Rev-389/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 389/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Borisa Guttmanna kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. L. iz S., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku iz S., protiv tuženice J. d.d. B., zastupane po punomoćniku N. M., radi isplate, rješavajući reviziju tuženice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 25. IX. 1992. godine br. Gž-2265/92, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-136/92 od 23. III. 1992. godine, u sjednici održanoj dana 7. rujna 1994. godine,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tuženice se prihvaća, ukidaju se obje nižestupanjske presude u dijelu koji se odnosi na dosuđeni iznos od 172.674 HRD sada 172,67 kn sa zateznom kamatom, kao i u odluci o naknadi parničnih troškova i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženica obvezana da tužitelju isplati 172.674 HRD sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.

II. 1992. godine pa do plateža glavnice, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Tuženica je obvezana da i naknadi parnični trošak tužitelju u iznosu od 29.580 HRD.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja tuženica je izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu - obvezi plateža 172.674 HRD sa zateznom kamatom - ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno preinače odbijanjem tužbena zahtjeva u cijelosti.

Revizija je osnovana.

Stranke su 29. VIII. 1991. godine zaključile ugovor o ulogu dinara na štednju oročeno na vrijeme od tri mjeseca. Utvrđenje je sudova daje nesporno u vrijeme zaključenja ugovora kao štedni ulog bio iznos od 260.000 dinara.

Stranke su ugovornim odredbama odredile prava i obveze u odnosu na promjenljivost vrijednosti položenog dinarskog iznosa prema deviznoj klauzuli prema tekstu ugovora u čl. 6. pa vezano na, prema ugovoru, određenu vrijednost osnovice pologa odredile i visinu ugovorenih kamata.

Spor stranaka nastao je zbog različitog tumačenja u formiranju vrijednosti pologa u dinarima u odnosu na tečaj dinara prema njemačkoj marci.

U čl. 6. ugovora o oročavanju stranke su ugovorile slijedeće:

"Banka se obvezuje da će se u slučaju promjene tečaja DEM depozit povećati za postotak devalvacije dinara u odnosu na DEM. Obračun kamate temeljem čl. 4. i 5. ugovora u slučaju promjene tečaja DEM u odnosu na dinar vršit će se na način da će se do dana promjene tečaja obračunati na osnovni ulog a od dana promjene tečaja na uvećani depozit za postotak devalvacije dinara u odnosu na DEM."

Prvostupanjski sud u razrješavanju ovog spornog pitanja konstatirao je daje u vrijeme zaključenja ugovora između stranaka bio na snazi tečaj NBJ od 13 HRD za 1 DEM, međutim utvrđuje da tuženica u poslovanju prodaje i kupnje deviza nije primjenjivala taj tečaj već viši, pa je tako na dan 3. XI. 1991. godine kupovala njemačke marke u odnosu 1 DEM po 40,20 HRD i na osnovi tako utvrđenog tečaja obvezuje tuženicu da po toj vrijednosti isplati tužitelju dužni iznos u HRD.

Drugostupanjski sud, pak, takovo utvrđenje ocjenjuje kao utvrđenje volje stranaka u vrijeme zaključenja ugovora. Revident sadržajem revizije, zato, opravdano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91) budući da drugostupanjska odluka ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo upravo takvo utvrđenje pa je već to razlog za prihvaćanje revizije kao osnovanom. Prema, pak, sadržaju čl. 6. ugovora stranke su ugovorile promjenu depozita "u slučaju promjene tečaja DEM za postotak devalvacije dinara". Kraj takvog sadržaja ugovora kada je sporan tečaj DEM i kraj, kako sudovi utvrđuju kao nespornog iznosa od 260.000 HRD u vrijeme zaključenja ugovora o depozitu, valjalo je zaista utvrditi što su stranke pod pojmom "za postotak devalvacije dinara" podrazumijevale budući da su njihova prava i obveze prije svega regulirane odredbama ugovora. Zato kada niti prvostupanjski sud nije na odnos stranaka primijenio ona pravila koja su stranke zaista ugovorile a to zato jer ih nije niti utvrdio, tada je pogrešno primijenio materijalno pravo i u pobijanoj odluci, pa je valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude temeljem čl. 395. st. 2. Zakona o parničnom postupku kako bi se u ponovnom postupku sa strankama utvrdio voljni sadržaj prava i obveza, pa tek onda odlučilo o obvezi tuženice u odnosu na zahtjev tužitelja.

O troškovima postupka u povodu revizije odlučeno je temeljem čl. 166. st. 3. i 4. ZPP.

U Zagrebu, 7. rujna 1994. godine

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.