Rev-2948/1999-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2948/1999-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Stanka Jesenkovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz Z., koga zastupa B. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. c. d.o.o. Z., radi nadoknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. rujna 1995. godine broj Gž-6378/95 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj P-1766/95, u sjednici održanoj dana 2. listopada 2001. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 19. rujna 1995. godine broj Gž-6378/95 i presuda Općinskog suda u Zagrebu od 9. svibnja 1995. godine broj P-1776/95 i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

O troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 205.000,00 kn sa zateznim kamatama po propisanoj stopi od 3. travnja 1995. godine do isplate i parničnim troškom u iznosu od 7.950,00 kn.

Protiv ove pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona ukine i predmet vrati na ponovni postupak nadležnom sudu.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju, s prijedlogom da se izjavljena revizija odbije kao neosnovana.

Nadležni državni odvjetnik nije se izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija je osnovana.

U parnici prvostupanjskog suda broj Pn-4316/93 pravomoćno je dosuđeno da tuženik plati tužitelju na ime nadoknade štete iznos od 80.000,00 kn sa zateznim kamatama po propisanoj stopi od presuđenja do isplate i parničnim troškom u iznosu od 10.704,48 kn. U izjavljenoj žalbi u ovom postupku, a isto tako i u reviziji, tuženik ističe prigovor suodgovornosti tužitelja u ovoj parnici za prometnu nezgodu koja se dogodila dana 17. lipnja 1993. godine. Glede tog prigovora sud prvog stupnja obrazlaže da je u spisu predmeta Pn- 4316/93 pravomoćno odlučeno o odgovornosti tuženika, a sud drugog stupnja ne odgovara na spomenute žalbene navode nego pogrešno ističe da je nesporno kako je krivnjom tuženika došlo do nezgode kojom je tužitelj zadobio ozljede.

Zauzeti pravni stav suda prvog stupnja nije valjan, a obrazloženje suda drugog stupnja glede toga je netočno (ustvari ga nema).

Naime, pravomoćnom odlukom postaje samo izreka presude, a ne i njeno obrazloženje (čl. 333. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – u daljnjem tekstu ZPP). Stoga da bi mogli zauzeti stav da je pravomoćno odlučeno o odgovornosti tuženika, potrebno je da odluka o odgovornosti tuženika čini sastavni dio izreke presude koji postaje pravomoćan. Međutim, pravomoćni dispozitiv presude Pn-4316/93 kojim je odlučeno da tuženik isplati tužiteljici iznos od 80.000,00 kn ne sadrži odluku o odgovornosti tuženika za povrede koje je tužitelj zadobio u prometnoj nezgodi dana 17. lipnja 1993. godine.

Pitanje odgovornosti tuženika bilo je u toj parnici (Pn-4316/93) prejudicijelno ili prethodno pitanje o kojem je sud odlučio u tom postupku (čl. 12. ZPP). Ocjena suda o odgovornosti tuženika sadržana je u obrazloženju presude donesene u tom postupku. Ta ocjena suda veže samo u tom postupku i ona ima pravni učinak samo u postupku u kojem je o njoj odlučeno (čl. 12. st. 2. ZPP). Ona nema značenje presuđene stvari. Ova odluka o pitanju eventualne odgovornosti tuženika nije unesena u izreku presude nego u njeno obrazloženje. U svakoj drugoj parnici to pitanje odgovornosti tužitelja za prometnu nezgodu koja se dogodila dana 17. lipnja 1993. godine može se rješavati drugačije. To opet dalje znači da ova ocjena i stav suda zauzet u postupku Pn-4316/93 o isključivoj odgovornosti na strani tuženika, veže sud samo u tom postupku, a nije od značenja i u ovom postupku u kojem tužitelj traži daljnju naknadu štete. Iz tog razloga kada je tuženik istaknuo taj prigovor (su) odgovornosti tuženika, tada je sud drugog stupnja o tom prigovoru trebao ili sam odlučiti ili vratiti sudu prvog stupnja da odluči o tom prigovoru relevantnom za valjanu primjenu mateijalnog prava. Sud drugog stupnja nije se mogao izjasniti o ovom prigovoru na iznesen način. Prema tome učinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 12. st. 2. i čl. 375. st. 1. ZPP.

Tužitelj i Poduzeće M. s p.p. iz V.G. sklopili su ugovor 15. lipnja 1993. godine kojim se tužitelj obvezao prodati za to poduzeće 1.123 m[2] objekta u V.G. koji se sastoji od 13

stanova i 8 poslovnih prostorija. Tužitelj je trebao navedeni prostor prodati u ime i za račun spomenutog poduzeća (naručitelja) za dobit od 50,00 DEM u domaćoj valuti na svaki prodani m[2] tužitelj se obvezao prodati taj prostor u roku od godinu dana i do 26. lipnja 1993. godine objaviti u sredstvima javnog priopćavanja navedenu prodaju. Ugovoreno je među ugovornim strankama da u slučaju zakašnjenja posla od strane tužitelja 30 dana ili njegovog nepravovremenog početka izvođenja, ugovor se ima smatrati raskinutim.

Tužitelj je tjelesno ozlijeđen 2 dana nakon sklapanja spomenutog ugovora, te je bio na liječenju u bolnici 6 dana, s tim da je nosio schanzov ovratnik oko 2 mjeseca.

Revident osnovano ističe da je trebalo vještačenjem utvrditi koliko dugo je tužitelj bio nesposoban za rad na poslu kakav je ugovoren spomenutim ugovorom te da li je mogao kroz vrijeme nesposobnosti za rad (koja očito nije dugo trajala) angažirati drugu osobu za obavljanje istog posla.

Trebalo je pored toga utvrditi i to kada su spomenuta firma M. s p.o. iz V.G. i agencija G. prodali 13 stanova i 8 poslovnih prostora koje je po ugovoru trebao prodati tužitelj, da bi se moglo zaključiti da li je tužitelj sa manjim zakašnjenjem mogao prodati te stanove i poslovni prostor i da li je izgubio zaradu koja mu je dosuđena, svakako i opseg zarade ukoliko je do gubitka uopće došlo.

Sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa sve te okolnosti nisu ispitali.

Iz izloženih razloga trebalo je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti izjavljenu reviziju i ukinuti obje nižestupanjske presude, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije odluči u konačnoj odluci.

U Zagrebu, 2. listopada 2001. godine

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v.r.