I Kž-452/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 452/1997-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Gudelj Milana, kao predsjednika vijeća, te Zmajević mr. Branka i Petranović Milana, kao članova vijeća i više savjetnice Vinja Ileane, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. Š. M. zbog krivičnog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Gospiću od 25. kolovoza 1997. br. Kv-32/97 (K-21/97), u sjednici održanoj 17. listopada 1997.,

r i j e š i o j e :

Žalba opt. Š.M. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem utvrđeno je da nema mjesta primjeni odredaba Zakona o općem oprostu u krivičnom predmetu koji se protiv opt. Š.M. vodi zbog krivičnih djela iz čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH i dr., te čl. 120. st. 1. OKZRH.

Protiv tog rješenja žali se optuženik po svom branitelju B.S., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i primjenom odredaba o oprostu obustavi krivični postupak protiv optuženika, a također i ukine pritvor.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske je, nakon uvida u spis, dostavio pismeno mišljenje prema kojem nema mjesta primjeni Zakona o općem oprostu, pa se predlaže žalbu optuženika kao neosnovanu odbiti.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za obustavu krivičnog postupka protiv optuženika primjenom odredaba o oprostu, zbog krivičnih djela činjenično i pravno opisanih u optužnici državnog odvjetnika.

Naime, pod toč. 1. optužnice, opt. Š.M. se stavlja na teret da je kao pripadnik milicije tzv. SAO K. dana 25. srpnja 1991. godine, u namjeri da ih liši života, a po prethodnom dogovoru s ostalim suizvršiteljima, pucao iz automatskog oružja na patrolu … Policijske postaje O., kojom prilikom je djelatnik te postaje Š.D. ubijen, dok je u odnosu na policajca Š.T. djelo ostalo u pokušaju. Time bi optuženik u stjecaju počinio dva kvalificirana krivična djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH, tj. ubojstva službene osobe koja je na zadatku čuvanja javnog reda i mira, ali u odnosu na ošt. Š.T. u vezi čl. 17. OKZRH.

Međutim, suprotno tvrdnji žalbe, sama okolnost da su inkriminirana krivična djela počinjena za vrijeme koje obuhvaća Zakon o općem oprostu, a oštećenici su u vrijeme događaja bili djelatnici Hrvatske policije, u konkretnom slučaju, nije dovoljna za zaključak da se radi o krivičnim djelima počinjenim u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, odnosno u svezi s njima.

Naime, iz činjeničnog opisa tih krivičnih djela iz optužnice, a za koji činjenični opis je sud izričito vezan, nije vidljivo da bi motiv izvršenja djela bio u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, pa je za zaključiti da se optuženici optužnicom terete zbog tzv. klasičnog krvnog delikta kakav delikt, po svojoj prirodi, nije i ne mora nužno biti povezan s ratnim događanjima. Takovom zaključku u prilog poglavito govori navod optužnice, a što je potkrijepljeno i podacima u spisu, da su pok. Š.D. i ošt. Š.T. kritične zgode prometovali dijelom ceste Š. - Z. obavljajući svoj redovni policijski posao reguliranja prometa na području za koje su kao djelatnici … PP O. bili zaduženi.

Zbog toga, a budući da se prema postojećem činjeničnom opisu iz optužnice ovdje radi o krivičnom djelu posve konkretne prirode, koje nije ratno krivično djelo, i ne može mu se naći izravna sveza s oružanim sukobima ili ratom, to su i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, krivična djela opisana pod toč. 1. optužnice izuzeta od primjene odredaba o oprostu od kaznenog progona i postupka, sukladno čl. 3. st. 2. Zakona o općem oprostu.

Ovakav zaključak tim više vrijedi u odnosu na krivično djelo opisano pod toč. 2. optužnice, budući da se ovdje, kako prema činjeničnom tako i pravnom opisu djela, radi o krivičnom djelu protiv čovječnosti i međunarodnog prava, tj. o krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, a počinitelji kojeg krivičnog djela su odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o općem oprostu izrijekom izuzeti od oprosta, s obzirom da je Republika Hrvatska obavezna na progon takovih počinitelja prema odredbama međunarodnog prava.

S druge strane, u žalbi istaknuti prigovori u pogledu kvalitete osnovane sumnje o učinu inkriminiranih krivičnih djela, u ovoj fazi postupka, dakle, kada je prigovor optuženika protiv optužnice odbijen i optužnica time postala pravomoćna, nisu predmetom razmatranja ovog Vrhovnog suda, budući da će o tome odlučivati isključivo sud prvog stupnja nakon provedene glavne rasprave.

Kako se slijedom izloženog osnovanost pobijanog rješenja žalbom ne dovodi uspješno u sumnju, trebalo je, na temelju čl. 385. st. 3. ZKP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 17. listopada 1997.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vinja Ileana v.r.

Gudelj Milan v.r.