Uzz-43/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Uzz 43/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Nenada Perina, predsjednika vijeća, te dr. sc. Ivana Kaladića, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, članova vijeća, u upravnom sporu tužiteljice D. S. iz Z., protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske broj UP/II-942-01/01-01/562, Ur. br. 514-03/04-2-04-2 od 4. veljače 2004., radi određivanja naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj UZ-DO-78/09-6 od 18. studenoga 2009. podignutom protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-1193/05 od 9. srpnja 2009., kojom je poništeno navedeno rješenje, u sjednici održanoj dana 19. svibnja 2010.,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-1193/05 od 9. srpnja 2009. uvažena je tužiteljičina tužba te je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-942-01/01-01/562, Ur. br. 514-03/04-2-04-2 od 4. veljače 2004.

Navedenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove G. Z.I.. Odsjeka, Klasa: UP/I-942-01/97- 10/158, Ur. br. 251-18-02/405-00 od 10. srpnja 2000. kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za povrat odnosno naknadu oduzete imovine označene kao z.k.č. 4899/30 upisane u z.k.ul.br. 5491 k.o. G. Z.a odbačen je zahtjev M. R..

Protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske pravovremeni, dopušteni i potpuni zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavilo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači odbijanjem tužbe.

Tuženo tijelo na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije odgovorilo. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poništeno je navedeno rješenje tuženika uz obrazloženje:

- da je tužiteljica zatražila povrat zemljišta odnosno naknadu za neizgrađeno građevinsko zemljište koje je iz posjeda oduzeto njezinim prednicima temeljem rješenja o doposedaciji od 16. listopada 1987. kojim je oduzeta cijela z.k.č. 4899/30 upisane u z.k.ul.br. 5491 k.o. Z.,

- da je navedena nekretnina – neizgrađeno građevinsko zemljište postala društveno vlasništvo temeljem pravomoćnog rješenja Sekretarijata za financije NOO T. broj 06/10- 9294/1-59 od 23. ožujka 1959., a isto zemljište deposedirano je u korist Općine T. rješenjem UP/I-05/3-3168/2-1987 od 16. listopada 1987.,

- da isto zemljište nije ekspropirano već je nacionalizirano 1959.,

- da su rješenjem o eksproprijaciji Općine T., Komiteta za prostorno uređenje, Komunalne i stambene poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne i stambene poslove broj UP/I- 05/3-3169/4-1987 od 7. rujna 1987. potpuno ekspropirani i preneseni u društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine T. objekti u izvanknjižnom suvlasništvu tužiteljice i M. R. izgrađeni na navedenom zemljištu, a eksproprijacija tih zemljišta i deposedacija zemljišta izvršena je radi pripreme zemljišta za izgradnju stambeno-poslovnog objekta blok „M.-D.“,

- da je taj blok izgrađen, pa je zemljište privedeno svrsi zbog koje je doposedirano,

- da je tužiteljica umjesto isplate naknade za objekte procijenjene na 37.744.822,00 dinara, za poljoprivredne kulture procijenjene na 1.033.050,00 dinara, te za zemljište procijenjeno na 1.271.539,00 dinara kupila stan na J. čija je cijena većim dijelom kompenzirana s potraživanjem tužiteljice u utvrđenom iznosu naknade, razliku do pune cijene stana je platila,

- da se radi o zemljištu na koje se odnosi odredba čl. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje u tekstu: Zakon o naknadi),

- da je deposedacija vršena prema Zakonu o građevinskom zemljištu („Narodne novine“ broj 48/8 – pročišćeni tekst – 16/90, 53/90), a da je odredbom čl. 37. toga Zakona propisano da prijašnjem vlasniku zemljišta koje je postalo društveno vlasništvo pripada pravična naknada za oduzeto zemljište koja se određuje prema odredbama Zakona o eksproprijaciji,

- da iako je tužiteljica primila naknadu za predmetnu imovinu, prema odredbi čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za zemljište bez obzira da li je za oduzetu imovinu primio naknadu po ranijim propisima,

- da prema praksi toga suda prijašnji vlasnik prema Zakonu o naknadi ima pravo na naknadu za zemljište koje mu je oduzete temeljem propisa navedenih u čl. 2. toga Zakona, iako je naknada za to zemljište isplaćena temeljem Zakona o eksproprijaciji koji je stupio na snagu 22. ožujka 1978.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti je posebno istaknuto:

- da je u vrijeme kada je izvršena deposedacija predmetnog zemljišta bio na snazi Zakon o eksproprijaciji iz 1978., te da je pravična naknada određena na način i postupku propisanom odredbama toga Zakona,

- da je Zakon o eksproprijaciji iz 1978. odredio da bivšim vlasnicima pripada pravična naknada i kamate, što predstavlja naknadu koja odgovara vrijednosti njihove imovine, a što nije bio slučaj s naknadom koja se plaćala do donošenja toga Zakona, jer ona nije odgovarala vrijednosti oduzete imovine, a s obzirom da je naknada isplaćena temeljem odredaba toga Zakona predstavlja odgovarajuću naknadu za oduzetu imovinu, čl. 6. Zakona o naknadi i odredio da se odredbe toga Zakona ne odnose na imovinu koja je društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978., jer bi u protivnom došlo do dvostruke isplate naknade,

- da je iz istog razloga čl. 17. st. 4. Zakona o naknadi odredio da se odredba st. 2. toga članka koji određuje da prijašnji vlasnik neizgrađenog građevinskog zemljišta u slučaju vraćanja zemljišta vraća primljenu naknadu, odnosi samo na slučajeve kada je naknada određena u novcu na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978., jer da je u tom slučaju prijašnji vlasnik primio naknadu koja odgovara vrijednosti nekretnine, pa bi u slučaju vraćanja vlasništva nekretnine, a bez da vrati primljenu naknadu, bio oštećen dva puta,

- da odredba čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi koja određuje da prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu bez obzira da li je za oduzetu imovinu primio naknadu po prijašnjim propisima, te da se ne može tražiti vraćanje primljene naknade osim ako je tako određeno tim Zakonom, očito ima u vidu činjenicu da do donošenja Zakona o eksproprijaciji iz 1978. naknada nije predstavljala odgovarajuću kompenzaciju za oduzetu imovinu,

- da iz tih odredaba Zakona o naknadi proizlazi da se uvažava činjenica da je tek od donošenja Zakona o eksproprijaciji iz 1978. naknada koja se isplaćivala bivšem vlasniku nije predstavljala odgovarajuću naknadu za imovinu,

- da s obzirom na svrhu koja se htjela postići odredbom čl. 6. Zakona o naknadi, a to je da osoba koja je već jednom primila naknadu koja odgovara vrijednosti oduzetog ne može ponovno primiti naknadu za istu imovinu, tu odredbu treba tumačiti na način da se odredbe toga Zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. kao i na imovinu za koju je naknada određena i isplaćena temeljem odredaba toga Zakona.

Sukladno odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje u tekstu: ZUS) pobijana presuda je ispitana samo u granicama razloga navedenih u zahtjevu zbog kojih se odluka pobija.

Sporno je u ovom stadiju postupka može li se sukladno čl. 6. Zakona o naknadi ponovno određivati naknada za oduzeto zemljište u odnosu na koje je već ranije isplaćena naknada temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. („Narodne novine“, broj 10/78).

Pravilno je postupio Upravni sud Republike Hrvatske kada je uvažio tužbu tužiteljice te poništio pobijano rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

U odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o naknadi su, primjerice, navedeni zakoni koji su bili temelj oduzimanju vlasništva, a u svezi s kojima se prijašnjim vlasnicima utvrđuje pravo na naknadu za oduzetu imovinu, pa tako, između ostalog, pravo na naknadu za oduzetu imovinu imaju prijašnji vlasnici kojima su nekretnine oduzete temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni FNRJ“, broj 52/58).

Odredbom čl. 6. Zakona o naknadi je propisano da se odredbe tog Zakona ne odnose na imovinu koja je u društveno vlasništvo prenesena na temelju Zakona o eksproprijaciji („Narodne novine“, broj 10/78, 5/80, 30/82, 46/82 – pročišćeni tekst, 28/78 i 38/88). Predmetna nekretnina nije prešla u društveno vlasništvo temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978., pa stoga i prema ocjeni ovoga suda prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu.

Neprihvatljivo je stajalište Državnog odvjetništva Republike Hrvatske da bi odredbu čl. 6. Zakona o naknadi trebalo tumačiti na način da se ista odnosi i na nekretnine koje nisu oduzete temeljem citiranog zakona, ali u odnosu na koje je samo određena naknada prema Zakonu o eksproprijaciji iz 1978. Naime, odredba čl. 6. Zakona o naknadi je potpuno nedvosmislena i jasna, pa stoga nema osnove tumačenju kakvo se sugerira u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Da je zakonodavac želio primjenu te odredbe na način kako to tumači Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, tada bi ista bila stipulirana na drugačiji način, tj. tako da se isključuje mogućnost ponovnog određivanja naknade i za nekretnine koje su po Zakonu o eksproprijaciji iz 1978. prenesene u društveno vlasništvo, ali i za one oduzete nekretnine u odnosu na koje je vlasnicima određena naknada upravo prema tom zakonu. Međutim, kao što je već naprijed rečeno, odredba čl. 6. Zakona o naknadi je potpuno jasna i odnosi se samo na nekretnine koje su temeljem tog zakona prenesene u društveno vlasništvo, a ne i na one u odnosu na koje su prijašnji vlasnici obeštećeni temeljem tog zakona.

Stoga ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske da činjenica da je za predmetno zemljište utvrđena naknada temeljem Zakona o eksproprijaciji iz 1978. ne može biti razlog za odbijanje tužiteljičina zahtjeva za naknadu. Kod toga valja imati na umu i odredbu čl. 51. st. 2. Zakona o naknadi kojim je propisano da prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu bez obzira da li je za oduzetu imovinu primio naknadu po ranijim propisima, te da se moguće primljena naknada ne može na bilo koji način potraživati od prijašnjeg vlasnika, osim ako tim Zakonom nije drukčije propisano. Slijedom izloženog, suprotno tumačenje i u tom pogledu iznesena argumentacija u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nema opravdanja i ne može se prihvatiti.

Kako, dakle, nije ostvaren razlog istaknut u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, valjalo je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan (čl. 50. st. 1. ZUS).

U Zagrebu, 19. svibnja 2010.

Predsjednik vijeća:

Nenad Perin, v.r.