Rev-2360/1994-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2360/1994-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i mr. Jasne Brežanski, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S.P. iz D., kojega zastupa punomoćnik A.M. odvjetnik u D., protiv tuženice S.D. iz D., koju zastupa punomoćnik B.S.R. odvjetnica u D., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 26. travnja 1994. godine, br. Gž-386/94., kojom je odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 4. ožujka 1994. godine, br. P-112/93., u sjednici održanoj dana 3. prosinca 1996. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženice S.D. odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda u Dubrovniku od 14. ožujka 1994. godine, br. P-112/93. suđeno je:

"Dužana je tuženica isplatiti tužitelju iznos od 20.010 (dvadesettisuća i deset njemačih maraka) DEM i 4.000 chf (četiritisuće švicarskih franaka) u protuvrijednosti njemačke marke, odnosno švicarskih franaka u HRD, prema prodajnom tečaju DEM odnosno Chf Narodne banke Hrvatske, prema tečaju na dan isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu od 11.927,500 (jedanaestmilijunadevetstotinadevetstotinadvadesetsedamtisućapetstodinara) HRD, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Dubrovniku od 26. travnja 1994. godine, br. Gž-386/94. odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predložila da sud reviziju prihvati, pobijane presude preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i istom naloži da tuženici nadoknadi parnični trošak ili da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice, sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, i 100/96. - dalje ZPP), na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju tuženika, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pravilnost pobijane presude ovaj sud je ocijenio da ne postoji bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju bitnu povredu revizijski sud pazi, pozivom na odredbu čl. 386. spomenutog zakona, po službenoj dužnosti.

O svim ostalim procesnim povredama, zbog kojih se može izjaviti revizija, bez obzira da li je riječ o bitnim povredama apsolutnog ili relativno bitnog značenja, revizijski je sud ovlašten voditi računa jedino onda kada se revident na postojanje takvih bitnih povreda postupka u reviziji određeno i konkretno poziva. Revidentica neobrazlaže posebno niti jednu od takvih bitnih povreda odredaba praničnog postupka, dakle, revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren. Pritom valja navesti da revidentica navodima revizije opširno iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza dovodeći u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova pri čemu gubi iz vida da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kako to propisuje odredba čl. 385. st. 3. ZPP.

Zbog navedenih razloga ovaj sud nije ni ocijenjivao one navode revizije kojima se pobija pravilnost ili pak potpunost činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

Revidentica neosnovano tvrdi da su pobijane presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da se zbog toga ostvario revizijski razlog propisan čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP.

Sud prvog stupnja je utvrdio, a sud drugog stupnja ocijenio pravilnima utvrđenja suda prvog stupnja iz kojih proizlazi:

- da su stranke zaključile 1988. i 1990. godine sporazume kojima su izvršile podjelu zajedničke imovine stečene tijekom trajanja braka stranaka,

- da je sporazumom od 30. srpnja 1988. godine, između ostalog bilo uglavljeno da stanarsko pravo stranaka na njihovom ranijem stanu zadržava tuženica,

- da je novim sporazumom od 22. ožujka 1990. godine, bila izvršena novacija ranijeg sporazuma na način da je tužitelj preuzeo obvezu da riješi tuženicu stambene potrebe financiranjem - kupnjom stana putem stambene zadruge "Komunalac", s time što u slučaju ispunjenja prethodnog tuženica pristaje da tužitelj ostane kao jedini nositelj stanarskog prava na stan,

- da je uglavljeno da ukoliko tužitelj neće uredno ispunjavati obvezu na kupnju stana ili ako do kupnje ne dođe zbog "objektivnih razloga" da stanarsko pravo ostaje kao u sporazumu stranaka od 30. srpnja 1988. godine, tj. da pripadne tuženici,

- da je pravomoćnom presudom u predmetu istog suda prvog stupnja br. P-21/92. utvrđeno da stanarsko pravo na stan pripadne tuženici zbog toga što je ocijenjeno da je raspolaganje spornim stanom sporazumom od 22. ožujka 1990. godine bilo nedopušteno jer da je taj sporazum ništav obzirom da je protivan kongentnim odredbama Zakona o stambenim odnosima,

- da je tuženica primila na ime kupnje stana za sebe od tužitelja iznos od 20.010 DEM i 4.000 Chf, a sve temeljem sporazuma od 22. ožujka 1990. godine u predmetu istog suda prvog stupnja br. P-21/92. u kojem je taj sporazum ocijenjen ništavim.

Na navode revizije valja odgovoriti da je sud prvog stupnja izvršio svestranu analizu i ocjenu svih provedenih dokaza dajući za svoju ocjenu istih valjane razloge u smislu čl. 8. ZPP koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao pravilne.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primjenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev osnovanim, međutim ne primjenom čl. 210. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94. i 7/96. - dalje ZOO), kako to navode nižestupanjski sudovi.

Ovo iz razloga što je sporazum stranaka od 22. ožujka 1990. godine, protivan kongentnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, jer se zapravo radi o sporazumu o zadržavanju stanarskog prava uz nadoplatu (kupnju stana u vlasništvo tuženici od strane tužitelja sa svrhom da tuženica pristane da stanarsko pravo zadrži tužitelj). Radi se dakle o ništavom pravnom poslu u smislu čl. 52. ZOO. Kako je u ostvarivanju obveze iz ništavog pravnog posla tužitelj isplatio tuženici iznos od 20.010 DEM i 4.000 Chf to u smislu čl. 104. st. 1. ZOO ima pravo na povrat isplaćenog iznosa od tuženice.

Kada stranka ima pravo na povrat stranih sredstava plaćenja tada ima pravo tražiti i protuvrijednost na strani sredstava plaćanja u domaćoj valuti prema prodajnom tečaju Narodne banke Hrvatske na dan ispunjenja obveze.

Pritom na navode revizije valja odgovoriti da je tužitelj izvršio isplatu deviznih sredstava tuženici s time da pravo tužitelja na povrat isplaćenih deviznih sredstava u protuvrijednosti u HRD - sada u kunskoj protuvrijednosti ne može biti ograničena zbog dispozicije tužene zbog koje su devizna sredstva sada u pravnom režimu stare devizne štednje.

Na navode revizije valja još odgovoriti da revidentica neosnovano smatra da je u ovoj pravnoj stvari pravno odlučno da li su stranke sporazumom od 1988. godine podijelile svu zajedničku imovinu ili samo njen dio, te da li je po tom sporazumu tužitelj ispunio prema tuženici preuzete obveze ili ne. Ovo iz razloga što je tužitelj zahtijevao u ovoj pravnoj stvari povrat iznosa koji je isplatio tuženici s točno određenom svrhom, koja se međutim, nije ostvarila, a kako je sud ocijenio sporazum iz 1990. godine ništavim, to je za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari pravno odlučna visina deviznih sredstava koje je tužitelj isplatio tuženici, svrha za koju su sredstva isplaćena te sadržaj sporazuma od 1990. godine.

Zbog navedenih razloga revidentica neosnovano u ovoj pravnoj stvari ističe prigovore koji se odnose na činjeničnu osnovu o kojoj u ovoj pravnoj stvari, s obzirom da nije pravno odlučna, nije ni raspravljano. Prigovor revidentice da je priznanica o isplati potpisala pod prinudom ili da je bila naivna revidentica je prvi put kao novu činjeničnu osnovu istakla tek u žalbi (bez predlaganja dokaza na te okolnosti), pa sud drugog stupnja te okolnosti nije ni uzeo u obzir u smislu čl. 352. st. 1. ZPP.

Nadalje valja napomenuti da tuženica nije tijekom postupka isticala ni prigovor radi prebijanja potraživanja tužitelja s potraživanjem tuženice.

Zbog navedenih se razloga u ovoj pravnoj stvari, po ocjeni ovoga suda, nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni revizijski razlozi koje revidentica navodi u reviziji, te je revizija tuženice primjenom čl. 393. ZPP odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 3. prosinca 1996.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.