Revr-1483/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1483/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz Š., kojeg zastupaju punomoćnici Ž. Č. i D. Č., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Š., protiv tuženika T.-T. d.o.o. za proizvodnju valjanih proizvoda Š., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Š., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-905/2013-2 od 4. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P- 655/11 od 15. travnja 2013., u sjednici održanoj 17. veljače 2016.,

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tužitelja D. M.

Obrazloženje

Presudom suda prvog suda presuđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„1. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju preostali dio pripadajuće otpremnine u iznosu od 52.500,00 kn, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 1. siječnja 2010.g. do konačne isplate, po stopi koja je određena uvećanjem eskontne stope HNB koja vrijedi zadnji dan polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

2. Dužan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak.“

II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.125,00 kn, u roku do 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) pri čemu postavlja materijalnopravno pitanje za koje tvrdi da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak i suđenje, ali drugom sucu.

Traži trošak sastava revizije.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija je nedopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a jasno proizlazi da je za dopuštenost izvanredne revizije potrebno da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

Tužitelj je u reviziji postavio materijalnopravno pitanje sljedećeg sadržaja:

„Kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka koji je radniku priznat te je određen Zakonom o radu i Odlukom o otkazu, a s tim u svezi i pitanje od kojeg trenutka se radnik (tužitelj) mogao valjano odreći otpremnine ili dijela otpremnine, tj. da li je valjano odricanje od otpremnine koje je učinjeno prije isteka otkaznog roka?“

U odnosu na razloge važnosti tužitelj ukazuje na pravna shvaćanja koja je o navedenom pitanju zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u pojedinim odlukama broj Revr 607/06-2 od 29. svibnja 2007., Revr 307/07-2 od 19. lipnja 2007., Revr 544/07-2 i Rev 1747/99-2 od 15. ožujka 2000., a koja su suprotna shvaćanju nižestupanjskih sudova zauzetom u pobijanoj odluci.

Prije svega valja reći da o prvom dijelu pitanja („kada dospijeva obveza poslodavca na isplatu otpremnine u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza i otkaznog roka koji je radniku priznat te je određen Zakonom o radu i Odlukom o otkazu“) postoji pravno shvaćanje revizijskog suda.

Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na petoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske 28. svibnja 2007. obveza poslodavca na isplatu otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka ako stranke nisu ugovorile kasniji datum dospijeća obveze.

Međutim, dospjelost sama po sebi nije odlučna za pitanje valjanosti odricanja radnika od prava na otpremninu. Moguće je i odricanje od tražbine koja još nije dospjela, ako ona postoji (tako i Vrhovni sud u Revr 76/2009-2 od 4. ožujka 2009.). Iz navedenog proizlazi da je riječ o pitanju o čijem rješenju ne ovisi odluka u konkretnom sporu.

Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate razlike otpremnine koja mu pripada prema Kolektivnom ugovoru i manje isplaćenog iznosa otpremnine sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelju Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. prosinca 2009. dostavljena 21. prosinca 2009.,

- da je tužitelj 22. prosinca 2009. izjavio tuženiku da se ne protivi otkazu ugovora o radu te se odrekao osporavati dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu,

- da je 24. prosinca 2009. između stranaka sklopljen Sporazum kojim je, između ostalog, izričito navedeno da se tužitelj odriče korištenja otkaznog roka, da mu je radni odnos prestao 23. prosinca 2009. te da bi mu prema Kolektivnom ugovoru na ime otpremnine pripadao iznos 175.000,00 kn, no da se odriče dijela otpremnine u iznosu 52.500,00 kn, a prihvaća isplatu dijela otpremnine u iznosu od 122.500,00 kn.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja iz kojih proizlazi da se tužitelj odrekao prava osporavati dopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu te se odrekao prava na korištenje otkaznog roka, nižestupanjski sudovi zaključuju da odricanje tužitelja od prava na dio pripadajuće otpremnine nakon prestanka radnog odnosa, kada je tražbina po osnovi otpremnine dospjela, proizvodi pravne učinke zbog čega odbijaju tužbeni zahtjev. Osporavajući pobijanu presudu tužitelj u reviziji dovodi u pitanje pravilnost pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova o pravu odnosno mogućnosti tužitelja da se odrekne dijela otpremnine, a prije no što je istekao otkazni rok dat tužitelju sadržan u odluci o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu.

Imajući u vidu da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da se tužitelj odrekao prava na dio pripadajuće otpremnine nakon što je odluka o otkazu ugovora o radu uručena tužitelju te nakon što se tužitelj odrekao prava pobijati odluku o otkazu ugovora o radu i odrekao prava na korištenje otkaznog roka, proizlazi da je i u odnosu na drugi dio pitanja („od kojeg trenutka se radnik (tužitelj) mogao valjano odreći otpremnine ili dijela otpremnine, tj. da li je valjano odricanje od otpremnine koje je učinjeno prije isteka otkaznog roka?“) riječ o pitanju koje nije od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari odnosno o čijem rješenju ne ovisi odluka u ovom sporu, zato što gore navedene utvrđene činjenice glede trenutka odricanja od prava na otpremninu ukazuju na posve druge okolnosti nego što se to sada u pitanju revidenta navodi.

Obzirom na navedeno revizija tužitelja nije dopuštena, zbog čega ju je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a valjalo odbaciti.

Zagreb, 17. veljače 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.