I Kž-314/1999-6 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-314/1999-6

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Ane Garačić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. R., zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 12. ožujka 1999. godine broj K-4/99, u sjednici održanoj 11. travnja 2000. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Milojka Vučkovića, te branitelja optuženika M. Š., odvjetnika iz R.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. J.R. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Rijeci, presudom od 12. ožujka 1999. godine broj K-4/99 proglasio je krivim opt. J.R. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 90. KZ i na temelju istog zakonskog propisa osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu je na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 8. studenog 1998. godine pa nadalje.

Na temelju čl. 80. st. 1. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta kao u izreci pobijane presude.

Na temelju čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu.

Na temelju čl. 122. st. 1. ZKP u svezi čl. 119. st. 1. i 2. toč. 1., 4., 5. i 6. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka u iznosu navedenom u pobijanoj presudi, dok će se o putnim troškovima službenih osoba, djelatnika OZ Rijeka za prepratu optuženika u Neuropsihijatrijsku bolnicu P. te o drugim troškovima o kojima sudu u vrijeme presuđenja nedostaju podaci o visini istih odlučiti naknadno, posebnim rješenjem.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Optuženik se žali po branitelju M.Š., odvjetniku iz R., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Moli da se optuženik i branitelj obavijeste o sjednici vijeća.

Optuženik je podnio i dopunu žalbe s kojom je priložio medicinsku dokumentaciju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 21. srpnja 1999. godine broj DOKŽ-681/99 predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. M.V. i branitelja opt. M.Š., odvjetnika iz R., dok nazočnost optuženika koji je u pritvoru i ima branitelja nije osigurana, jer vijeće ni predsjednik vijeća nisu našli da bi ona bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustrajava na tvrdnji da u vrijeme kada je izvukao pištolj i pucao, da je oštećenik išao i dalje prema njemu pa je stoga očekivao daljnji napad, jer je oštećenik već u dva navrata izlazio iz gostione i tukao ga. Nadalje, pobija utvrđenje suda prvog stupnja da je iz gostione A. otišao kući ili u ribarnicu po pištolj pa potom tražio oštećenika, u namjeri da ga ubije. Upravo ovakvim redosljedom žalbenih razloga optuženik sugerira da se radi o dva odvojena događaja, prvi u gostioni A. i drugi u gostioni i ispred gostione K. , što sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio na temelju provedenih dokaza, a koji se žalbom ne osporavaju, smatrajući da se radi o zbivanjima koje treba promatrati kao cjelinu.

Nije sporno da je u A. došlo do sukoba između optuženika i oštećenika, što se žalbom ne osporava i što je odredilo daljnji tijek zbivanja, budući je izbacivanje oštećenika iz lokala po optuženiku, to kod njega rezultiralo povredom dostojanstva, samouvažavanja, pojavom negativnih osjećaja, neprijateljstva i agresivnosti prema oštećeniku, kako je to utvrđeno iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. K..

Upravo navedeni osjećaji uz stanje alkoholiziranosti motiviraju optuženika da ide po pištolj i potom tražiti oštećenika. Žalba optuženika nastoji optuženikov povratak u A. , koji ne osporava, kao niti iskaz svjedoka B., učiniti irelevantnim iako za taj povratak, za koji sud zaključuje da je traženje oštećenika, ne daje bilo kakvo obrazloženje. Taj povratak u A. , te kasniji odlazak prema K. što je na suprotnoj strani od njegove kuće, a u neposrednoj blizini kuće oštećenika, gledanje kroz prozor u K. što i sam navodi, opravdaju zaključak suda prvog stupnja da mu je cilj bio naći oštećenika. Stoga opravdano ne prihvaća obranu optuženika u tom pravcu, kao niti glede pištolja, utvrđujući i to opširno obrazlažući, zbog čega smatra utvrđenim da je optuženik po pištolj otišao nakon sukoba u A. , što žalba optuženika osporava samo tvrdnjom da su argumenti suda neutemeljeni, iako ne daje vlastite argumente za protivan zaključak. Navod da bi pištolj upotrijebio puno prije, da je otišao po njega s takvom namjerom, nije takav argumenat pored nesporne činjenice da ga je upotrijebio.

Optuženik u žalbi ne osporava da je dolaskom u K. pozvao oštećenika da izađe van što znači da želi nastavak ranijeg sukoba do kojeg i dolazi, kako verbalnog, tako i fizičkog. Upravo taj poziv oštećeniku da izađe van i njegov izlazak govori da obojica žele obračun pa se stoga optuženik, u takvoj situaciji, ne može pozivati na nužnu obranu. To potvrđuju i saslušani svjedoci koji govore da se optuženik i oštećenik tuku, kao i verificirane povrede, jer je pored optuženika i oštećenik zadobio povredu koja je zadana udarcem šake. Neovisno o tome, a s obzirom na ranije navedeno, što je optuženik dva puta završio na tlu ispod oštećenika i pri tome zadobio brojne ozljede, ne može se prihvatiti tvrdnja iz žalbe da je oštećenik bez povoda i ničim izazvan napao optuženika i da je optuženik bio u obrani.

U pravu je sud prvog stupnja kada nalazi utvrđenim i da je fizički sukob trenutno prestao, a u trenutku kada svjedok I. briše krv optuženiku, a oštećenik odlazi u gostionu i zatim se vraća van. Optuženik odgurava I., a ne oštećenik kako se neosnovano tvrdi u žalbi optuženika, uz sugeriranje preocjene dokaza u tom pravcu. Naime, svjedok B. je u istražnom postupku siguran da je to bio optuženik i sud prvog stupnja opravdano prihvaća navedeni iskaz kao vjerodostojan budući je događaj tada bio bliži i otklanja nesiguran iskaz sa glavne rasprave, kao i iskaz svjedoka I. koji je takav očigledno zbog njegove alkoholiziranosti u tijeku zbivanja.

S obzirom na raniji poziv optuženika oštećeniku da izađe van, činjenicu da se tuku u dva intervala, jer ih u međuvremenu razdvaja I. i oštećenik odlazi u lokal pa se vraća, ne može se prihvatiti žalbeni navod da je oštećenik napadač, već obojica pristaju da na takav način riješe sporni sukob, ne odustajući niti u trenutku kada su razdvojeni. Stoga i da se prihvati da bi oštećenik nastavio fizički sukob koji je prestao, kada ih je razdvojio I. i on otišao u lokal, ne može se prihvatiti da bi on bio napadač, a s obzirom na cijeli tijek sukoba kako je on utvrđen u dokaznom postupku, a ne osporava se ni žalbenim navodima.

Međutim, radi se samo o pretpostavci, jer kako je to utvrđeno, izlaskom oštećenika iz lokala dolazi samo do verbalnog sukoba, kada optuženik vadi pištolj i puca, čak i kada oštećenik govori "nemoj me više". S obzirom da puca u vitalne dijelove tijela, glavu, vrat, grudni koš, leđa, jedini mogući zaključak je da to čini s namjerom da oštećenika liši života i takav zaključak suda prvog stupnja nije žalbenim navodima doveden u sumnju.

Iz gore navedenih razloga nema govora o postupanju u nužnoj obrani pa stoga ni prekoračenju nužne obrane, a s obzirom na cijeli tijek događaja te nalaz i mišljenje neuropsihijatrijskog vještaka neprihvatljiva je i daljnja alternativa iz žalbe da bi se radilo o postupanju na mah.

S obzirom na sve navedeno, nije ostvaren žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da okolnosti pod kojima je djelo počinjeno ukazuju na izrazitu upornost optuženika koja nije našla adekvatnog odraza u izrečenoj kazni.

Razmotrivši navedeno, te odluku o kazni u smislu čl. 382. ZKP, a imajući u vidu da nije prihvaćena pravna oznaka koju predlaže optuženik u svojoj žalbi, prema kojoj bi se radilo o privilegiranom djelu, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nije smatrao da bi kaznu zatvora koju je optuženiku izrekao sud prvog stupnja trebalo korigirati.

Naime, kazna zatvora u trajanju od deset godina primjerena je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti njegova djela i svim okolnostima koje utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je kao takva podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. KZ.

Stoga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

Izrečene sigurnosne mjere su zakonite i pravilne.

Optuženik se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka navodeći da je optuženik bez imovine i primanja, da više ne prima naknadu od Zavoda za zapošljavanje, a funkciju predsjednika skupštine dioničara obavlja bez naknade.

Za razliku od žalitelja ovaj sud nalazi da je odluka u tom dijelu zakonita, a s obzirom na dobro, čak iznadprosječno imovno stanje optuženika i obitelji, neovisno o navodima iz žalbe, koji uz to nisu dokumentirani. Međutim, ukoliko bi plaćanjem troškova kaznenog postupka došlo u pitanje uzdržavanje optuženika i osoba koje je dužan uzdržavati sud može, posebnim rješenjem, osloboditi optuženika dužnosti naknade troškova kaznenog postupka, ukoliko se te okolnosti utvrde.

Stoga je na temelju čl. 387. ZKP odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. travnja 2000. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Ante Potrebica, v.r.