Pr-427/2016-16 · Općinski sud u Splitu

Pr-427/16

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu, postupajući po sucu ovoga suda Snježani Cvitanović u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika D. F. iz K. L., OIB …..zastupan po pun. Ž. O., odvj. u S., protiv tuženika-protutužitelja B. I. d.d., S., , OIB ……, zastupan po S. B. dipl. iur., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza , sudskog raskida i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2017. godine, u nazočnosti tužitelja-protutuženika sa pun. Ž. O., odvj. u S., i pun. tuženika-protutužitelja S. B., dipl. pravnik, te po objavi dana 24. studenog 2017. godine

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o osobno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od dana 24.svibnja 2006. godine koju je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku

II. Utvrđuje se da je tužitelju-protutuženiku D. F. prestao radni odnos kod tuženika- protutužitelj B.- B. d.o.o. s danom 31. svibnja 2013.g.

III Nalaže se tuženiku-protutužitelju u roku od 8 dana tužitelju isplatiti naknadu plaće od dana 22.prosinca 2006.g. u ukupnom bruto iznosu od 289.433,41 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako slijedi:

– na iznos od 1.457,05 kuna od dana 15. siječnja 2007.g. – na iznos od 4.725,97 kuna od dana 15. veljače 2007.g. – na iznos od 4.335,34 kuna od dana 15. ožujka 2007.g. – na iznos od 3.946,04 kuna od dana 15. travnja 2007.g. – na iznos od 4.425,10 kuna od dana 15. svibanja 2007.g. – na iznos od 4.622,45 kuna od dana 15. lipnja 2007.g. – na iznos od 3.755,28 kuna od dana 15. srpnja 2007.g. – na iznos od 3.909,86 kuna od dana 15. kolovoza 2007.g. – na iznos od 3.654,23 kuna od dana 15. rujna 2007.g. – na iznos od 5.180,46 kuna od dana 15. listopada 2007.g. – na iznos od 5.921,51 kuna od dana 15. studenog 2007.g. – na iznos od 5.032,08 kuna od dana 15. prosinca 2007.g. do dana 31.prosinca 2007.g. po stopi od 15% godišnje, a od 1.siječnja 2008.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena

– na iznos od 4.280,76 kuna od dana 15. siječnja 2008.g. – na iznos od 5.037,18 kuna od dana 15. veljače 2008.g. – na iznos od 4.725,50 kuna od dana 15. ožujka 2008.g. – na iznos od 4.597,78 kuna od dana 15. travnja 2008.g. – na iznos od 5.251,60 kuna od dana 15. svibnja 2008.g. – na iznos od 5.504,85 kuna od dana 15. lipnja 2008.g. – na iznos od 5.439,51 kuna od dana 15. srpnja 2008.g. – na iznos od 4.834,16 kuna od dana 15. kolovoza 2008.g. – na iznos od 4.594,35 kuna od dana 15. rujna 2008.g. – na iznos od 5.781,50 kuna od dana 15. listopada 2008.g. – na iznos od 6.049,89 kuna od dana 15. studenog 2008.g. – na iznos od 5.182,87 kuna od dana 15. prosinca 2008.g. – na iznos od 5.355,63 kuna od dana 15. siječnja 2009.g. – na iznos od 5.308,47 kuna od dana 15. veljače 2009.g. – na iznos od 5.602,70 kuna od dana 15. ožujka 2009.g. – na iznos od 5.960,69 kuna od dana 15. travnja 2009.g. – na iznos od 5.093,40 kuna od dana 15. svibnja 2009.g. – na iznos od 4.962,61 kuna od dana 15. lipnja 2009.g. – na iznos od 5.759,13 kuna od dana 15. srpnja 2009.g. – na iznos od 4.506,67 kuna od dana 15. kolovoza 2009.g. – na iznos od 4.509,95 kuna od dana 15. rujna 2009.g. – na iznos od 4.826,77 kuna od dana 15. listopada 2009.g. – na iznos od 4.714,05 kuna od dana 15. studenog 2009.g. – na iznos od 4.851,53 kuna od dana 15. prosinca 2009.g. – na iznos od 4.068,75 kuna od dana 15. siječnja 2010.g. – na iznos od 4.463,04 kuna od dana 15. veljače 2010.g. – na iznos od 4.819,66 kuna od dana 15. ožujka 2010.g. – na iznos od 4.525,87 kuna od dana 15. travnja 2010.g. – na iznos od 5.002,69 kuna od dana 15. svibnja 2010.g. – na iznos od 4.649,11 kuna od dana 15. lipnja 2010.g. – na iznos od 5.191,64 kuna od dana 15. srpnja 2010.g

– na iznos od 4.452,97 kuna od dana 15. kolovoza 2010.g. – na iznos od 5.129,18 kuna od dana 15. rujna 2010.g. – na iznos od 5.834,62 kuna od dana 15. listopada 2010.g. – na iznos od 5.477,68 kuna od dana 15. studenog 2010.g. – na iznos od 4.846,87 kuna od dana 15. prosinca 2010.g. – na iznos od 5.488,99 kuna od dana 15. siječnja 2011.g. – na iznos od 5.443,82 kuna od dana 15. veljače 2011.g. – na iznos od 4.990,94 kuna od dana 15. ožujka 2011.g. – na iznos od 5.520,61 kuna od dana 15. travnja 2011.g. – na iznos od 5.019,71 kuna od dana 15. svibnja 2011.g. – na iznos od 5.195,58 kuna od dana 15. lipnja 2011.g. – na iznos od 5.241,29 kuna od dana 15. srpnja 2011.g. – na iznos od 4.811,04 kuna od dana 15. kolovoza 2011.g. – na iznos od 5.392,92 kuna od dana 15. rujna 2011.g. – na iznos od 5.213,12 kuna od dana 15. listopada 2011.g. – na iznos od 4.956,14 kuna od dana 15. studenog 2011.g. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g. a od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja da datum sudskog raskida ugovora o radu bude određene sa danom 21. prosinca 2006.g., kao neosnovan

V. Nalaže se tuženiku-protutužitelj u roku od 8 dana, isplatiti tužitelju-protutuženiku na ime parničnog troška iznos od 47.937,50, dok se za više zatraženi iznos od 148.250,00 kn ovaj zahtjev tužitelja-protutuženika odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

U ovoj pravnoj stvari rješenjem VSRH br. Revr-471/13-2 od 15. ožujka 2016. godine prihvaćena je revizija tuženika te su se ukinule presude Županijskog suda u Split br. Gžp-169/13 od 7. veljače 2013. godine i presuda Općinskog suda u Split br. P- 893/06 od 28. kolovoza 2012. godine, osim u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad na odgovarajuće radno mjesto točka V. izreke prvostupanjske presude te se spis vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Dakle, u odnosu na točku V izreke ukinute presude suda prvog stupnja ista je postala pravomoćna u dijelu kojim je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen za vraćanje na rad. Iz obrazloženja revizijske odluke proizlazi kako su nižestupanjski sudovi u provedenim postupcima utvrdili:

- da je tužitelj s tuženikom kao s poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 7. rujna 2005. godine za obavljanje poslova zavarivač IV., koji poslovi obuhvaćaju zavarivanje spojeva struktura brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, pripremu za zavarivanje i određivanje parametara zavarivanja, kao i druge poslove iz čl. 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova tuženika, kojim je određeno da osim poslova utvrđenih popisom poslova za svako sistematizirano radno mjesto, zaposlenik je dužan obavljati i sve pripreme i završene poslove te druge poslove za koje je osposobljen s obzirom na organizaciju rada,

- da je tuženik tijekom 2006. godine donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova, usklađen s europskim standardima prema kojem je povećana složenost poslova zavarivača IV. na način da svi zavarivači moraju položiti atest za kutno vertikalno varenje, te se prema Kategorizaciji zavarivača u B. S. za poslove zavarivača IV. zahtjeva sposobnost zavarivanja kutnih spojeva u vertikalnom položaju elektrodom i praškom punjenom žicom tzv. kutno-vertikalno varenje,

- da tužitelj nije položio praktični ispit na redovnoj atestaciji zavarivača – kutni spoj u dva navrata u veljači i travnju 2006. godine,

- da su poslovi zavarivača IV. poslovi najjednostavnije grupe poslova,

- da je tuženik 24. svibnja 2006. godine na temelju odredbe čl. 113. st. 1. toč. 2. ZR-a donio odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja, smatrajući da zbog osobno uvjetovanih razloga nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa jer ne ostvaruje očekivane rezultate rade, niti po kvaliteti niti po kvantiteti a na redovnoj atestaciji od 4. travnja 2006. nije zadovoljio ni najmanji kriterij odnosno, na osnovu prikazane vještine i stupnja kvalitete nije položio praktični ispit.

U okolnostima konkretnog slučaja i činjeničnog utvrđenja da je tuženik tijekom 2006. godine donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova usklađen s europskim standardima prema kojima je povećana složenost zavarivača IV. na način da svi zavarivači moraju položiti atest za kutno-vertikalno varenje, te se prema kategorizaciji zavarivača u B. S. za poslove zavarivača IV. zahtjeva sposobnost kutnog vertikalnog varenja i kada je tužitelj nesporno prihvatio obavljanje tih poslova i pristupio organiziranom poslovnom usavršavanju atestaciji koje međutim u dva navrata nije s uspjehom obavio, revizijski sud drži, kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zaključujući da tuženik nije dokazao da kod tužitelja postoje trajne osobine zbog kojih ne ostvaruje očekivane rezultate za obavljanje poslova za koje je zaključio navedeni ugovor, ocjenjujući opravdane razloge za otkaz samo u odnosu na opis poslova zavarivača IV. koji su postojali u vrijeme zaključenja navedenog ugovora.

Naime, obzirom da je Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova iz 2006. godine samo usklađen s europskim standardima i da je zbog toga povećana složenost poslova zavarivača IV. zbog čega radnici više ne obavljaju samo poslove horizontalnog varenja te da je tuženik radnicima omogućio stručno osposobljavanje za rad – atestaciju a što je prihvatio i tužitelj nižestupanjski sudovi su svoj zaključak o opravdanim razlozima za otkaz ugovora u radu u smislu čl. 106. st. 1. toč. 2. ZR-a i dopuštenost navedene odluke trebali prosuđivati obzirom na mogućnost izvršavanja tužiteljevih obveza iz radnog odnosa u odnosu na poslove zavarivač IV. utvrđene Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji poslova iz 2006. godine koji tužitelj je očito prihvatio kada je pristupio stručnom usavršavanju za njihovo obavljanje.

Stoga, VSRH drži kako nije prihvatljivo obrazloženje nižestupanjskih odluka iz kojih proizlazi da tuženik nije dokazao postojanje trajnih osobina zbog kojih tužitelj ne ostvaruje očekivane rezultate za obavljanje poslova za koje je zaključio ugovor o radu budući je tužitelj nakon izmjene Pravilnika po svemu sudeći u sporazumu sa poslodavcem kao i ostali radnici tužitelja, u svemu prihvatio stvarnu izmjenu svog ugovora o radu a time i potrebu za osposobljavanjem za dodatne poslove, koje ranije nisu bili u ugovoru o radu i koje on do tada nije obavljao.

Stoga, kako su zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni naprijed navedenih zakonskih odredbi ostale nepotpuno utvrđene činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev odnosno, na kojima tuženik temelji svoju odluku o otkazu nema uvjeta za preinaku odluke pa je valjalo ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu. U nastavku postupka tužitelj navodi kao u tužbi i tijekom prethodnog postupka.

Nadalje, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zakonitost pobijane odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sukladno odredbama Zakona o radu, jer se osobno uvjetovani otkaz temeljem toga zakona može dati kada kod radnika postoje određene trajne osobine i sposobnosti temeljem kojih radnik ne skrivljeno ne bi ostvarivao rezultate rada kao ostali radnici koji rade na sličnim ili istim poslovima. Pri tome nesposobnost za uredno izvršavanje obveza iz radnog odnosa bi trebala biti trajna, a otkaz bi bio krajnje sredstvo ukoliko se tog radnika ne može zaposliti na nekim drugim poslovima. Iz danog obrazloženja pobijanog otkaza, tuženik paušalo bez bilo kakvih dokaza navodi kako tužitelja ne može zaposliti niti prekvalificirati na neko drugo radno mjesto.

Tužitelj ističe kako iz obračuna radnih sati sadržanog u platnih listama za posljednja 3 mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, tek što više u razdoblju od 2003.g. do 2006.g. ostvario i prebačaj norme. Kraj takvih činjenica ukazuje se sasvim neosnovan osobno uvjetovani otkaz. Što više, poradi ne položenog atesta za poslove za koje tužitelj nije zaključio ugovor o radu, nije ispunjen kriterij trajnosti osobina i sposobnosti koji se traži od osobno uvjetovanog otkaza budući nije bilo prepreke da tužitelj i ponovno pristupi polaganju atesta, a što potvrđuje u svom iskazu svjedok D. M.. Inače, polaganje atesta kao i vježbanje se provodi u posebnom odjelu laboratorija za zavarivanje koji se nalazi unutar radnog kruga tuženika odvojeno od proizvodno radnih pogona pa tužitelj pri obavljanju svojih svakodnevnih poslova i zadataka na radnom mjestu ne smije bez naloga poslodavca kao neposredno naređenog napustiti proizvodni radni pogon radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti dovoljno vježbati i osposobljavati se prije pristupanja polaganja atesta, nakon travnja 2006.g.

Iz popisa zavarivača tuženika koji je potpisan i ovjeren od strane inženjera D. M. razvidno je da je tužitelj u 2006.g na vježbi obrazovanja za polaganje dva različita atesta veće složenosti i to vertikalnog sučeljenog i vertikalnog kutno zavarivanja proveo ukupno 3 sata radi čega saslušani svjedok smatra da je tužitelj trebalo dalje osposobljavati za te poslove. Konačno tužitelj ističe da je polaganje atesta vezano uz koeficijent plaće, te da isti nije znao da bi zbog ne položenog atesta tužitelju bio otkazan ugovor o radu kako to navodi svjedok M..

Nadalje, tužitelj ističe kako tuženik pri donošenju pobijane odluke je postupio protivno odredbama kolektivnog ugovora jer sindikalnom povjereniku i predstavniku je bio dužan priopćiti i dostaviti ili na drugi način omogućiti uvid u sve podatke i isprave koji su značajni za gospodarski i socijalni položaj radnika, to tuženik kao poslodavac u odnosu na tužitelj nije ispoštovao, jer to proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka Z. Š. kao sindikalnog povjerenika. Ovo stoga, što isti navodi da mu tuženik nije dostaviti nikakvu drugu dokumentaciju osim zahtjeva za savjetovanje o namjeravanoj odluci o otkazu, a koju smatra neosnovanom.

Nadalje, tužitelj ustraje u navodima iz tužbe, koji je podnio ovome sudu dana 19. rujna 2006.g. u kojoj navodi da je kod tuženika radio temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme br. 5083 zaključenog dana 7. rujna 2005.g., a na poslovima zavarivača IV., odluku o osobno uvjetovanom otkazu od dana 24. svibnja 2006.g. da je zaprimio dana 21. kolovoza 2006.g., kojom odlukom je tuženik otkazao gore navedeni ugovor o radu uz obrazloženje da ne ostvaruje očekivane rezultate rada ni po kvaliteti ni po kvantiteti te da po redovnoj atestaciji zavarivača kutni spoj od 4. travnja 2006.g. radnik nije zadovoljio tj. nije položio praktični ispit, a da tuženik nije u mogućnosti zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima ili kod drugog poslodavca, da kod tuženika postoji višak radnika te da ne postoji mogućnost radnika obrazovati i osposobiti za rad na drugim poslovima. Sindikalni povjerenik s pravima i ovlaštenjima radničkog vijeća tuženiku je uskratio suglasnost na namjeravanu odluku o otkazu ugovora o radu. U vezi s ne polaganjem atesta da se nije radilo o provjeri zavarivanja horizontalnih spojeva već vertikalnih kutnih sučeljenih spojeva koji nisu opisani u njegovom ugovoru o radu, da ga je tuženik zaposlio kao sudionika Domovinskog rata, te da je iskoristio državni poticaj. Tužitelj negira da tuženik ne bi mogao rasporediti tužitelja na neko drugo radno mjesto već bi on mogao raditi druge poslove.

Tužitelj nakon dobivenih podatka od strane tuženika, a u vezi s poslovima na koje je isti mogao zaposliti tužitelja navodi kako u vrijeme otkazivanja tuženik imao slobodno radno mjesto poslovođa kotlara kako to tuženik sam navodi na koje poslove nije radio niti je primljen niti jedan izvršitelj. Dakle, kako tuženik nije ničim dokazao da ne može zaposliti tužitelj na drugim poslovima odn. nije osporio navode iz tužbe relevantnim dokazima, a da bi tužitelj mogao raditi i druge poslove na drugim radnim mjestima, a budući da je razvidno da su kod tuženika postojala i druga radna mjesta jer su bila slobodna sa niti jednim zaposlenikom, to tužitelj zaključuje da je mogao biti raspoređen i bez potrebe obrazovanja i osposobljavanja. Ovo stoga, što je tužitelj završio srednju školu za brodostrojara, a da kod tuženika sukladno organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta zvanje brodostrojarskog tehničara koje tužitelj ima bilo je predviđeno kao zahtjev radnog mjesta poslovođa kotlara. Stoga i iz tog razloga te iz razloga što tuženik nije ničim dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu iz osobno uvjetovanih razloga, to drži tu donesenu odluku u cijelosti nedopuštenom.

U odnosu na podneseni protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom ugovora o radu a koji institut je reguliran odredbom čl. 123. Zakona o radu, protivi se istom a sve iz razloga naprijed iznijetih. Sudski raskid je moguće utvrditi jedino u slučaju kada sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, te da postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje interesa obiju ugovornih strana nije moguć. Posebice se tužitelj protivi utvrđenju prestanka radnog odnosa tužitelja sada i protutuženika sa danom 21. prosinca 2006.g. što je protivno odredbama materijalnog prava jer se sudski raskid može utvrditi sa danom donošenja sudske odluke. Čak što više, tužitelju nije u interesu raskinuti radni odnos već se vratiti na posao. Navodi da tuženik tužitelja ne može zaposliti na nekim drugim poslovima, da ga nije moguće osposobiti i obrazovati, u cijelosti su neosnovani.

Tužitelj je svoj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon dostavljanja platnih podatka sporednih radnika kao i po izvršenom pismenom nalazu i mišljenju od strane u postupku imenovanog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G. od 2. ožujka 2012.g., i to u točki III., pa tako tužiteljev tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje nedopuštene odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od dana 24. svibnja 2006.g., koju je tuženik kao poslodavac dao tužitelju kao radniku te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, sa nalogom tuženiku u roku od 8 dana vratiti tužitelja na odgovarajuće radno mjesto, te obvezati tuženika u roku od 8 dana isplatiti naknade plaće od 22. prosinca 2006.g., pa do listopada 2011.g. u ukupnom bruto iznosu od 289.433,41 kn, sa zz kamatama koje na pojedine nominalne točno određene iznose u utuženom razdoblju teku od 15-og dana u mjesecu za protekli mjesec, kao i što potražuje parnični trošak.

U odnosu na rješidbu VSRH ističe kako ista protivna kongentnim zakonskim odredbama ZR-a budući izmjene i dopune ugovora o radu kao i aneksi mogu biti isključivo u pisanom obliku, da ugovor o radu nastaje suglasnošću volja obiju ugovornih strana kojim prihvaća sadržaj tog ugovora, pa kako je prijeporno da tužitelj nikada nije imao volju sklopiti ugovor o radu koji u sebi sadržavaju Pravilnik na koji se revizijski sud poziva, a da bi bio sastavni dio ugovora o radu, razvidno je da nema nikakvog sporazuma između stranaka. Prema tome, sudeći da je iz provedenog dokaznog postupka je utvrđeno da provedena atestacija zavarivanja od 4. travnja 2006. godine ne bi bila redovna već bi bila izvanredna atestacija. Tužitelj ističe kako je iz čl. 3. Ugovora o radu koji je otkazan izrijekom utvrđen opis poslova koje će tužitelj obavljati i to "zavarivanja spojeva strukture brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, priprema za zavarivanje i određivanje parametara zavarivanja kao i druge poslove navedene u čl. 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova a u kojem članku se navodi da je radnik dužan obavljati sve druge poslove a za koje je osposobljen koji s obzirom na organizaciju rada, pravila i standarde struke spadaju u djelokrug njegovog radnog mjesta". Nadalje, tužitelj navodi kako je isti pristupio samo jednom atestiranju i to onom od 4. travnja 2006. godine kao izvanrednom a što da proizlazi iz saslušanja svjedoka D. M., što je suglasno sa navodima tužitelja. Tužitelj još jednom ističe da je isti radeći poslove svog radnom mjesta iz ugovora o radu radio i prekovremeno i prebacivao je normu pa nema logike da takav radnik koji radi prekovremeno ako nema kvalitet ni kvantitet za vrijeme radnog vremena. Na kraju, tužitelj navodi i ističe kako je samo jedanput pristupio atestiranju vertikalne pozicije zavarivanja od 4. travnja 2006. godine te da u prvostupanjskoj presudi pogrešno stoji da je isti pristupio na taj ispit u dva navrata, u veljači i travnju 2006. godine. Stoga, uvažavajući postojeću sudsku praksu, dopuštenost osobno uvjetovanog otkaza koji je tuženik dao tužitelju, a iz razloga što isti samo u jednom pokušaju nije prošao atest, ne bi mogao biti dopušteni razlog otkazivanja.

Tužitelj se protivio ponovnim saslušanjem svjedoka D. M. na prijedlog tuženika a iz razloga što je isti u postupku dao iscrpno svjedočenje, a kraj činjenice da isti ne prima pozive, to tužitelj predlaže odustati od izvođenja tog dokaza.

Tuženik u nastavku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu i tijekom postupka. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu sa prijedlogom da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, a iz razloga što tužitelj kao radnik nije u mogućnosti izvršavati obveze svog radnog mjesta jer na svom radnom mjestu nije ostvario očekivane rezultate rada kao ostali radnici koji rade na istim poslovima, niti po kvaliteti niti po kvantiteti te da isti što više na redovitoj atestaciji zavarivača od 4. travnja 2006.g. nije zadovoljio ni najmanji kriterij odn. nije položio praktični ispit koji je neophodan za obavljanje radnog mjesta zavarivača.

Tuženik je podneskom od 29. studenog 2010.g. podnio protutužbeni zahtjev na sudski raskid ugovora o radu, te predlaže da se utvrdi da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika sa danom 21. prosinca 2006.g., sve pod pretpostavkom kada bi sud utvrdio osobno uvjetovani otkaz nedopuštenim. Ističe, kako u trenutku podnošenja protutužbe na snazi zabrana ugovaranja novih poslova koji su uzrokovali veliki višak radnika, te tuženik protutužitelj nije u mogućnosti tužitelja protutuženika rasporediti na radno mjesto ukoliko sud i prihvati tužbeni zahtjev protutuženika. Protutužba je kod ovoga suda zavedena pod brojem IVP-689/10, a koju je sud izvanraspravnim rješenjem pripojio na ovo predmetni spis.

Tuženik-protutužitelj se protivio nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo M. G. od 2. ožujka 2012.g., a koje je sačinjeno na temelju podataka radnika J. B., A. B. i M. Č., jer isti ne udovoljavaju kriterijima kao njegovih usporednih radnika te je predložio da se izračuna izgubljena zarada tužitelju simulacijom njegove plaće na temelju ugovora o radu i akta tuženik. Ovo stoga, što platni podaci radnika na temelju kojih je imenovani vještak sačinio vještvo A. B. i M. Č. odgovaraju kriteriju usporednih radnika dok J. B. ne odgovara iz razloga što je u to vrijeme obavljao složenije i bolje plaćene poslove. Tuženik nema primjedbi na matematički izračun vještva od dana 2. ožujka 2012.g. time da na dopunjen nalaz i mišljenje kojim je vještak simulirao plaću tužitelja nema primjedbi.

Tuženik drži kako je prema rješenju VSRH razvidno da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za osobno uvjetovani otkaz. Naime, tužitelj se ugovorom o radu obvezao obavljati poslove zavarivača IV. kao i druge poslove sukladno Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji poslova a koji je usklađen sa europskim standardima, tako da je tužitelj trebao obavljati poslove zavarivača u vertikalnom položaju, budući da kod tuženika više nije bilo moguće obavljati te poslove samo u horizontalnom položaju. Radi navedenog i utvrđivanja činjenica na koje upućuje rješenje VSRH tuženik je predložio dopunski saslušati D. M. a na okolnost edukacije zavarivača za polaganje ispita za vertikalno zavarivanje. U nastavku postupka tuženik nije dostavio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova sa opisom poslova radnog mjesta zavarivač IV. a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora o radu kao i u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužitelju.

U postupku sud je izveo dokaz pregledom ugovora o radu br. 9182 sa pripravnikom na određeno vrijeme od 24.3.2003.g., ugovor o radu na neodređeno vrijeme br. 1189, dodatak ugovora o radu od 9. srpnja 2004.g., ugovor o radu br. 5083 na neodređeno vrijeme od 7. rujna 2005.g., izvadak iz Pravilnika o radu, odluka o osobno uvjetovanom otkazu, zahtjev za savjetovanje o namjeravanoj odluci o otkazivanja ugovora o radu upućena sindikalnom povjereniku sa pravima i obvezama radničkog vijeća od 8. svibnja 2006.g., odgovor sindikalnog povjerenika od 23. svibnja 2006.g., zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika od 26. svibnja 2006.g., dopis povjerenika za zaštitu dostojanstva od 5. lipnja 2006.g., obračunske platne liste za veljaču, ožujak i travanj 2006.g., potvrda o privremenoj nesposobnosti za rad od 24. svibnja 2006.g., izvješće o bolovanju od 31. kolovoza 2006.g., odluka o osobno uvjetovanom otkazu od 24. svibnja 2006.g., dostava putem oglasne ploče od 14. lipnja 2006.g., zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava radnika od 4. rujna 2006.g., protokol atestacije zavarivača rev. postupkom od 6. travnja 2006.g., uputa za zavarivanje rev. postupkom od 4.4.2006.g., saslušanjem svjedoka D.

B., kategorizacija zavarivača u brodogradilište Split, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova od 20. ožujka 1996.g., saslušanjem svjedoka D. M.., pregledom uvjerenja o osposobljenosti na ime tužitelja od 12. veljače 2003.g., svjedožba o završnom ispitu centara za odgoj i obrazovanje u pomorstvu Split od 17. lipnja 1991.g., saslušanjem svjedoka Z. Š., B. T., te tužitelja kao parnične stranke, tumač osnova osobnog dohotka, obračun osobnog dohotka radnika za razdoblje od rujna 2003.g. do rujna 2006.g., popis zavarivača, prijava o prestanku osiguranja od 22. prosinca 2006.g., ugovor o stručnom osposobljavanju, dokaz suočenjem tužitelja i svjedoka B.

T., pregledom odluke o uvođenju dodataka na plaću zaposlenicima deficitarnih zanimanja od 21. prosinca 1998.g., izvadak iz Pravilnika o radu tuženika od travnja 2004.g., izvadak iz kolektivnog ugovora tuženika, preslika radne knjižice na ime tužitelja, potvrda o korištenju godišnjeg odmora za 2006.g., izvješće o izvršenom periodičnom kontrolnom pregledu ordinacije medicine rada, prijava o ozljedi na radu na ime tužitelja od 21. siječnja 2005.g., izvadak iz službenog glasa „Vridni“, tuženika br. 22 proljeće-ljeto 2010.g., izvadak iz Slobodne Dalmacije iz siječnja 2011.g., uvjerenje HZZ PS S., ispostava K. od 1. veljače 2011.g., podatak službe kadrovskih poslova tuženika od lipnja 2011.g., vezani za radno mjesto zavarivač IV., podaci o usporednim radnicima te platni podaci usporednih radnika za utuženo razdoblje i to J.

B., A. B. i M. Č., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo od 2. ožujka 2012.g. te dopuna vještva od 3. svibnja 2012.g.

Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga te su popisale parnični trošak. Tužbeni zahtjev tužitelja-protutužbenika je djelomično osnovan. Protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja je djelomično osnovan.

Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj sa tuženikom zaključio Ugovor o radu br. 5083 na neodređeno vrijeme dana 7. rujna 2005.g., nakon što je prije sa tuženikom imao zaključene ugovore o radu na određeno vrijeme kao pripravnik od 24. ožujka 2003.g., a potom ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 16. veljače 2004.g. te dodatak ugovora o radu od 9. srpnja 2004.g., i to sve na obavljanje poslova zavarivača IV, sa identičnim opisom poslova kao u ugovoru koji mu je tuženik otkazao,

- da je tuženik dana 24. svibnja 2006.g. donio Odluku o osobno uvjetovanom otkazu koju je tužitelj primio dana 21. kolovoza 2006.g.,

- da je tužitelj dana 4. rujna 2006.g. podnio zahtjev za zaštitu povrijeđeno prava protiv donesene odluke o osobno uvjetovanom otkazu,

- da je dana 19. rujna 2006.g. podnio ovu predmetnu tužbu,

dakle da je postupio na način i u rokovima iz odredbe čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ( Narodne novine broj 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01,114/03, 30/04 i 137/04- pročišćeni tekst dalje ZR),

- da je odredbom čl. 3. ugovora o radu br. 5083 na neodređeno vrijeme od 7. rujna 2005.g. koji se otkazuje osporavanom odlukom o osobno uvjetovanom otkazu propisano da će tužitelj kao zaposlenik obavljati poslove zavarivač IV., i to zavarivanje spojeva strukture brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, obavljati poslove priprema za zavarivanje i određivanje parametara zavarivanja, kao i druge poslove naveden u čl. 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova,

- da je člankom 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslove određeno da osim poslova utvrđenih popisom poslova za svako sistematizirano radno mjesto, zaposlenik je dužan obavljati i sve pripreme i završene poslove te druge poslove za koje je osposobljen s obzirom na organizaciju rada,

- da je tužitelju prestao radni odnos kod tuženika, dana 21. prosinca 2006.g. kako to proizlazi iz preslike radne knjižice tužitelja i potvrde o korištenju godišnjeg odmora,

- da je tužitelj bio na bolovanju od 24. svibnja 2006.g. do 21. kolovoza 2006.g.,

- da je tužitelj sukladno Izvješću o izvršenom periodičnom kontrolom pregledu od 21. siječnja 2005.g. sposoban za obavljanje poslove na radnom mjestu zavarivač, kako je to utvrdio spec. medicine rada,

- da je tužitelj kao hrvatski branitelj zaposlen kod tuženika a na ime izvršene prekvalifikacije,

- da tužitelj ima zvanje brodostrojara koji je stekao polaganjem stručnog ispita nakon završetak srednje škole od 11. lipnja 1991.g. u Centru za odgoj i obrazovanje pomorstvo S.,

- da je na strani tuženika došlo do promjene u strukturi pa se sada isti označava kao B. I. d.d., S.,.

Među strankama je sporno:

- je li dopušten osobno uvjetovani otkaz koji je tuženik donio dana 24. svibnja 2006.g. a iz razloga što tužitelj kao radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa odn. što nije položio praktični ispit na redovitoj atestaciji zavarivača (kutni spoj) od 4. travnja 2006.g. uzimajući u obzir da je tužitelj zaključenim ugovorom o radu br. 5083 na neodređeno vrijeme čl. 3. preuzeo obvezu obavljati poslove zavarivača IV., odn. obavljati poslove zavarivanja spojeva strukture brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, te poslove pripreme za zavarivanje i određivanje parametara zavarivanja kao i druge poslove navedene u čl. 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova,

- je li tužienik u trenutku otkazivanja ugovora tužitelja mogao zaposliti na drugo radno mjesto ili ga prekvalificirati,

- sudski raskid ugovora o radu odn. postoje li okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nije moguć obzirom da je tuženik kao poslodavac podnio protutužbu na sudski raskid ugovora o radu i to sa danom 21. prosinca 2006.g. tj. danom donošenja osobno uvjetovanog otkaza,

- mogućnost vraćanja tužitelja na poslove radnog mjesta sukladno ugovoru o radu koji je otkazan,

- iznos naknade plaće koja bi tužitelja pripadala za vrijeme dok nije radio poradi osobno uvjetovanog otkaza

Dakle, tuženik je tužitelju temeljem odredbe čl. 113. st. 1. t 2., ZR-a dana 24. svibnja 2006.g. dao osobno uvjetovani otkaz, time da je navedenom odredbom propisano kako poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti tzv. osobno uvjetovani otkaz, time da je sukladno stavku 2. istoga članka propisano da su poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušteni samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, kao i što je stavkom 4. istoga članka propisano kako je poslovno ili osobno uvjetovani otkaz dopušten samo ako poslodavac ne može obrazovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima odn. ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da obrazuje ili osposobi radnika za rad na nekim drugim poslovima.

U vidom u Odluku o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 24. svibnja 2006.g. proizlazi da je tuženik tužitelju dao otkaz zbog osobno uvjetovanih razloga jer radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa.

Iz obrazloženja navedenog otkaza u bitnom proizlazi kako tužitelj cijelo vrijeme rada kod tuženika ne ostvaruje očekivane rezultate rada kao ostali radnici koji rade na istovjetnim poslovima niti po kvalitetu niti po kvantitetu, da ne redovitoj atestaciji zavarivača od 04. travnja 2006.g. radnik nije zadovoljio ni najmanji kriterij odnosno na osnovi prikazane vještine i stupnja kvalitete nije položio praktični ispit, da u izvršavanju dnevnih i mjesečnih zadataka Radionice ne ostvarujući u kvantiteti ni i kvaliteti očekivanu realizaciju plana stvarajući trošak tj gubitak koji opterećuju radionicu. Stoga, da zbog toga što radnik radi svojih određenih trajnih osobina i sposobnosti ne ostvaruje očekivane rezultate rada na radnom mjestu koji su normalno očekivani na objektivno uređenom radnom mjestu i pod normalnim uvjetima rada, a poslodavac je u nemogućnosti zapošljavanja radnika na nekim drugim poslovima ili kod drugog poslodavac bio je prisiljen donijeti odluku o otkazu. Prije otkazivanja poslodavac se savjetovao sa sindikalnim povjerenikom koji ima prava i obveze radničkog vijeća u smislu odredbe članka 152. ZR-a. U odluci je tuženik utvrdio duljinu trajanja otkaznog roka kao i pravo na otpremninu.

Temeljem odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a propisano da ako poslodavac otkazuje ugovor o radu a za valjanost otkaza se ovim zakonom traži postojanje opravdanog razloga on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz, dakle, da je teret dokazivanja na tuženiku kao poslodavcu da u konkretnom slučaju dokaže da je osobno uvjetovani otkaz donesen iz dopuštenih razloga, odn. da tužitelj zbog osobnih razloga nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, odn. da tužitelj sve vrijeme koje je proveo na radu ne ostvaruje očekivane rezultate rada niti po kvaliteti niti po kvantiteti tim više što na redovnoj atestaciji zavarivača (kutni spoj) od 4. travnja 2006.g. radnik nije zadovoljio ni najmanji kriterij, odn. nije položio praktični ispit.

Isto tako, tuženik je trebao dokazati kako kod tužitelja kao radnika postoje određene trajne osobine i sposobnosti radi kojih ne ostvaruje očekivane rezultate rada na radnom mjestu koji su normalno očekivani na objektivno uređenom radnom mjestu i pod normalnim uvjetima rada.

Nadalje, tuženik je u postupku bio u obvezi dokazati da tužitelja kao radnika nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu kao i da dokaže razlog zašto nije bilo za očekivati od tuženika kao poslodavca da tužitelja obrazuje ili osposobi za rad na nekim drugim poslovima.

Ovaj sud, kraj nesporne činjenice da je osobno uvjetovanim otkazom tužitelju otkazan ugovor o radu zaključen dana 7. rujna 2005.g. na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova zavarivača IV., koji poslovi su čl. 3. decidirano navedeni te se radi o poslovima „zavarivanje spojeva strukture brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, priprema za zavarivanje i određivanje parametara zavarivanja kao i druge polove navedene u čl. 7. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji poslova, pa kraj suglasnih iskaza u postupku saslušanih svjedoka D. B. inače rukovoditelja radione zavarivača te voditelja zavarivača kod tuženika, D. M., inače osobe koja vrši provjeru i ocjenjivanje praktičnog ispita radnika za poslove zavarivača te svjedoka Z. Š. inače sindikalnog povjerenika sa pravima i obvezama radničkog vijeća, kao i svjedoka B. T., a koji su suglasni sa iskazom samog tužitelja kao parnične stranke, da je isti obavljao najjednostavnije poslove i to poslove-vodoravnog varenja za koje poslove imao zaključen ugovor o radu, da je radio u najmanjoj grupi te da mu sukladno tome pripadao najmanji koeficijent kod obračuna plaća a da inače postoji 4 grupe zavarivača.

Dakle, poslove za koje je tužitelj imao zaključen ugovor o radu koji su navedeni u čl. 3. istoga su poslovi kako to iscrpno objašnjava svjedok D. M. jednostavni poslovi zavarivanja i to poslovi horizontalnog varenja.

Međutim, svjedoci D. M. i D. B. u svojim iskazima navode kako je tuženik 2006.g. donio Pravilnik koji je usklađen prema europskim standardima kod provođenja atestacije po kojem je tuženik počeo raditi odn. koji je počeo primjenjivati, pa je tako u veljači 2006.g., izvršen postupak reatestacije. Tim Pravilnikom su i zavarivači IV. grupe kao najjednostavnije grupe trebao proći atest da bi dobio potvrdu a u te poslove bi sa promijenjenim Pravilnikom morao proći i kutno vertikalno varenje odn. elektroručno zavarivanje RTL postupkom. Taj ispit tužitelj nije prošao u travnju 2006.g. Prema tom novom Pravilniku, to je bi i minimum koji se tražio za zavarivača a kako je to razvidno iz priložene tabele Kategorizacije zavarivača u B. S., sa opisom poslova.

Naime, uvidom u tu Kategorizaciju koja se nalazi na strani 11. priloga A, proizlazi da za radno mjesto zavarivač IV., se pretpostavlja obavljanje poslova zavarivanje kutnih spojeva u vertikalnom položaju (prema gore), elektrodom (R) i s praškom punjenom žicom (Mag).

Međutim, kako iz iskaza saslušanog svjedoka D. M. proizlazi da se kod tuženika u vrijeme donošenja osporavanog otkaza i nadalje upotrebljavaju položaji varenja PA i PB, (str. 5., prilog B), te da se radi o horizontalnim jednostavnim poslovima varenja, te da je uobičajeno da se na brodu najprije napravi horizontalni kutni spoj pa tek onda vertikalni kutni spoj, te da je tužitelj prilikom zapošljavanja 2002.g., položio ispit za horizontalno i za vertikalno zavarivanje, za zaključiti je, da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu iz rujna 2005.g., za radno mjesto zavarivač IV., bilo potrebno manje znanja i vještine no u vrijeme kada je tuženik tužitelju dao osobno uvjetovani otkaz, kako to nedvojbeno proizlazi iz iskaza svjedoka D. B., te Duška Milanovića, ali kako je tužitelj ugovorom o radu imao zasnovani radni odnos za točno određene poslove i to baš poslove zavarivanje spojeva strukture brodskog trupa na horizontalnim pozicijama, to po mišljenju ovoga suda, nije bilo osnova da tuženik otkaže predmetni ugovor. Naime, svi saslušani svjedoci, decidirano navode kako je isti te poslove radio, znao raditi, ali da nije uspio položiti ispit tj. dobiti atest za vertikalno zavarivanje koje je složenije.

Ovaj sud posebno cijeneći iskaz saslušanog svjedoka M. zajedno sa danim tužiteljevim iskazom utvrđuje da je tužitelj pristupio atestiranju nakon donošenju novog Pravilnika iz 2005.g. u travnju 2006.g. dok svjedok D. B. inače rukovoditelj radione zavarivača navodi da je tužitelj tom atestiranju za vertikalno zavarivanje bio pristupio u veljači 2006.g. te ponovno u travnju 2006.g. time da u spisu postoje samo rezultati atestiranja iz travnje 2006.g. pa kada se tome doda navod svjedoka Branka Topića inače poslovođe zavarivača koji je bio neposredno nadređeni tužitelj i koji navodi da je tužitelj kroz veljaču proveo 21 sat na obrazovanju, može se zaključiti da je tuženik tužitelju omogućio provjeru znanja za vertikalno kutno varenje samo jedanput i to u travnju 2006.g.

Nadalje, kako iz uvida u platne liste tužitelj kroz razdoblje od siječnja 2005.g. do lipnja 2006.g. proizlazi da je tužitelj ispunjavao kako predviđenu normu svog radnog mjesta ( oznaka 30) tako i prekovremeni rad ( oznaka 31) što potvrđuje navod tužitelja, i to baš za kolovoz i studeni 2005.g. te kroz siječanj i veljaču 2006.g. Dakle, kraj činjenice da je tuženik svojim internim aktom, Pravilnikom koji nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora o radu a kojim je podignut nivo poslova zavarivača na jedan minimalni nivo koji je u sebi pretpostavljao i vertikalno zavarivanje, koji atest tužitelj nije uspio dobiti, to ovaj sud drži kako se u konkretnom slučaju ne bi radilo o trajnoj osobini tužitelja, a ovo stoga, što tijekom rada tužitelja kod tuženika isti u smislu nekvalitetnog izvršavanja radnih zadatka za koje je zaključio ugovor o radu nikada od strane svojih nadređenih nije bio opomenut ili upozoren. Čak što više tužitelj je u posljednja 3 mjeseca kada je radio, radio i u prekovremenom radu, pa je nelogično, kako to s pravom ukazuje sindikalni povjerenik sa pravima i obvezama Radničkog vijeća, da tuženik kao poslodavac angažira u prekovremenom radu radnika koji ne obavlja kvantitativno i kvalitativno svoje poslove.

Kraj gornjeg utvrđenja te radno pravne situacije s jedne strane postojećeg i zaključenog ugovora o radu između parničnih stranaka te s druge strane promjene Pravilnika kojim se podiže nivo potrebnih poslova zavarivača, a koji u sebi osim horizontalnom način zavarivanja predviđaju i vertikalno zavarivanje, to je tuženik trebao zaključiti ili novi ugovor o radu pa u istom navesti taksativno i te poslove ili pak zaključiti aneks ugovora o radu, pa kako to tuženik nesporno nije napravio, jer iz osobno uvjetovanog otkaza je razvidno koji ugovor otkazuje, to po mišljenju ovog suda tuženik nije imao osnove niti razloga donijeti predmetni osporavani otkaz. Tim više, što ne polaganje atesta kojim je tužitelj nesporno pristupio samo u travnju 2006.g. kako to proizlazi iz uvida u protokol atestacije zavarivača rev. postupkom (kutni spoj), sa uputom od 4. travnja 2006.g., to proizlazi da tuženik tužitelju nije mogao dati predmetni otkaz iz navedenog razloga jer po članku 7. Pravilnika na koji se poziva zaključeni a otkazani ugovor o radu, da je obvezan obavljati poslove za koje je osposobljen, tužitelj se nalazio u postupku obučavanja i osposobljavanja za poslove vertikalnog kutnog zavarivanja te mu je tuženik prema okolnostima trebao i imao obvezu dati mogućnost ponovnog testiranja a nakon dodatnog obrazovanja, kako to u svom iskazu navodi tužitelj a što potvrđuje i svjedoka M.. Suviše, tužitelj je decidiran kada navodi da se za taj ispit obučavao u školi vara samo jedan sat, iako je njegov poslovođa napisao da se obučavao i bio u školi vara 21 sat, kako to proizlazi iz liste za veljaču 2006.g. kao i za travanj 2006.g. Dakle, i da je tužitelj prihvatio nove uvjete proizišle iz donesenog Pravilnika iz 2006.g. ovaj sud je mišljenja kako tuženik tužitelju nije dao dovoljno mogućnosti za osposobljavanje i obučavanje za vertikalno kutno zavarivanje.

Obzirom da poslodavac može dati radniku osobno uvjetovani otkaz ako zaposlenik neuredno obavlja svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti odn. kada zaposlenik nema potrebno znanje niti sposobnosti za obavljanje određenog posla, s time da krivnja nije na strani zaposlenika, ili ako taj posao ne može obavljati zbog neke svoje trajne osobine, to ovaj sud drži, kako tuženik, ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, nije dokazao da kod tužitelja postoje takve trajne osobine odn. da nema potrebno znanje ili sposobnost, kada mu tuženik kao poslodavac nije omogućio adekvatnu edukaciju, odn. omogućio pohađanje škole vara. Uostalom, tužitelj je imao zaključen ugovor o radu za horizontalno varenje a ne i za vertikalno, a o kojem varenju kvaliteti i kvantiteti kao što je već ranije navedeno, tuženik kao poslodavac nije imao nikakvi primjedbi. Čak što više, upravo suprotno proizlazi iz njegovih platnih lista iz kojih je razvidno da mu je bila isplaćena plaća sukladno ostvarenoj normi, da je radio i prekovremeno. Stoga je valjalo zaključiti kako tuženik nije dokazao da je tužitelju više puta omogućio pristupanju atestiranju, nije dokazao da mu je omogućio daljnje osposobljavanje, nije dokazao da tužitelj nije ispunjavao poslove svog radnog mjesta tj da iste radi svojih trajnih osobina ima osnove dobiti predmetni otkaz.

Dakle, respektirajući uputu VSRH-a cijeneći već izvedene dokaze sukladno istoj, jer stranke drugih dokaza nisu imale, ovaj sud drži kako tuženik nije dokazao da tužitelj nije ostvario zahtjeve svog radnog mjesta, jer mu nadređeni nisu u tom smislu dali bilo kakvu opomenu ili upozorenje, time da iskaze svjedoka B. i T., ovaj sud drži suprotnim kako iskazu tužitelja tako i ranije cijenjenim platnim listama, kao i da su kao zaposlenici tuženika zainteresirani za ishod spora te su isti nevjerodostojni. Suviše, a u odnosu na više zahtijevani nivo zavarivača IV tužitelj nije mogao niti biti ocijenjen jer nije bio osposobljen za te poslove.

Uvidom u obavijest Službe kadrovskih poslova broj 373 od 24. rujna 2009.g. razvidno je da je tuženik sukladno organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, zvanje brodostrojarskog tehničara bilo predviđeno za radno mjesto poslovođe kotlara i koje radno mjesto je bilo slobodno kako u vrijeme donošenja otkaza ugovora o radu tužitelju tako i šest mjeseci poslije.

Dakle, u vrijeme otkazivanja tužiteljeva ugovora o radu tuženik je imao slobodno radno mjesto na kojega ga je mogao zaposliti bez prekvalifikacije jer je tužitelj imao završenu srednju školu za brodostrojara, pa je zadovoljavao uvjetima tog slobodnog radnog mjesta.

Stoga, uzimajući u obzir prednje utvrđenje, tuženikov osobno uvjetovani otkaz nije dopušten i iz razloga što je, prema dostavljenim podacima samog tuženika a kraj činjenice da je tužitelj po zvanju brodostrojar, imao slobodno radno mjesto poslovođe kotlara a za koje radno mjesto je tužitelj ispunjavao uvjet jer je imao to zvanje pa ga tuženik nije trebao niti prekvalificirati ili osposobljavati, to nedvojbeno proizlazi da je tuženik tužitelja mogao zaposliti ako ne na nekim drugim poslovima, to upravo na tom radnom mjestu koje je bilo upražnjeno. Isto tako, tuženik u postupku nije dokazao da nije imao drugih radnih mjesta na kojem bi mogao zaposliti tužitelja time što se uostalom tuženik kao poslodavac nije dovoljno trudio ne dajući mogućnost tužitelju za ponovno polaganje ispita u cijelosti ga osposobiti za poslove radnog mjesta zavarivača grupe IV. po izmijenjenim Pravilnikom ili pak na nekim drugim poslovima iste složenosti.

Radi svega navedenog valjalo je utvrditi doneseni otkaz nedopuštenim, te da radni odnos tužitelja kod tuženika tim otkazom od 24. svibnja 2006.g. nije prestao. Obzirom da je tuženik svojim protutužbenim zahtjevom pod pretpostavkom utvrđenja nedopuštenog osobno uvjetovanog otkaza predložio sudu utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu temeljem odredbe čl. 123. st. 2. ZR-a, to ovaj sud kraj opće poznate činjenice da tuženik već duže vrijeme nema ugovorenih poslova, uz uvažavanje upravo tih okolnosti te interesa kako tužitelja kao radnika tako i tuženika kao poslodavca, nastavak radnog odnosa nije moguć, jer je u međuvremenu tuženik i svoje zaposlenike držao u statusu „čekanja kod kuće“. Da je to tako razvidno je i iz natpisa u Slobodnoj Dalmaciji kao dnevnoj novini koju je priložio tuženik a koja ista datira iz siječnja 2011.g. Uostalom, to proizlazi i iz popisa radnika koji su 21. prosinca 2006.g. bili raspoređeni na radnom mjestu zavarivač IV. iz kojeg popisa je razvidno da je od 19 zavarivača IV., njih 10 prekinulo radni odnos sa tuženikom.

Međutim, sudski raskid je trebalo utvrditi sa danom 31. svibnja 2013.g. kada su svi radnici tuženika radi privatizacije dobili poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, te bi i tužitelj prateći sudbinu većine radnika bio u istoj radno pravnoj poziciji a ne kako je to tuženik predložio sa danom 21. prosinca 2006.g. to jest donošenja osobno uvjetovanog otkaza. Naime, opće je poznata činjenica da su svi radnici tuženika bili obuhvaćeni Programom zbrinjavanja viška radnika i to njih oko 3000, te su svi dobili poslovno uvjetovani otkaz neki su bili ponovno zaposleni ali ne kod tuženika već u novoosnovane društva kćeri a neki su otišli u mirovnu uz primitak otpremnine.

Radi navedenog valjalo je djelomično prihvatiti točki I. protutužbenog zahtjeva tuženika.

Slijedom prednjeg valjalo je tužitelju dosuditi i naknadu plaće u smislu odredbe čl. 93. st. 3., jer utvrđenjem otkaza nedopuštenim tužitelj se vraća u onaj radno pravni status koji je imao prije otkazivanja ugovora o radu a radi čega je sud i proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije M. G..

Tužitelj bi pripadala naknada plaće zbog njegova neobavljanja poslova odn. za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca, odn. zbog donesenog nedopuštenog osobnog uvjetovanog otkaza i to na temelju platnih podataka usporednih radnika. Ovo stoga, što iz kretalice dostavljene upravo od tuženika je razvidno da su usporedni radnici J. B., A. B. te M. Č., radili kroz utuženo razdoblje na poslovima zavarivača IV., dakle iste složenosti broja bodova kao i sam tužitelj, istina da je radnik Josip Bašić radio jedno vrijeme na poslovima zavarivača III, ali je M. Č., drugi uporedni radnik većinu promatranog vremena i to kroz 2007.g., 2008.g. i 2009.g., bio na bolovanju.

Što se pak tiče usporednog radnika Josipa Bašića, koji je od 21. prosinca 2006.g. pa nadalje obavljao poslove zavarivača III., sa većim koeficijentom, po miškjenju ovoga suda, upravu je tužitelj, kada navodi da bi i sam tužitelj da mu je od strane tuženika omogućeno da dobije atest kroz dodatno polaganje nakon određenog vremena i sam prešao na radno mjesto elektrozavarivača više skupine složenosti, a kako to izrekom i navodi u postupku saslušani D. M., kada iskazuje da se tužitelju trebalo omogućiti dodatno polaganje odn. atestiranje.

Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M. G. od 2. ožujka 2012.g., razvidno je da je vještak na temelju platnih podataka 3 usporednih radnika izračunao njihovu prosječnu usporednu bruto plaću za razdoblje prosinca 2006.g. pa do listopada 2011.g. u točno određenim mjesečnim iznosima od ukupno 289.433,41 kn, a na koje iznose teku zz kamate od 15 dana u mjesecu za protekli mjesec utuženog razdoblja, kako je to tužitelj tražio sukladno odredbi članka i koje iznose je valjalo tužitelju dosuditi i odlučiti kao u točki III izreke ove presude. Tužitelju pripada i pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi članka 29. (NN 35/05, 41/08) sve temeljem odredbe članka 1163. i 1165. ZOO-a (NN 35/05, 41/08).

Iz dopunskog vještva od 3. svibnja 2012.g. vještak je izračunao simuliranu plaću tužitelja za utuženo razdoblje a sve prema zaključenom ugovoru o radu kojim je otkazan imajući u vidu radni staž, poreze i prireze, te postotak uvećanje plaća kod tuženika u navedenom razdoblju i to na bazi prosječne plaće koju je tužitelj ostvario radeći kod tuženika u 2006.g. uzimajući u obzir da je tužitelj kroz navedeno razdoblje bio na bolovanju. Po tom izračunu proizlazi da bi tuženik bio u obvezi tužitelju isplatiti prosječnu mjesečnu bruto plaću za utuženo razdoblju u ukupnom iznos od 218.499,19 kn.

Međutim, ovaj sud nije tužitelju dosudio iznos simulirane plaće upravo iz razloga kojih je tužitelj prigovarao istome, i to ne samo radi baziranja na prosječnoj plaći tužitelj tijekom 2006.g. već i radi činjenice da bi prema redovnom tijeku stvari tužitelj zasigurno prešao u viši platni razred. Naime, radi se o dužem vremenskom razdoblju u kojemu je za očekivati prednje.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08 – dalje ZPP).

Tužitelj-protutuženik je popisao parnični trošak za sastav 8 podnesaka, za zastupanje na 19 ročišta glavne rasprave po važećoj Tarifi, uvećano za pripadajući iznos 25% PDV-a, u ukupnom iznosu od 196.187,50 kn.

Tuženik-protutužitelj je popisao parnični trošak za zastupanje na 5 ročišta uvećano za PDV i troškove vještačenja od 1.500,00 kuna od ukupno 32.750,00 kuna

Priznati parnični trošak tužitelja-protutuženika prema VPS od 10.000,00 kuna sastoji se od zastupanja na ročištu od 4.rujna 2007.g., 5.lipnja 2008.g., 15.srpnja 2008.g., 15.rujna 2008.g., 10.prosinca 2008.g., 15.rujna 2010.g., 9.studenog 2010.g., podneska od 18.ožujka 2010.g., 28.listopada 2010.g. za svaku radnju po 100 bodova, a za zastupanja na ročištu od 2.listopada 2007.g. i podnesak od 28.lipnja 2008.g. za svaku radnju po 25 bodova, prema VPS od 295.000,00 kuna priznati trošak se sastoji od podneska od 29.prosinca 2010.g. te zastupanje na ročištima od 19.siječnja 2011.g., 20.srpnja 2011.g. za svaku radnju po 500 bodova, te za podnesak od 18.listopada 2011.g. i za zastupanje na ročištima od 9.svibnja 2011.g. i 8.ožujka 2012.g. za svaku radnju po 50 bodova, a prema VPS od 289.433,41 kuna priznati trošak sastoji se od zastupanja na ročištima od 2.travnja 2012.g., 22.svibnja 2012.g.,12.srpnja 2012.g. za svaku radnju po 500 bodova, za zastupanje od 02.03.17.g. od 50 bodova, za zastupanje od 10.05.17.g., 04.07.17.g. i 10.10.17.g., za svaku radnju po 250 bodova. Dakle, tužiteljev-protutuženikov ukupan parnični trošak iznosi 4900 bodova. Prema vrijednosti boda priznati parnični trošak tužitelja- protutuženika ukupno iznosi 49.000,00 kuna. Na tako dosuđeni iznos tužitelju- protutuženiku je valjalo priznati trošak PDV-a od 25% u iznosu od 12.250,00 kn, što ukupno predstavlja iznos od 61.250,00 kn.

Sud tužitelju-protutuženiku nije priznao trošak podnesaka od 27.kolovoza 2007.g. i 28.siječnja 2011.g. jer u njima nije naveo ništa što prethodno nije iznio u postupku.

Obzirom da je tužitelj-protutuženik u ovoj parnici u osnovu uspio sa 50%, a u visini sa 100%, a tuženik-protutužitelj je u protutužbi, osim u datumu uspio 100%, to sud ukupan uspjeh tužitelj-protutuženika cijeni sa 75%.

Rrazmjerno uspjehu tužitelja-protutuženika u ovom postupku u visini od 75%, tužitelju je valjalo obistiniti parnični trošak u iznosu od 45.937,50 kn, a pozivom na odredbu čl.155 ZPP-a i trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, te mu obistiniti parnični trošak u iznosu od 47.937,50 kn.

Slijedom navedenog se tuženik-protutužitelj obvezuje isplatiti tužitelju-protutuženiku na ime parničnog troška iznos od 47.937,50 kn u roku od 8 dana, dok se sa više zatraženim iznosom od 148.250,00 kuna ovo traženje tužitelj-protutuženika je valjalo odbiti kao neosnovano.

U Splitu, dana 24. studenog 2017. godine

SUDAC

Snježana Cvitanović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana prijema pismenog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis