Croatian Supreme Court quashes lower court rulings due to incomplete factual findings on tenancy rights status.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia quashed the second-instance judgment and the first-instance judgment, remanding the case for retrial. The lower courts had ruled that the plaintiff's 1990 decision to revoke a 1989 tenancy grant was illegal because the plaintiff had acquired tenancy rights under an employment contract. The Supreme Court found the factual record insufficient to determine whether the plaintiff had actually acquired tenancy rights before the revocation. Consequently, the court could not assess the legality of the revocation without establishing this crucial fact.
Legislator headnote
AI generatedArticles 395 paragraph 2 and 166 paragraph 3 of the Civil Procedure Act; A court must quash a judgment and remand the case when the lower courts failed to ascertain a decisive fact necessary to evaluate the correct application of substantive law.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3706/1993-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N.Š. iz Z., zastupana po E.Z. i R.Ž., odvjetnicima iz Z., protiv tuženika Filimski centar "Z. ", Z., zastupan po punomoćniku D.R., odvjetniku iz Z., radi poništenja odluke, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 13. srpnja 1991. godine broj Gž-7112/92-2 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-420/91-6 od 5. studenog 1991. godine, u sjednici održanoj 27. travnja 1994. godine,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Okružnog suda u Zagrebu od 13. srpnja 1991. godine broj Gž-7112/92-2 i presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-420/91-6 od 5. studenog 1991. godine i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e n j e
Presudom Općinskog suda u Zagrebu od 5. studenog 1991. godine broj Ps-420/91-6 suđeno je:
I. Poništava se odluka Zbora radnika tuženika Filimskog centra "Z. " iz Z. od 20. srpnja 1990. godine kojom se poništava odluka Zbora radnika tuženika od 5. travnja 1989. godine, kojom je odlučno da se tužiteljici daje na korištenje stan u Z..
II. Tuženik je obvezan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 10.600 HRD u roku od 15 dana.
Presudom Okružnog suda u Z. od 13. srpnja 1991. godine broj Gž-7112/92-2 odbijena je žalba tuženika Filimskog centra "Z. " kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj Ps- 420/91-6 od 5. studenog 1991. godine, a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reiviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predložio da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.
U odgovoru na reviziju tuženika tužiteljica je porekla navode revizije i predložila da se revizija odbije kao neosnovana, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske se nije izjasnio. Revizija je osnovana.
Nije sporno da je tužiteljici odlukom Zbora radnika tuženika od 5. travnja 1989. godine dodjeljen na korištenje stan u Zagrebu, da je taj postupak proveden zakonito, te da je taj isti Zbor radnika 20. srpnja 1990. godine poništio svoju raniju odluku o dodjeli stana.
U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je odluka tuženika o dodjeli stana tužiteljici od 5. travnja 1989. godine prvomoćna i konačna, kako je to tvrdila tužiteljica a tuženik nije osporio. Sud prvog stupnja je, nakon što je utvrdio da na temelju Pravilnika o davanju stanova na korištenje i odbravanju stambenih kredita Zbor radnika tuženika nije imao ovlasti da poništi svoju raniju odluku o dodjeli stana tužiteljici i da se prema čl. 30.s t. 3. navedenog pravinika radniku samo može dati otkaz u roku od 3 mjeseca od dana prestanka radnog odnosa računajući od dana kada je odluka o prestanku radnog odnosa postala pravomoćna, i da, kada je već tužiteljici dat na korištenje stan na osnovi radnog odnosa može dati samo otkaz stanarskog prava, dakle, otkaz pred redovnim sudom, odluka tuženika od 20. srpnja 1990. godine nezakonita.
Zbog toga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i poništo odluku Zbora radnika tuženika Filimskog centra "Z. " iz Z. od 20. srpnja 1990. godine kojom se poništava odluka Zbora radnika tuženika do 5. trvnja 1989. godine kojom je odlučeno da se tužiteljici daje na korištenje stan u Zagrebu.
Drugostupanjski sud je našao da je sud prvog stupnja prvilno zaključio da je osporenom odlukom tuženika povrijeđeno pravo tužiteljice, jer je ta odluka donijeta na način i u postupku koji nije predviđen općim aktom tuženika.
Isti sud prihvaća stav nižeg suda da odluka od 5. travnaj 1989. godine ima karakter odluke o dodjeli stana na korištenje.
U reviziji, koja je izjavljena zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik ističe da tužiteljica uopće nije mogla steći stanarsko pravo, jer je za stjecanje tog prava potrebna valjana odluka o davanju stana na korištenje i useljenje a da ti uvjeti u ovom slučaju nisu ispunjeni i da odluka od 5. travnja 1989. godine ne predstavlja konačno odluku o dodjeli stana.
Ovaj revizijski sud je ocjenio da je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava osnovan, pa budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižih sudova činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, ukinute su obje presude nižih sudova i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Za sada se, naime, ne može ispitati da li je pobijana odluka tuženika zasnovana na zakonu ili nije, jer u postupku nije utvrđena odlučna činjenica da li je tužiteljica na temelju odluke o dodjeli stana od 5. travnja 1989. stekla stanarsko pravo prije nego što je tuženik donio novu odluku 20. srpnja 1990. godine kojom je poništena ranija odluka tuženika, ili nije.
Naime, ukoliko se radi o slučaju da je tužiteljica stekla stanarsko pravo stan joj je dat na osnovi radnog odnosa tuženik ne bi mogao donijeti odluku koju je donio 20. srpnja 1990. godine zbog toga što je disciplinskom komisijom tuženika izrečena mjera prestanka radnog odnosa, već bi tuženik imao pravo iz odredbe čl. 102. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86 - dalje ZSO), prema kojoj zakonskoj odredbi ako je stanaru stan dat na korištenje kao radniku, davalac stana može mu otkazati stanarsko pravo u slučaju prestanka radnog odnosa zbog izricanja mjere prestanka radnog odnosa. Ako je, pak, tužiteljica imala samo odluku o dodjeli stana, a nije stekla stanarsko pravo, pa su kasnije nastale okolnosti koje ne opravdavaju odluku o dodjeljivanju stana tužiteljici (tužiteljici prestao radni odnos i dr.) tuženik je kao vlasnik stana imao pravo raspolagati sa stanom, pa i donijeti odluku kakvu je donio. Na osnovi svega iznijetog po ocjeni ovog suda činjenično stanje ostalo je manjkavo raspravljeno a samim tim ne može se sa sigurnošću ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.
Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 395. st. 2. i čl. 166. st. 3. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92).
U Zagrebu, 27. travnja 1994.
Predsjednik vijeća:
dr. Ivo Grbin, v.r.