Rev-2791/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2791/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. K. iz G.,. kojeg zastupa punomoćnica I. B.-A., odvjetnica u G., protiv tuženika Š. d.o.o. iz G., kojega zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u G., radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 14. lipnja 2000. godine broj Gž-1176/2000, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Garešnici od 27. prosinca 1999. godine broj P-149/99, u sjednici održanoj dana 9. travnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je raskinut predugovor o kupoprodaji stambenog prostora u poslovnom objektu u G. zaključen između tužitelja kao kupca i tuženika kao proizvođača dana 10. prosinca 1997. godine pod brojem 6/97 te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 310.487,72 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje obračunatom počevši od 10. prosinca 1997. godine pa sve do isplate i uz naknadu troška postupka u iznosu od 31.010,80 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizijski sud pobijanu presudu ukine, a iz sadržaja se vidi da predlaže ukinuće i prvostupanjske presude te da predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj nije odgovorio, a niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske nije izjasnio o podnesenoj reviziji.

Revizija je neosnovana.

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP.

Ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 2. ZPP jer drugostupanjski sud nije prekoračio granice odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu kako to pogrešno ističe revident, već njegovi navodi ukazuju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se raskine predugovor pobliže označen u st. 1. izreke prvostupanjske presude, te da mu tuženik isplati iznos od 310.487,72 kn sa pripadajućom kamatom na domaća sredstva plaćanja. U revizijskoj fazi postupka sporno je koju vrstu ugovora su stranke zaključile 10. prosinca 1997. godine pod brojem 6/97, a sporno je među strankama da li bi tuženik tužitelju trebao vratiti 88.159 DEM odnosno iznos od 310.487,72 kn, a revident osporava i svoju obvezu da tužitelju plati kamate cijeneći da je tužitelj odustao od ugovora u smislu odredbe čl. 5. ugovora

Utvrđenje je suda prvog stupnja da su stranke dana 10. prosinca 1997. godine zaključile pravni posao nazvan "predugovor" o kupnji stambenog prostora u stambeno poslovnom objektu u G. da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kunsku protuvrijednost iznosa od 88.150 DEM, a tuženik se obvezao da će predmetni stan predati tužitelju tijekom travnja 1998. godine. Tužitelj je po potpisu ugovora istog dana (10. prosinca 1997.) godine uplatnicom broj 86/97 uplatio tuženiku 310.487,72 kn kao kunsku protuvrijednost 88.159,00 DEM, a tuženik sporni stambeni prostor nije predao tužitelju ni u ugovorenom roku, a niti naknadno. Tužitelj je dana 3. svibnja 1998. godine pismeno obavijestio tuženika da odustaje od ugovora jer mu stan nije bio predan u ugovorenom roku tijekom travnja 1998. godine, da su stranke pregovarale o povratu novca jer je tuženik bio spreman vratiti novac bez kamata. U veljači 1999. godine tuženik je predložio sklapanje ugovora, a tužitelj je dopisom od 11. veljače 1999. godine obavijestio tuženika da je predugovor raskinut, ali mu je omogućio da u daljem roku od 8 dana može izvršiti svoju ugovornu obvezu i predati mu stan, budući u protivnom on ostaje kod raskida ugovora. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da do 3. ožujka 1999. godine tuženik nije dovršio stan, a niti ga je predao tužitelju ni do podnošenja tužbe sudu (7. listopada 1999. godine).

Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev i obvezuje tužitelja na povrat 310.487,72 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje od 10. prosinca 1997. godine jer cijeni da su stranke ustvari zaključile ugovor o prodaji pa kako je tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio, a tuženik svoju ugovornu obvezu nije ispunio ni u ugovorenom roku, a ni u naknadnom mu ostavljenom roku, to da je ugovor među strankama raskinut i da je tuženik u smislu odredbe čl. 132. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje ZOO) dužan vratiti ono što mu je tužitelj predao, a to je 310.487,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je isplatu primio, a to je 10. prosinca 1997. godine.

Drugostupanjski sud odbija žalbu tuženika kao neosnovanu i cijeni da su stranke prijepornog datuma doista zaključile predugovor, a ne bilo koji drugi glavni ugovor, pa ni ugovor o djelu, na koji se poziva žalitelj.

Stranke su ugovorile predmet i cijenu te vrijeme predaje novca i dan predaje stana. Stoga se i bez obzira na pravnu kvalifikaciju ugovora radi o ugovoru o prodaji kako to pravilno cijeni sud prvog stupnja. Naime, predugovor koji sadrži bitne sastojke ugovora o prodaji (predmet i cijena) a kojim su stranke, kao u konkretnom slučaju, preuzele obvezu plaćanja cijene u određenom roku te odredile datum predaje u posjed valja smatrati glavnim ugovorom, a u ovom konkretnom slučaju ugovorom o prodaji.

Ovaj sud je suglasan sa ocjenom prvostupanjskog suda da su se ostvarile pretpostavke za raskid ugovora temeljem čl. 126. ZOO, jer je tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio, a tuženik svoju obvezu predaje stana nije ispunio ni u naknadno ostavljenom roku, pa se ne mogu prihvatiti suprotni revizijski navodi.

Pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da stranke nisu sklopile ugovor o djelu na koji se poziva revident no pogrešna je njegova ocjena da se radi o predugovoru stranaka (čl. 45. ZOO) te da se kod odlučivanja o vraćanju isplaćenih sredstava treba odlučiti primjenom čl. 214. st. 4. ZOO. Pogrešna je i pravna ocjena drugostupanjskog suda da bi u ovoj pravnoj stvari bilo mjesta primjeni odredbe čl. 395. ZOO.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj isplatio tuženiku iznos ugovorene cijene u domaćem sredstvu plaćanja, tj. u iznosu od 310.487,72 kn, a drugostupanjski sud takovo utvrđenje suda prvog stupnja nije izmijenio sukladno čl. 373. ZPP-a. Obveza tužitelja temeljem ugovora glasila je na strana sredstva plaćanja. Međutim, kada je tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio u domaćem sredstvu plaćanja, a tuženik takvo ispunjenje primio tada je temeljem čl. 132. st. 2. ZOO nakon raskida ugovora tužitelj ovlašten zahtijevati ono što je u ispunjenju ugovorene obveze i dao to jest isplatu 310.487,72 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na domaća sredstva plaćanja temeljem čl. 277. ZOO.

Iako je odluka drugostupanjskog suda rezultat pogrešne primijene materijalnog prava to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je stoga presuđeno kao u izreci temeljem čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 9. travnja 2003. godine.

Predsjednik vijeća:

Jakob Miletić, v.r.