I Kž-258/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-258/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te Senke Klarić-Baranović, Marijana Hranjskog, Zlate Lipnjak-Bosanac i Josipa Budinskog, kao članova vijeća te tajnice u odjelu -više sudske savjetnice Ileane Vinje, kao zapisničara u kaznenom predmetu protiv opt. D. N. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesene protiv presude Županijskog suda u Sisku od 11. veljače 1999. godine br. K-15/98, u sjednici održanoj 11. studenog 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba optuženika D.N. te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D.N. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ pa je za to djelo, na temelju čl. 90. KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. veljače 1998. godine do 30. travnja 1998. godine i od 11. veljače 1999. godine, pa nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te je predložio, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spis stavio je u smislu čl. 373. st. 1. ZKP pismeni prijedlog, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik nalazi u navodu da pobijana presuda ne sadrži razloge o bitnim činjenicama.

Suprotno žalbenim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje presude potpuno i određeno izložio koje činjenice iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, naveo je razumljive i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, te valjanu ocjenu izvedenih dokaza i obrane optuženika. Stoga nije počinjena označena postupovna povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. ZKP koju optuženik vidi u navodno pogrešnoj interpretaciji neuropsihijatrijskog vještačenja od strane suda i u propuštanju dostave nalaza i mišljenja balističkog vještačenja zbog čega smatra da mu je uskraćeno pravo na obranu, budući da su takove tvrdnje suprotne stanju spisa.

Naime, iz nalaza i mišljenja neuropsihijatrijskog vještaka, kojeg je sud prvog stupnja pravilno interpretirao i ocijenio proizlazi, da osjećaj straha koji je kod optuženika doveo do agresiviteta i počinjenja kaznenog djela primarno je posljedica početnog organskog oštećenja, organskog psihosindroma, uslijed kojeg stanja, lako plane što ga je uz prisutni učinak alkohola kojeg prekomjerno konzumira i dovelo u stanje smanjene ubrojivosti a pri čemu učinak ponašanja oštećenika nije imao odlučujuću ulogu pri optuženikovoj odluci da počini kazneno djelo.

Nadalje, nalaz i mišljenje vještaka balističara, pa i onaj na listu 46 spisa, bio je dostupan branitelju optuženika u smislu čl. 255. st. 2. ZKP, što je i konstatirano na raspravnom zapisniku od 15. prosinca 1998. godine (list 137 spisa) pa sud i nije u obvezi još ga i dostavljati, neovisno o tomu što je takovo rješenje bio donio a od istoga nije formalno odustao, ili što je obrana ocijenila da tog dana nema dostatno vremena da izvrši uvid u isto, kada je između ostalog, sa sadržajem svih vještačenja pa tako i balističkog, koja su uz suglasnost stranaka pročitana još i na ročištu glavne rasprave od 30. rujna 1998. godine (list 116 spisa) bila u cijelosti upoznata i nije postavljala nikakova pitanja niti prigovore.

Stoga nisu ostvarene istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka a niti je ostvarena neka druga povreda na koju ovaj sud, kao sud drugog stupnja, pazi po službenoj dužnosti, radi čega nije osnovana žalba optuženika u tom dijelu.

Optuženik pobija presudu suda prvog stupnja i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ali ne u odnosu na objektivni učin djela već samo u odnosu na odlučne činjenice umišljaja optuženika na lišenje života oštećenika i situaciju nužne obrane odnosno, njezinog prekoračenja.

Kako pri tomu ne upozorava na nove činjenice niti navodi nove dokaze proizlazi, da prema čl. 369. st. 2. ZKP presudu pobija samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, takovim tvrdnjama optuženik nije uspješno doveo u sumnju valjanost činjeničnih zaključaka suda prvog stupnja, budući da je sud prvog stupnja na temelju svih provedenih dokaza uključujući i rekonstrukciju događaja kao i analizu obrane optuženika iz koje i ne proizlazi da je ponašanje oštećenika, osim verbalno, bilo izraženo bilo kakovim fizičkim agresivitetom prema optuženiku ispravno zaključio, da je alkoholizirani optuženik nakon kraće prepirke sa štećenikom J.V., najprije otvorio izlazna vrata kuhinje i iza tih vrata, a uz vrata WC-a, uzeo napunjenu pušku te u oštećenika, sa udaljenosti od oko 1 m, a svakako i većoj od te, u trenutku kada je oštećenik prema njemu bio okrenut desnom bočnom stranom (a ne sučelice) te se nalazio u kuhinji a optuženik u hodniku (neposredno ispred vrata koja iz kuhinje vode u hodnik) ispalio jedan hitac koji mu je nanio smrtonosnu strijelnu ranu zdjelice o oštetio trbušnu aortu, pa dakle, slijedom tih utvrđenih činjenica ispravno i isključio postojanje situacije nužne obrane a slijedom toga i njezinog prekoračenja, jer objektivno, napada na optuženika nije bilo a nije postojala ni bojazan da će goloruki i alkoholizirani oštećenik svoju verbalnu prijetnju pretvoriti u fizičku, već i s obzirom na njihov položaj u trenutku ispaljenja metka.

Zbog iznijetih razloga, i bez obzira na činjenicu je li oštećenik ili nije optuženika ranije fizički napadao, kao i alkoholiziranost optuženika i njegovu smanjenu ubrojivost, ne može se uzeti ni da je optuženik s tog razloga mogao očekivati da predstoji neposredni napad na njega, i da je uslijed toga bio u prepasti i da je tobože, svako čekanje ugrožavalo izglede njegove obrane, pa se ne mogu prihvatiti ni oni žalbeni navodi iz kojih bi se moglo zaključiti da je optuženik bio u zabludi da se nalazi u nužnoj obrani.

Konačno, niti okolnost da je optuženik u oštećenika ispalio samo jedan metak, ne dovodi u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja u pogledu namjere optuženika da oštećenika liši života s obzirom na mjesto izvršenja kaznenog djela i upotrebljeno sredstvo tako da je i bez ciljanja najteža posljedica bila neizbježna.

Slijedom svega naprijed iznijetog, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon kada je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, to je i neosnovana tvrdnja optuženika, da je kazneni zakon pogrešno primijenjen.

Nije osnovana ni žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su u smislu čl. 56. st. 2. KZ od utjecaja na kaznu i iste je pravilno vrednovao.

Izrečena kazna zatvora u trajanju od devet godina, bez obzira na visoku životnu dob optuženika i dosadašnju neosuđivanost, i po ocjeni ovog suda primjerena je težini počinjenog kaznenog djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika kao i njegovoj ličnosti, te je podobna da u okviru opće svrhe izricanja kaznenih sankcija iz čl. 6. KZ ostvari i svrhu kažnjavanja iz čl. 50. KZ.

Stoga je na temelju čl. 387. ZKP/97 presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. studeni 1999. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

Katica Jelić v.r.