I Kž-235/1992-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 235/1992-7

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Pavišić dr. Berislava kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak- Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv os. G. A. zbog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. i dr. KZRH, odlučujući o žalbi osudjenika podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 27. veljače 1992. Kv-47/92-3, K- l18/90, u sjednici održanoj 4. studenog 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba os. G. A. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni sud u Osijeku kao prvostepeni sud je presudom od 27. veljače 1992. Kv 47/92, K 118/90 po čl. 401. st. 1. toč. 1. Zakona o krivičnom postupku preuzetog temeljem čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku kao zakona Republike Hrvatske (ZKP) u odluci o kazni preinačio pravomoćne presude kojima je G. A. osudjen i to: presudom Okružnog suda u Osijeku od 25. veljače 1991. K 118/90, preinačenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. lipnja 1991. Kž 315/91 zbog kriv. djela iz čl. 83. st. 1. KZRH na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i presudom Okružnog suda u Osijeku od 23. ožujka 1990. Kv 135/90, K 166/88 kojom je po čl. 401. st. 1. toč. 1. ZKP preinačena u odluci o kazni presuda Okružnog suda u Osijeku od 17. siječnja 1989. K 166/88, potvrdjena presudom Vrhovnog

I Kž 235/1992-7

suda Hrvatske od 27. rujna 1989. Kž 203/89 kojom je osudjen zbog kriv. djela iz čl. 83. st. 1. KZH na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i presuda Općinskog suda u Našicama od 21. lipnja 1989. K 397/88 kojom je osudjen zbog kriv. djela iz čl. 198. st. 2. i 1. KZH na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te je osudjen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci koja kazna je po Zakonu o amnestiji snižena za jednu četvrtinu, a sve tako da je pobijanom presudom osudjen na novu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju sedam godina, u koju mu je po čl. 50. Krivičnog zakona SFRJ, koji je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske u daljnjem tekstu: KZJ), uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne zatvora prema tim presudama.

Protiv navedene prvostepene presude osudjenik je podnio žalbu, ne navodeći izričito osnov, a takodjer niti odredjeni prijedlog.

Javni tužitelj Republike Hrvatske je u podnesku od 28. svibnja 1992. Ktž 445/92 predložio da se žalba odbije kao neosnovana i pobijana presuda potvrdi.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj prvostepenu presudu pobija zbog prestroge odluke o novoj jedinstvenoj kazni, navodeći izmedju ostalog, da pri njenom odmjeravanju prvostepeni sud nije uzeo u obzir da je dio te kazne već izdržao, što zapravo znači daje djelomično već proveden penalni tretman, da je njegovo ponašanje u KP ustanovi primjereno, jer nije disciplinski tretiran, da ima zajedničko dijete s kojim treba kontaktirati u njegovom interesu i da je prevelik značaj dat okolnosti ranije osudjivanosti, iako je djelomično ta ranija djela počinio još kao maloljetnik.

Drugostepeni sud, nasuprot tome, smatra da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci pravilno uzeo u obzir sve otegotne i olakotne okolnosti iz onih pravomoćnih presuda koje su osnov ovog ponavljanja krivičnog postupka po čl. 401. st. 1. toč. 1. ZKP i slijedom toga, primjenjujući odredbu čl. 48. st. 2. toč. 3. KZJ, te presude preinačio u odluci o kazni, osudjujući G. A. na adekvatnu novu jedinstvenu kaznu zatvora. Navodi i razlozi žalbe nisu uspješno osporili valjanost ocjene prvostepenog suda da će se svrha krivičnih sankcija iz čl. 5. i 33. KZJ ostvariti takovom novom

I Kž 235/1992-7

jedinstvenom kaznom.

U vezi prigovora žalbe da u pobijanoj presudi nije jasno naznačeno od kada kazna teče, takodjer i kako je uračunato vrijeme koje je osudjenik proveo u pritvoru, žalitelja se upućuje na odredbu čl. 136. st. 1. ZKP, prema kojoj je predsjednik vijeća prvostepenog suda u slučaju da se pojavi sumnja u pravilnost računanja kazne ovlašten o tome odlučiti posebnim rješenjem.

U vezi ostalih navoda i razloga žalbe kojima se pokušava opravdati i druge žalbene osnove, kao što su bitna povreda odredaba krivičnog postupka ili pogrešno i nepotpuno utvrdjeno činjenično stanje, valja istaći daje ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 376. st. 1. ZKP i nije našao povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, a činjenična utvrdjenja iz gore citiranih pravomoćnih presuda ne mogu biti predmetom ispitivanja i raspravljanja u ovom postupku.

Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 4. studenog 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r. Pavišić dr. Berislav v.r.