I Kž-449/2012-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 449/12-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa, Ranka Marijana, Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Perice Rosandića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. H., zbog kaznenog djela iz članka 90. u svezi članka 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 28. ožujka 2012. broj K-36/11, u sjednici održanoj dana 02. srpnja 2013., u nazočnosti optuženika I. H.,

p r e s u d i o j e:

I Prihvaća se djelomično žalba optuženika I. H., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženik I. H. za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 90. u svezi članka 33. KZ/97, zbog kojeg je tom presudom proglašen krivim, na temelju istog propisa, a uz primjenu članka 57. stavak 1. i 4. točka d. KZ/97, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a u koju mu se, na temelju članka 63. stavak 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2011. pa nadalje, dok se neće opozvati uvjetna osuda iz presude Općinskog suda u Puli-Pola od 04. ožujka 2010. broj K-477/09.

II Povodom žalbe optuženika I. H., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se sigurnosna mjera iz članka 75 KZ/97 ukida.

III. U ostalom dijelu žalba optuženika I. H. odbija se kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli-Pola od 28. ožujka 2012. optuženik I. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u

I Kž 449/12-6

svezi članka 33. KZ/97 pa je, na temelju tog zakonskog propisa, uz primjenu članka 57. stavak 1. i 4. točka d. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i osam mjeseci.

Na temelju članka 69. stavak 1. KZ/97 optuženiku je opozvana uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 04. ožujka 2010. broj K-477/09 te je određeno izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju šest mjeseci.

Na temelju članka 60. stavak 1. i 2. točka c. KZ/97 optuženiku je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju tri godine, u koju mu je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2011. pa nadalje.

Na temelju članka 75. KZ/97 prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, a svakako do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Na temelju članka 80. KZ/97 prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta i to jednog pištolja marke Crvena zastava model M57, cal. 7,62 mm, tvorničkog broja ...

Na temelju članka 122. stavak 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03-pročišćeni tekst i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna dok je ostalih troškova kaznenog postupka oslobođen. Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio optuženik I. H. putem branitelja D. C., odvjetnika u P., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se optuženika blaže kazni.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Postupajući u skladu s odredbom članka 373. stavak 1. ZKP/97, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Drago Marincel u pisanom očitovanju broj KŽ-DO- 818/12 od 14. lipnja 2012. predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća je održana u nazočnosti optuženika, koji je u pritvoru, sukladno čl. 374. st. 1. i 2. ZKP/97 a u odsutnosti državnog odvjetnika i branitelja optuženika, koji su o istoj uredno obaviješteni, sukladno članka 374. stavak 4. ZKP/97.

Žalba je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da je prvostupanjski sud, protivno prigovorima žalitelja, u potpunosti i točno utvrdio sve odlučne činjenice, valjano ocijenio sve izvedene dokaze i iz njih izveo pravilan zaključak da je optuženik načinom postupanja označenim u izreci presude, ostvario sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u svezi članka 33. KZ/97 te o tome

I Kž 449/12-6

u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Optuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da je on ispalio treći hitac iz predmetnog pištolja prema oštećenici A. D., s ciljem da je liši života, tvrdeći da je taj hitac ispalio N. B., a da je on prije toga ispalio dva hica, jedan u zrak, a jedan u more, a nakon ispaljenja trećeg hica da je usmjerio pištolj, koji je tada bio bez streljiva, prema oštećenici s ciljem da je zaplaši.

Međutim, takav žalbeni prigovor je potpuno neutemeljen jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi upravo suprotno.

Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, s pravom je prvostupanjski sud poklonio vjeru iskazu oštećenice A. D., koja je tijekom cijelog kaznenog postupka iskazivala u svim bitnim elementima potpuno suglasno i uvjerljivo.

Iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik ispucao iz predmetnog pištolja tri hica, pri čemu je treći hitac ispalio iz cijevi usmjerenom prema njoj na udaljenosti od deset do petnaest metara, za vrijeme dok se naguravao sa svjedokom N. B., uz izgovorene riječi da će je ubiti te da mu je, u trenutku ispaljenja, desna ruka u kojoj je držao pištolj bila slobodna i N. B. ga za tu ruku nije držao.

Ako se, uz naprijed iznijeto, uzme u obzir nesporna činjenica, koju u svom iskazu iznosi oštećenica, a ne dovodi je u pitanje ni sam optuženik, da je optuženik oštećenicu i tijekom vožnje prema inkriminiranom mjestu udarao i prijetio joj govoreći da će je ubiti, a u jednom trenutku i zaustavio vozilo, izbacio oštećenicu iz vozila, nastavio ju tući i prijetio pištoljem govoreći da će ju ubiti, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik takovim postupanjem manifestirao svijest i volju da oštećenicu liši života, postupajući u izravnoj namjeri, a u čemu evidentno nije uspio jer ju je promašio.

Takav zaključak suda ne dovodi u pitanje niti iskaz svjedoka N. B., koji, doduše, tijekom višekratnog iskazivanja nije bio dosljedan i vjerodostojan jer je mijenjao iskaz, osim u jednoj tvrdnji da niti u jednom trenutku nije pucao iz predmetnog pištolja, a što je u suglasju s iskazom oštećenice.

Također, niti provedeno balističko vještačenje ne kompromitira spomenuti zaključak suda, neovisno o tome što iz vještačkog nalaza i mišljenja proizlazi da su nesagorjele i djelomično sagorjele barutne čestice pronađene i na silikonskim odljevcima šaka lijeve i desne ruke optuženika i svjedoka N. B., s obzirom da, prema vještačkom nalazu, te čestice mogu ostati, ne samo na rukama osobe koja je iz oružja pucala, već i osobe koja je dolazila u kontakt sa tim oružjem, kao i osobom koja je iz tog oružja pucala.

Kako u postupku nije bilo sporno da je svjedok N. B. bio u kontaktu s predmetnim pištoljem nakon što je iz njega pucano, jer ga je, kako to i sam kaže, uzeo i sakrio, sasvim je izvjesno da su barutne čestice na njegovim rukama mogle ostati i prilikom manipulacije tim oružjem.

I Kž 449/12-6

Osim toga, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer da nije provedeno balističko vještačenje na okolnost utvrđivanja putanje ispaljenog streljiva u odnosu na mjesto gdje je čahura pronađena i mjesto gdje je oštećenica stajala, kao ni mogućnost da navedena čahura streljiva ne pripada predmetnom vatrenom oružju.

U odnosu na putanju ispaljenog streljiva, oštećenica je decidirano izjavila da je cijev pištolja u trenutku ispaljenja bila usmjerena prema njoj, što dovoljno jasno govori, uz sve ranije spomenute okolnosti, o namjeri optuženika da oštećenicu liši života, iz kojeg razloga nije ni bilo potrebno provoditi balističko vještačenje na tu okolnost.

Također, iz nalaza i mišljenja Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ u Z. od 30. rujna 2011. proizlazi da je čahura streljiva koja je dostavljena na vještačenje (pronađena na licu mjesta tijekom obavljanja očevida) ispaljena iz predmetnog pištolja pa je i taj žalbeni prigovor neosnovan.

S obzirom na iznijeto, neosnovana je žalba optuženika iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, u pravu je optuženik kada ističe da ga je prvostupanjski sud osudio na prestrogu kaznu.

Naime, unatoč tome što Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, respektira razloge kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, treba reći da je prvostupanjski sud podcijenio značaj olakotnih okolnosti da je optuženik kazneno djelo počinio s nepune dvadesetdvije godine, da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv i da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, a istovremeno precijenio značaj otegotne okolnosti u vidu ranije osuđivanosti optuženika, budući da iz izvatka iz kaznene evidencije (list 103 spisa) proizlazi da ranije nije osuđivan za isto ili istovrsno kazneno djelo, odnosno da se ne radi specijalnom povratniku.

Cijeneći sve iznijete okolnosti, uz činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, a što je zakonski razlog za ublažavanje kazne, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, mišljenja je da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe članka 57. stavak 1. i 4. točka d. KZ/97 o ublažavanju kazne ispod zakonom propisanog minimuma, a izrečena kazna zatvora u trajanju dvije godine, u koju je, na temelju članka 63. stavak 1. KZ/97, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru od 24. kolovoza 2011. pa nadalje, primjerena je ostvarenju, kako opće svrhe kaznenopravnih sankcija iz članka 6. KZ, tako i svrhe kažnjavanja iz članka 50. KZ.

Međutim, u odnosu na opozvanu uvjetnu osudu i primijenjenu sigurnosnu mjeru iz članka 75 KZ/97, Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika u odredbi članka 368. točka 5. ZKP/97, na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju odredbe članka 379. stavak 1. točka 2. ZKP797.

Naime, prvostupanjski sud je optuženiku opozvao uvjetnu osudu izrečenu presudom Općinskog suda u Puli-Pola od 04. ožujka 2010. broj K-477/09 i odredio izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju šest mjeseci.

I Kž 449/12-6

Odredbom članka 69. stavak 7. KZ/97 propisano je da se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja.

S obzirom da je prema optuženiku u konkretnom predmetu primijenjena uvjetna osuda s rokom provjeravanja od dvije godine, a presuda je postala pravomoćna 04. ožujka 2010., rok iz članka 69. stavak 7. KZ/97 istekao je 04. ožujka 2013. pa je valjalo odlučiti da se uvjetna osuda neće opozvati, kao pod I izreke.

Dana 01. siječnja 2013. stupio je na snagu novi Kazneni zakon („Narodne novine“ broj125/11 i 144/12, dalje u tekstu: KZ/11) koji u članku 68. stavak 1. propisuje da će sud izreći sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja počinitelju koji je kazneno djelo, za koje propisana kazna zatvora od jedne godine ili više, počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, ako postoji opasnost da bi ta osoba zbog duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njezina bitno smanjena ubrojivost mogla u budućnosti počiniti teže kazneno djelo.

S obzirom da je novi Kazneni zakon u dijelu kojim je propisana mogućnost izricanja sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja blaži za počinitelja u odnosu na kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, jer ograničava mogućnost izricanja navedene sigurnosne mjere samo na počinitelje koji su kazneno djelo počinili u stanju bitno smanjene ubrojivosti, a što u konkretnom predmetu nije slučaj, Vrhovni sud Republike Hrvatske, poštujući načelo obvezne primjene blažeg zakona u smislu odredbe članka 3. stavak 2. KZ/11, ukinuo je izrečenu sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 75. KZ/97 i odlučio kao pod II izreke.

Slijedom iznijetoga i kako ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 379. stavak 1. ZKP/97 pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 390. stavak 1. i članka 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 02. srpnja 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Perica Rosancić, v.r.

Ana Garačić, v.r.