Rev-1937/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1937/1997-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Petra Milasa, Ivke Zlokić i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz O., koga zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u O., protiv tuženika R. T. iz O., koga zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u O., radi poništenja ugovora, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 22. svibnja 1997. godine, br. Gž 889/97- 2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku od 12. veljače 1997. godine, br. P 1218/96-16, u sjednici održanoj 13. rujna 2000. godine,

r i j e š i o j e :

Prihvaća se revizija, te se ukidaju presude Županijskog suda u Osijeku od 22. svibnja 1997. godine, br. Gž 889/97-2 i Općinskog suda u Osijeku od 12. veljače 1997. godine, br. P 1218/96-16, i predmet se vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Poništava se ugovor o prodaji stana u Osijeku, k.o. Osijek k.č.br. 54526, sastojeće se od dvije sobe, kuhinje, izbe, nužnika i hodnika, ukupne površine 63,45 m , sklopljen između tužitelja M. J. i tuženika R. T. 21. rujna 1995. godine, te se obvezuje tuženik da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.503,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv drugostupanjske presude je tuženik pravovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ukinu presude i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je osnovana.

Spornim ugovorom o prodaji stana tužitelj je prodao stan tuženiku za cijenu od 29.000,00 kn.

Sudovi su poništili taj ugovor - u povodu tužbe - jer smatraju da je u vrijeme sklapanja ugovora postojao očiti nesrazmjer u cijeni, budući je stan prodan za 29.000,00 kn, a prometna je vrijednost stana (procjena financijskog tijela) bila 161.455,00 kn, zbog čega dolazi do primjene čl. 139. Zakona o obveznim odnosima, a da tužitelj nije znao niti mogao znati kolika je stvarna prometna vrijednost stana. Drugostupanjski je sud dodao da je tužitelj u zabludi potpisao ugovor o prodaji, jer da je želio i dogovorio da se zaključi ugovor o doživotnom uzdržavanju (tužitelj primalac, a tuženik davalac uzdržavanja), a da je tek, kada je pozvan na plaćanje poreza, utvrdio da je zaključen ugovor o prodaji. Radi se o pobojnom ugovoru, pa je tužitelj, u čijem je interesu pobojnost utvrđena mogao tražiti da se ugovor poništi (čl. 111. i 112. Zakona o obveznim odnosima) ističe drugostupanjski sud.

Drugostupanjski sud, prema obrazloženju, smatra da se ugovor može poništiti kako zbog nesrazmjera u vrijednosti, tako i zbog mane volje na strani tužitelja.

Što se tiče pobojnosti ugovora, zbog nesrazmjera o vrijednosti (ugovorene i prometne) to dolazi u obzir odredba čl. 139. Zakona o obveznim odnosima, koji propis govori da oštećena stranka može zahtijevati poništenje ugovora, ako za pravu vrijednost stana tada nije znala niti je morala znati.

Sudovi svoje utvrđenje o činjenici da tužitelj nije znao za pravu vrijednost stana, temelje samo na okolnosti da je on osoba stara 84 godine. Samo ta okolnost, bez drugih relevantnih činjenica, nije dovoljna da bi se sa sigurnošću moglo zaključiti kako tužitelj nije znao za pravu vrijednost stana (ako ga je uopće želio prodati). Iz njegovog iskaza, kao stranke, koju je dao pred sudom, može se zaključiti da je on razumna i orijentirana osoba. On je izjavio i da nije primio 29.000,00 kn (tuženik tvrdi suprotno) i da ugovor nije pročitao niti je znao što potpisuje, a da bi se poništio ugovor o prodaji zbog nesrazmjera u cijeni i prometne vrijednosti, treba utvrditi da su stranke zaključile takav ugovor. Da li jesu ili im je namjera bila zaključiti ugovor o doživotnom uzdržavanju, za sada se ne može ispitati.

Prvostupanjski sud o tom spornom pitanju nije ništa naveo u svom obrazloženju, a tek drugostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio u zabludi. Da je tome tako, ne može se zaključiti iz podataka u spisu. Naime, tužitelj je u tužbi naveo da je usmeni sporazum stranaka bio zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju i da je sporni ugovor on potpisao u uvjerenju da potpisuje takav - usmeno dogovoreni ugovor. Saslušan, međutim, kao stranka, tužitelj je izjavio:"...mogu izjaviti da sa tuženikom nisam nikada konkretno govorio o sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, nego je on (tuženik) meni predlagao da ja prepišem stan na njega da bi on imao veću poslovnu moć". Ništa drugo značajno, za ocjenu spornih okolnosti, tužitelj nije izjavio, osim što je još dodao (kako je navedeno), da nije znao što i kakav ugovor potpisuje.

Tuženik, međutim, kao stranka, izjavljuje da su se dogovorili o sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali da je sam tužitelj želio da se sačini ugovor o prodaji i da je ugovorena (i plaćena) cijena "sa popustima" po procjeni Stambenog fonda za otkup stana (inače je taj stan otkupio tužitelj kao nosilac stanarskog prava).

Navedene okolnosti, izjave stranaka u postupku ukazuju da presude nižestupanjskih sudova navode razloge koji su nejasni i proturječni i u njima o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi u sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku, pa se presude ne mogu ispitati zbog čega ih je - po odredbi čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku trebalo ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje.

U nastavku postupka sudovi će pažljivo ocijeniti do sada provedene dokaze i još jednom detaljnije i opširnije i okolnosno (na relevantne podatke) saslušati stranke (tužitelju predočiti nesklad podataka iz tužbe i njegovog ranijeg iskaza), te će donijeti novu i zakonitu odluku.

U Zagrebu, 13. rujna 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.