Rev-2859/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2859/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Vladimira Drakulića, Vlatke Potočnjak-Radej, Damira Mratovića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica M. K. iz D. i M. R. iz D. zastupanog po punomoćniku S. D., odvjetnici iz D., protiv tuženika V. t., d.d. D., koju zastupa punomoćnik D. D., odvjetnik iz D., radi poništenja odluka o prestanku radnog odnosa, vraćanja na rad i isplatu plaća, rješavajući revizije tužiteljica protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 16. srpnja 1998. godine br. Gž-891/98 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 15. travnja 1998. godine br. P-26/92, u sjednici održanoj dana 24. listopada 2000. godine,

p r e s u d i o j e:

Odijaju se revizije tužiteljica 1. i 2. kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tužiteljice su odbijene s tužbenim zahtjevom kojim traže da se utvrdi da im radni odnos traje kod tuženika i dalje, pa je slijedom toga tuženik dužan tužiteljice vratiti na poslove i radne zadatke, koje su obavljale odnosno na poslove u skladu s njihovom stručnom spremom i radnim iskustvom, te svakoj od njih isplatiti plaću za vrijeme od dana prestanka radnog odnosa - 10. siječnja 1992. godine, pa nadalje sve do povratka na posao za M.K., a za M.R. do stjecanja prava na punu mirovinu u iznosima pobliže označenim u toj presudi. Tužiteljica M.R. odbijena je s alternativnim zahtjevom kojim traži vraćanje na rad i isplatu plaće od 10. siječnja 1992. godine do 1. rujna 1994. godine u iznosima pobliže označenim u presudi suda prvog stupnja, isplatu iznosa od 21.123,44 kn na ime dokupa staža, kao i podmirenje svih obveza koje proističu iz radnog odnosa za vrijeme od 10. 1. 1992. do 1. rujna 1994. godine.

Tom presudom ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužiteljica kao neosnovane i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv te presude reviziju su izjavile tužiteljice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se preinači pobijana presuda u skladu s reviziskim navodima, podredno da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje i to u smislu jedinstvenog tužbenog zahtjeva.

U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se revizija tužiteljica odbije kao neosnovana.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je neosnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi primjenom čl. 386. ZPP po službenoj dužnosti.

Suprotno tvrdnji tužiteljica nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP, jer je drugostupanjski sud dužan odgovoriti samo na one žalbene navode koji su odlučnog značenja, a tako je drugostupanjski sud i postupio.

Prema utvrđenjima sudova proizlazi da je tijekom parnice sud donio djelomičnu presudu kojo je poništio rješenja tuženika od 10. siječnja 1992. godine o prestanku radnog odnosa tužiteljica s danom 10. siječnja 1992. godine, time da je riješio o preostalim zahtjevima odlučiti naknadno. Pobijanim presudama sud je odlučio o preostalim zahtjevima (vraćanju na rad, isplati plaće, alternativnom zahtjevu drugotužiteljice - sve pobliže označeno u pobijanim presudama) na način da je te zahtjeve odbio.

Tužiteljica pogrešno smatra da je time prekoračen tužbeni zahtjev (čl. 375. st. 2. ZPP( budući je upravo suđeno u okviru postavljenog zahtjeva (čl. 2. ZPP).

I prigovori upućeni u odnosu na ranije donesenu djelomičnu presudu (prvenstveno oni koji se odnose na tvrdnu o jedinstvenom tužbenom zahtjevu, što je pogrešno, jer se u konkretnom slučaju radi o kumulaciji zahtjeva) su bespredmetni, jer djelomična presuda u svakom pogledu predstavlja samostalnu odluku i njezina procesna sudbina nije vezana za sudbinu presuda koje se donose u istoj parnici naknadno, kao što niti te presude ne zavise od prethodno donesene djelomične presude.

Kao bitno postavlja se pitanje da li je sud mogao odbiti preostali tužbeni zahtjev temeljem kasnijih odluka tuženika (od 26. listopada 1992. godine) o prestanku radnog odnosa tužiteljica s danom 13. siječnja 1992. godine, ali s drugog pravnog osnova - neopravdanog izostanka s posla pet radnih dana uzastopce, u situaciji kada je djelomičnom presudom poništio kao nezakonita ranija rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa.

Zakonitost odluka koje donosi poslodavac u vezi s ostvarenjem prava, obveza i odgovornosti radnika sud može ispitivati samo kad ga zakon na to ovlašćuje u smislu čl. 83. ZOPRO. Sud međutim nije ovlašten ignorirani postojanje egzistentnih odluka poslodavca koje su upravo zapreka da se preostali dio tužbenog zahtjeva prihvati.

U pravu su tužiteljice kada ističu da je svaka odluka samostalni pravni akt, pa su stoga tužiteljice u smislu čl. 83. ZOPRO, kada su im uručene odluke od 26. 10. 1992. godine i nakon što su uložile pravovremeno prigovor protiv tih odluka tuženiku, imale pravo, ako nadležni organ tuženika ne donese odluku u roku od 30 dana povodom prigovora, u idućem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom. Tako su uostalom postupile i u odnosu na ranije donesene odluke.

Kako je u postupku utvrđeno, što ni tužiteljice ne spore da nisu zatražile sudsku zaštitu, to protekom prekluzivnog roka za pokretanje sudskog spora te odluke su stekle svojstvo konačnosti i pravomoćnosti, te zakonitost istih sud u ovome sporu nije ni mogao ispitivati.

Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova, da iako su djelomičnom presudom poništenja rješenja tuženika o prestanku radnog odnosa tužiteljica od 10. siječnja 1992. godine, donošenjem novih odluka o prestanku radnog odnosa koje tužiteljice nisu pobijale u sudskom postupku, tužiteljica je prestao radni odnos kod tuženika, pa se preostali dio tužbenog zahtjeva ukazuje neosnovanim.

Valja istaći da suprotno tvrdnji tužiteljica a koje su isticale i u žalbi sud nije bio dužan pozivati ih u smislu čl. 106. i 109. ZPP na dopunu tužbe, jer smisao tih odredbi je da sud pouči stranku da ispravi i dopuni podnesak kako bi isti bio razumljiv i potpun da bi sud po njemu mogao postupati, a ne u kontekstu kako to smatraju tužiteljice.

Kako se dakle nisu ostvarili revizijski razlozi, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. listopada 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.