 18. siječnja 2005. (list 158) izričajem da ne može točno precizirati kada se to događalo, zna da je tamo bila R., a kada je R. otišla onda je sve prestalo, time da je nastavno na istoj glavnoj raspravi odgovorila da ne zna kada ju je optuženik dirao zadnji put niti je sigurna da li je to bilo iza puberteta.

Nadovezujući se na podatak o boravku R. V. u obitelji optuženika u pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da je dio vremena bježala i boravila zdravstvenim ustanovama, dakle izvan obitelji optuženika, što je bilo učestalije krajem 1998. Međutim, treba imati na umu da svjedokinja I. J. navodi kako je sestra oštećenice, unatoč intenziviranja u bjegovima i skitnji, ipak tijekom 1998. godine bila stvarno smještena u obitelji optuženika, kada bi je pronašli u skitnji vraćala se u tu obitelj tako da se usprkos duljeg izbivanja krajem 1998., 31. prosinca 1998. vratila u obitelj P..

Osim navedenog, ključno je ukazati da je pretpostavka ispravne i sveobuhvatne ocjene iskaza svjedoka, kao uporišta za pravilno utvrđenje odlučnih činjenica, poglavito kada su u više navrata ispitivani pa su iskazi različiti, postupanje u skladu s odredbom čl. 327. ZKP, što je sud prvog stupnja učinio djelomično, propustivši razjasniti sve značajne nedosljednosti i

I Kž 130/08-5

odstupanja. Iako je primjerice svjedokinji R. V. predočena razlika u njenim iskazima, o čemu se ona izjasnila i što je potom bilo znakovito za vrednovanje njenog iskaza, sud prvog stupnja nije u dostatnoj mjeri, ispitivanjem oštećenice te vještaka psihologa i psihijatra, pokušao razjasniti što je uzrokom nadograđivanja iskaza ošt. P. V., radi li se o njenom stvarnom prisjećanju kao mogućem i očekivanom procesu kroz tzv. flashback-ove koji prema nalazu i mišljenju vještaka izvlače memoriju (list 597/6) ili je naknadno povezivanje radnji sa vremenom boravka sestre u udomiteljskoj obitelji rezultat rekonstrukcije i modifikacije pamćenja pod sugestijom razgovora sa drugim osobama sa kojima je nedvojbeno oštećenica bila u kontaktu, o čemu je primjerice kao stručni svjedok psihijatar terapeut, iskazivao Đ. L.. Tek će se razjašnjenjem ovog pitanja moći ocjenjivati zasebno i povezano sa ostalim dokazima iskaz ošt. P. V. te zaključiti postoji li sumnja o činjenici kada je optuženik poduzimao radnje koje tvore obilježja kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom.

Prema tome, budući da za sada činjenično stanje nije ispravno utvrđeno, to je valjalo prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i to pred potpuno izmijenjenim vijećem.

U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će iznova provesti sve potrebne dokaze te nakon savjesne i kritičke ocjene svih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi, kako je upućen ovom odlukom, utvrditi pravno relevantno činjenično stanje na kojem će temeljiti novu presudu koju će valjano i potpuno obrazložiti.

Slijedom iznesenog, na temelju čl. 388. st. 1. i 3. ZKP, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 04. ožujka 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v. r.