I Kž-475/1997-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-475/1997-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Senke Klarić-Baranović, Neve Šibl i Milana Gudelja, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. D. E. i mlt. N. M. zbog krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, odlučujući o žalbama državnoga odvjetnika i opt. D. E. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 14. ožujka 1997. godine broj K-122/95, u sjednici održanoj 29. travnja 1998. godine, u nazočnosti branitelja optuženika M. M., odvjetnika iz Z., te zamjenika državnoga odvjetnika mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o j e :

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kaznama, te se opt. D.E. za krivično djelo iz čl. 34. st. 2. KZRH, uz primjenu čl. 38. i 39. st. 1. toč. 1. OKZRH, uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, a po čl. 44. st. 1. OKZRH, također mu se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 (pet) godina na koju kaznu je osuđen presudom Županijskog suda u Gradu Zagrebu broj K-24/94 od 31. ožujka 1994. godine, a koja je presuda preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-674/94 od 18. svibnja 1995. godine, zbog krivičnih djela iz čl. 126. st. 1. KZRH, čl. 126. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i čl. 127. st. 1. KZRH, pa se uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. OKZRH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 (dvanaest) godina, u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 1. listopada 1993. godine, pa nadalje, mlt. N.M. se za dva krivična djela ubojstva iz koristoljublja iz čl. 34. st. 2. KZRH zbog kojih je navedenom presudom oglašen krivim i osuđen na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, pa kako je ovaj maloljetnik pravomoćnom presudom, što je čine presuda Županijskoga suda u Gradu Zagrebu od 31. ožujka 1994. broj K-24/94 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. svibnja 1995. I Kž-674/94, osuđen zbog krivičnog djela iz čl. 126. st. 1. i dr. KZRH na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, te se mlt. N.M., na temelju čl. 23. st. 2. i čl. 24. st. 1. Zakona o sudovima za mladež u vezi s čl. 62. st. 1. Kaznenog zakona osuđuje na kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu se, na temelju čl. 63. st. 1. KZ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 1. listopada 1993. godine pa nadalje.

II. Žalba opt. D.E. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Gradu Zagrebu oglasio je krivim opt. D.E. zbog krivičnog djela ubojstva iz koristoljublja iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH na štetu H.K., pa mu je na temelju istog zakonskog propisa a uz primjenu čl. 38. i čl. 39. OKZRH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a po čl. 44. st. 1. OKZRH uzeo mu je kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina na koju kaznu je osuđen presudom istoga suda broj K-24/94 od 31. ožujka 1994. godine, a koja presuda je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-674/94 od 18. svibnja 1995. godine zbog krivičnih djela iz čl. 126. st. 1. KZRH, čl. 127. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH i čl. 127. st. 1. KZRH, pa je na temelju čl. 34. st. 2. a uz primjenu čl. 43. st. 1. i 2. toč. 2. OKZRH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, dok je mlt. N.M. zbog dva krivična djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH učinjenih na štetu H.K. i H.K., a uz primjenu čl. 72. i čl. 73. u svezi čl. 74. st. 1. OKZRH i čl. 24. st. 1. i 2. OKZRH izrečena kazna maloljetničkoga zatvora u trajanju od osam godina, u koju kaznu maloljetničkog zatvora je obuhvaćena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine na koju je kaznu maloljetnik osuđen presudom istoga suda od 31. ožujka 1994. godine broj K-24/94, a koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-674/94 od 18. svibnja 1995. godine zbog krivičnih djela iz čl. 126. st. 1. KZRH, čl. 127. st. 1. KZRH, čl. 126. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH i čl. 126. st. 2. KZRH.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH u izrečenu kaznu opt. D.E. i mlt. N.M. uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru od 1. listopada 1993. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 90. st. 4. i čl. 92. ZKP opt. D.E. oslobođen je od naknade troškova krivičnog postupka dok po čl. 473. ZKP troškovi krivičnog postupka koji se odnose na mlt. N.M., padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv ove presude žalbu je podnio opt. D.E. i državni odvjetnik.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke suda o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se opt. D.E. utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju za kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. i slijedom toga izrekne jedinstvena kazna u duljem trajanju, a mlt. N.M. da se osudi na kaznu maloljetničkog zatvora također u duljem trajanju.

Opt. D.E. podnio je žalbu putem svoga branitelja D.R. i M.M., odvjetnika iz Z., zbog odluke o kazni, a opt. D.E. podnio je i osobno žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, a sve s prijedlogom da se pobijana presuda ispita, ispravi u pravcu žalbenih navoda, ili da se izrečena kazna umanji.

Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 27. studenog 1997. godine broj Ktž-917/97 predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba opt. D.E. nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana.

Na žalbu opt. D.E. (osim zbog odluke o kazni)

Sud drugoga stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u onome dijelu u kojem se pobija žalbama, ali je po službenoj dužnosti ispitao jesu li počinjene povrede odredaba krivičnoga postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11. ZKP/93., je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja i je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon (čl. 355. ZKP/93.), pa je utvrđeno da takve povrede zakona nisu učinjene (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.). Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no najprije valja istaći da žalitelj po svom osnovu pobija presudu samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer se protivi samom zaključku suda da je počinio krivično djelo, jer ne iznosi nikakve nove činjenice koje bi bile odlučne ili bar dokazno važne, a sud o njima nije raspravljao a jednako tako ne nudi nove dokaze koji u postupku pred sudom prvoga stupnja ne bi bili već izvedeni.

Naprotiv, žalitelj prigovara zaključku suda da je krivično djelo počinio navodeći da je razvidno da je u tijeku pucanja maloljetnika na bračni par K., samo maloljetnik bio u unutrašnjosti objekta izletišta, dok je on bio na terasi. Od maloljetnika nije uzimao pištolj, a pogotovo nije pucao još četiri puta u gospodina K., kako bi ga do kraja lišio života.

Suprotno tome, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, nalazi da je sud prvoga stupnja i ove odlučne činjenice, tj. da je optuženik počinio predmetno krivično djelo, a i ostale odlučne činjenice valjano i dovoljno pouzdano utvrdio, pa ovakva tvrdnja žalitelja nije osnovana. Naime, mlt. N.M. navodi: da se s opt. D.E. dogovorio da provale u kuću oštećenih, on je ušao u kuću dok je optuženik ostao na terasi pazeći da netko ne naiđe, pištolj koji je imao uz sebe bio mu je u džepu, kad je ušao u prostoriju primijetio je jednog gospodina koji sjedi za stolom i koji je bio okrenut leđima, a to je vjerojatno bio suprug gospođe, gospođa je otišla u drugu prostoriju jer je naručio coca-colu, izvadio je pištolj, a kada se gospođa vraćala noseći coca- cole, podigao je pištolj u njenom pravcu, ona je tada zavrisnula, on je iz straha tada povukao obarač i ispalio nekoliko metaka, prilikom ispaljenja u jednom momentu je zažmirio jer nije mogao gledati, kada je otvori oči vidio je da gospodin koji mu je prethodno bio okrenut leđima ide prema njemu, usmjerio je pištolj u njegovom pravcu i počeo pucati, gospodin je tada bio od njega udaljen oko dva metra, koliko je ispalio metaka u njegovom pravcu ne zna, tada je u prostoriju ušao opt. D.E. i rekao mu "što si to napravio, kad si ubio ženu, ubij i njega", kazao mu je da muškarca ubije do kraja, odgovorio je opt. E. da ne može, E. mu je jednostavno uzeo pištolj iz ruke te iz toga pištolja ispalio nekoliko metaka u gospodina koji je ležao na podu i nakon toga više nije davao znakove života.

Potpuno opravdano sud prvoga stupnja poklanja vjeru iskazu maloljetnika, koji je s optuženikom bio u dobrim odnosima, nije postojala nikakva svađa ili sukob, zajedno su pobjegli iz doma za mušku omladinu, pa maloljetnik nema nikakvog razloga da lažno tereti optuženika, pogotovo stoga što s takvim iskazom svoj položaj nije nimalo poboljšao.

Žalitelj nadalje citira pojedine dijelove iskaza maloljetnika navodeći da u obrani maloljetnika ima proturječnosti i praznina, međutim, nijedna od tih proturječnosti nije značajna, niti može utjecati na krivičnu odgovornost bilo maloljetnika bilo optuženika. Od počinjenja djela je proteklo gotovo pet godina pa je prihvatljivo da neki detalji izblijede ili maloljetnik navodi da se više nekih detalja naprosto ne sjeća, npr. da li je pištolj ranije u šumi isprobavao ili nije, odnosno, tko je pištolj napunio i repetirao prije njegovog ulaska u prostorije izletišta.

Potom žalitelj zamjera maloljetniku što nije mogao na sudu gledati foto-elaborat, a mogao je usmrtiti dvoje ljudi, a zatim opisuje što je maloljetnik izjavio odnosno vidio u času njegovog pucanja na oštećenog H.K., tražeći tu proturječnost kojih ustvari nema, jer je maloljetnik bio dosljedan u izjavi da je optuženik uzeo pištolj, čuo je pucanje, oštećenik H.K. je prije toga jaukao, a zatim su jauci prestali, što se sve podudara i s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka Š. dr. J., koji je na te okolnosti saslušan i koji je izjavio da je sve povrede koje je zadobio oštećeni H.K., ovaj zadobio zaživotno.

Žalitelj nadalje prigovara i obrazlaže nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. M.G., koji je izjašnjavajući se o maloljetniku naveo da se sada može sa sigurnošću utvrditi da se daljnji tretman maloljetnika mora provoditi u instituciji i zbog potencijalne društvene opasnosti i manjkave motivacije za suradnju u tretmanu, jer su prema maloljetniku provođene različite odgojne mjere, a iste nisu dale očekivane rezultate, već su se poremećaji ličnosti odnosno ponašanja maloljetnika intenzivirali i sve čvršće fiksirali, a jedan od glavnih razloga za tu progresiju predstavlja njegova nespremnost na suradnju u tretmanu, a koja je zapravo jedan od simptoma prethodno opisanih poremećaja, u čijoj etiologiji primarno mjesto imaju duboko poremećeni odnosi u maloljetnikovoj obitelji no i djelovanje drugih faktora kao što su njegova konstitucija, odnosno postojanje minimalnih cerebalnih disfunkcija u najranijoj razvojnoj dobi maloljetnika, pa zaključuje da je sud unatoč takvog nalaza vještaka poklonio vjeru u ono što je maloljetnik iskazivao. Ni ovaj prigovor žalitelja nije osnovan jer nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. M.G. ni u jednom svom segmentu ne upućuje na to da bi maloljetnik bio sklon izmišljanju ili konfabulacijama bilo koje vrste, već vještak upućuje da se kod njega radi o disocijalnom poremećaju, pa nema elemanata za redukciju uračunljivosti maloljetnika.

Žalba koju je podnio branitelj optuženika, iako samo zbog odluke o kazni, u obrazloženju spominje da umišljaj opt. D.E. nije išao u pravcu da usmrti oštećenika H.K., i da se na taj način domogne novca i vrijednih stvari, već naprotiv dogovor optuženika i maloljetnika bio je da se samo uporabom sile i prijetnje oduzmu tuđe stvari, tj. da se počini krivično djelo razbojništva, što se ne može prihvatiti. Sud prvoga stupnja, u pobijanoj presudi, opravdano navodi da je dogovor optuženika i maloljetnika prvotno išao na krivično djelo razbojništva, no, od toga ništa nisu ostvarili (str. 19/I obrazloženja pobijane presude, na što se žalitelj upućuje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja), maloljetnik je pucao u oboje oštećenih, a optuženik samo u H.K. s ciljem da ih usmrte i domognu se novca, što su na kraju i učinili, odnijeli su 2.000 DEM, neutvrđenu količinu austrijskih šilinga i fotoaparat. Optuženik je pucao u oštećenog H.K. u času dok je on davao znakove života, u odnosu na ovog oštećenika postupio je s maloljetnikom kao supočinitelj, pa nije odlučno tko je od njih dvojice koju strijelnu ozljedu zadao, no, liječnik vještak se i na to osvrnuo te široko elaborirao sve povrede koje je zadobio oštećeni H.K. navodeći da se mogu svrstati u dvije grupe, sve su nastale zaživotno i dovele su do smrtnoga ishoda, pa se svaka daljnja elaboracija u tom pravcu ukazuje suvišnom.

Prema tome, usvajajući u svemu uvjerljive, logične i iscrpne razloge, na kojima je utemeljena pobijana presuda, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja je našao, da je sud prvoga stupnja potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su od važnosti za donošenje pravilne i zakonite odluke o ovom krivičnom predmetu i da je na takvo utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je opt. D.E. oglasio krivim za krivično djelo ubojstva iz koristoljublja na štetu H.K., a iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH, pa se stoga žalba optuženika u tom pogledu ukazuje neosnovanom.

Na žalbu državnog odvjetnika i opt. D.E. zbog odluke o kazni

Nije u pravu opt. D.E. ni kad pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni.

Suprotno tome, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog istog osnova i to kako u odnosu na opt. D.E. tako i u odnosu na mlt. N.M.

Optuženik se žali zbog odluke o kazni te u svojoj žalbi navodi da sud prvoga stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio stupanj krivične odgovornosti optuženika a posebno nije dovoljno cijenio to da je optuženik u vrijeme počinjenja krivičnog djela imao tek navršenih 18 godina, njegov psihički i fizički razvoj nije bio adekvatan njegovoj dobi, a inicijativu je dao mlt. N.M. koji je predložio da pobjegnu iz doma za mušku omladinu P. a i kod počinjenja krivičnog djela također je imao inicijativu. Naglašava i to da je prognanik iz H.K. gdje su mu srbočetnička soldateska zapalili obiteljsku kuću, a dolaskom u Zagrebu našao se na ulici bez ikakve pomoći i nadzora, što su sve okolnosti koje po mišljenju žalitelja sud prvoga stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio kod odmjeravanja kazne, pa predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne blaža kazna.

Državni odvjetnik pak smatra, da su i optuženiku i maloljetniku izrečene preblage kazne, navodi da izrečene kazne nisu adekvatne stupnju krivične odgovornosti te težini i broju počinjenih djela, društvenoj opasnosti djela ali i ličnosti samih počinitelja. Naglašava se i to da je motiv počinjenja krivičnog djela koristoljublje, ali prilikom njegovog izvršenja dvije osobe su lišene života te nije ostavljena nikakva mogućnost da se ostvari protupravna dobit bez nastupanja upravo tih najtežih posljedica. Državni odvjetnik na kraju zaključuje da je prenaglašena blagost suda, te da pored dobi osuđenika i maloljetnika s obzirom na njihovu ličnost i težinu djela predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se opt. D.E. utvrdi kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju za krivično djelo ubojstva iz koristoljublja i slijedom toga izrekne jedinstvena kazna u duljem trajanju, a da se mlt. N.M. izrekne kazna maloljetničkog zatvora također u duljem trajanju.

Naime, sud prvoga stupnja je utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na izbor i težinu kazne kako za maloljetnika tako i za optuženika, no pri tome je precijenio postojeće olakotne okolnosti kada je opt. D.E. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina a mlt. N.M. kaznu maloljetničkog zatvora u trajanju od osam godina. Tako izrečenim kaznama ne bi se postigla svrha kažnjavanja, kako to opravdano ističe u žalbi državni odvjetnik. Imajući u vidu te okolnosti, te cijeneći društvenu opasnost djela, stupanj krivične odgovornosti kako maloljetnika tako i optuženika, te brojnost počinjenih djela, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opt. D.E. (uz utvrđene pojedinačne kazne kako je to odredio sud prvoga stupnja) primjerena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina, a mlt. N.M. kazna maloljetničkoga zatvora u trajanju od deset godina.

Ovakovim izrečenim kaznama, po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz čl. 4. st. 2. OKZRH i opća svrha izricanja krivičnih sankcija iz čl. 31. OKZRH.

U izrečene kazne opt. D.E. (temeljem čl. 45. st. 1. OKZRH) i mlt. N.M. (temeljem čl. 63. KZ/97.) pravilno je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanju kazne od 1. listopada 1993. godine, pa nadalje.

Zbog svega naprijed izloženog, trebalo je sa žalbama stranaka, a na temelju čl. 387. i 390. st. 1. ZKP/97 postupiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 29. travnja 1998. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.