Rev-1619/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1619/1999-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz Ž., koga zastupa D. Š., odvjetnik iz Ž., protiv tuženika S. d.d. Ž., koje zastupa M. D., odvjetnik iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 10. prosinca 1998. godine, br. Gž-772/98., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 11. lipnja 1998. godine, br. P-309/97., na sjednici održanoj dana 15. svibnja 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 10. prosinca 1998. godine, br. Gž-772/98. potvrdio presudu Općinskog suda u Županji od 11. lipnja 1998. godine, br. P-309/97., kojom je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, da tuženiku bude naloženo platiti na ime otpremnine tužitelju svotu od 52.803,59 kn sa zateznim kamatama kroz vrijeme od 15. studenog 1996. godine, do isplate, te ujedno naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u svoti od 1.660,00 kn.

Protiv te presude izjavio je reviziju tužitelj, kako navodi iz svih razloga u čl. 385. ZPP.

Smatra da sud pozivajući se na čl. 118. Zakona o radu nepravilno tumači pojam isplaćena plaća, kao ono što zaposlenik prima na ruke ne uzimajući u obzir i onaj dio plaće koji se u ime i za račun zaposlenika uplaćuje u odgovarajuće fondove. Revident smatra da pojam plaće ulazi svota prije odbitka poreza i prireza. Dalje revident smatra da je sud slobodan u ocjeni visine otpremnine, te kod utvrđivanja visine otpremnine mora voditi računa o razlozima otkaza i osobnim prilikama zaposlenika. Revident smatra da okolnost da je zakonom određen minimum otpremnine ne oslobađa poslodavca obveze da otpremninu isplati u stvarnoj svoti uzimajući u obzir sve okolnosti svakog slučaja posebno, jer najmanju propisanu svotu mora primiti svaki zaposlenik, a stvarnu visinu potrebno je utvrđivati za svakog osiguranika posebno. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine presude nižestupanjski sudova i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija dostavljena u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda u odredbi ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle, nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP, na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Također nije ostvarena niti koja druga od bitne povrede odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP, međutim, s tim u svezi valja napomenuti da revident samo općenito navodi da su razlog za izjavljivanje revizije bitne povrede odredbe ZPP, ali u reviziji ne navodi određeno koje bi to bitne povrede odredbe ZPP bile ostvarene i na koji način.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava u smislu čl. 356. u svezi s čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP, također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 118. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95.). U pravu je revident, kada tvrdi da je u čl. 118. Zakona o radu određena najmanja svota otpremnine, koja mora biti isplaćena zaposleniku prilikom otkaza ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, ako taj otkaz nije uvjetovan ponašanjem zaposlenika. Međutim, iz čl. 118. Zakona o radu ne proizlazi pravo ili dužnost suda da odlučuje o visini otpremnine na temelju drugih okolnosti i činjenica, osim onih koji se spominju u čl. 118. Zakona o radu. Sud bi mogao utvrđivati pravo na veću svotu otpremnine, samo ako bi ugovorom ili na koji drugi zakonom propisani način bilo utvrđeno takovo pravo, te određene okolnosti i činjenice o kojima bi ovisila visina otpremnine. Naime, u smislu čl. 7. Zakona o radu poslodavac, zaposlenik i zaposleničko vijeće, te sindikati i udruge poslodavaca mogu ugovoriti uvjete rada koji su za zaposlenika povoljniji od uvjeta određenih Zakonom o radu. Sve dok u tom smislu nije ugovoreno, odnosno određeno pravo na veću otpremninu i pod kojim uvjetima sud ne može dosuditi otpremninu u svoti većoj od propisane u čl. 118. Zakona o radu.

Revident se poziva na odredbe čl. 79. Zakona o radu, međutim, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj nije zaposlenik, koji je pretrpio ozljedu u radu, odnosno obolio od i profesionalne bolesti, a koji nakon završenog liječenja i oporavka nije vraćen na rad. Ovaj sud prema tome smatra da u provedenom postupku nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, tako i oni na koje upućuje revident.

Zbog toga je sud na temelju čl. 393. ZPP, reviziju odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 15. svibnja 2000.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.