Rev-2820/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2820/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. T., iz S., koga zastupaju punomoćnici T. T. i I. U., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: 1. C. o. d.d. Z., i 2. Republike Hrvatske, zastupane po Javnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske odnosno sada Državno pravobraniteljstvo, radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i I-tuženika izjavljenim protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Gradu Zagrebu od 4. lipnja 1996. godine broj: Gž-9465/95, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 1993. godine broj: Pn-2513/89 i dopunska presuda istoga suda od 31. kolovoza 1994. godine broj: Pn-2513/89, koja je ispravljena rješenjem istog suda od 17. listopada 1995. godine broj: Pn-2513/89, u sjednici održanoj dana 14. prosinca 2000. godine,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana i to u odnosu na odbijajući dio presuda Županijskog suda u Zagrebu od 4. lipnja 1996. godine broj: Gž-9465/95-2 i Općinskog suda u Zagrebu od 16. srpnja 1993. godine i 31. kolovoza 1994. godine broj: Pn- 2513/89, osim u dijelu kojim je tužitelj odbijen za mjesečnu rentu s osnova naknade za tuđu pomoć od 1. srpnja 1993. godine pa nadalje u iznosu od 53,38 kn.

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja i u cijelosti revizija I-tuženika C. d.d., te se ukidaju navedene presude nižestupanjskih sudova u dosuđujućem dijelu u odnosu na I- tuženika i odbijajućem dijelu u odnosu na oba tuženika, kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za mjesečnu rentu za tuđu pomoć u iznosu od 53,38 kn počevši od 1. srpnja 1993. godine pa nadalje, te u odluci o parničnom trošku u odnosu na I-tuženika i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje o ukinutom dijelu.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je presuđeno:

“I. Tuženici C., d.d. iz Z., i R.H., iz Z., dužni su tužitelju M.T., iz S., isplatiti iznos od 110.073,707.-HRD sa kamatom koja teče od 16. srpnja 1993. godine do isplate, u visini kamatne stope koju utvrđuje čl. 277. ZOO-a, u roku od 15 dana.

II. Tuženici su dužni tužitelju plaćati mjesečnu rentu s osnova tuđe pomoći, počevši od 1. srpnja 1993. godine pa nadalje dok za to postoje zakonski uvjeti, u iznosu od 61.013.-HRD, dospjele, a neisplaćene obroke u obvezi su platiti odjednom, sa kamatom od dospjelosti svakog mjesečnog obroka do isplate, u visini kamatne stope koju utvrđuje čl. 277. ZOO-a, a dospjevajuće obroke u obvezi su platiti do svakog 10-tog u mjesecu na ruke tužitelja, u roku od 15 dana.

III. Tuženici su dužni tužitelju naknaditi trošak prouzrokovan vođenjem ovog postupka u visini od 13.517.000.-HRD, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom postavljenog zahtjeva u visini od 61.814.500.-HRD, kao sa neosnovanim.”

Dopunskom presudom suda prvog stupnja, koja je ispravljena u izreci rješenjem suda prvog stupnja od 17. listopada 1995. godine broj: Pn-2513/89, odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za naknadu mjesečne rente počevši od 1. srpnja 1993. godine pa nadalje s osnova naknade za tuđu pomoć u iznosu od 53,38 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe tužitelja i I-tuženika kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda u izreci pod I., II., III. i IV., te dopunska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj i I-tuženik su izjavili reviziju.

Tužitelj je izjavio reviziju protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače u smislu navoda revizije.

I-tuženik je izjavio reviziju protiv dosuđujućeg dijela drugostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se nižestupanjske presude u pobijanom dijelu preinače sukladno navodima revizije ili ukinu, te dosudi I-tuženiku parnični trošak i trošak pristojbe na reviziju u iznosu od 5.280,00 kn.

Odgovori na revizije nisu podneseni, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske nije se izjasnio o revizijama.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana, a revizija I-tuženika je osnovana u cijelosti.

Utvrđeno je, da se prometna nesreća dana 14. lipnja 1989. godine u Z. oko 13,00 sati dogodila na način, da je tužitelj, tada u dobi od 19 godina, pretrčavao kolnik ulice u vrijeme kada je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo, te je na njega naletio osobni automobil osiguranika I-tuženika vozeći neprimjerenom brzinom za nailazak na raskršće, te je automobil udario tužitelja i nanio mu teške tjelesne ozljede.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje glede nastanka štetnog događaja, ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu sudova nižeg stupnja, da se I-tuženik kao osiguranik imaoca opasne stvari oslobađa svoje odgovornosti djelomično, jer je tužitelj svojim nepravilnim i neopreznim pretrčavanjem kolnika ulice doprinjeo nastanku štetnog događaja i da njegov doprinos iznosi 20%.

Stoga su sudovi nižeg stupnja pravilno primjenili odredbu čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 53 i 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, u daljnjem tekstu ZOO) kada su utvrdili podijeljenu odgovornost stranaka za spornu štetu u razmjeru od 80 naprama 20% u korist tužitelja.

Time su odbijeni prigovori revidenata glede utvrđene odgovornosti za spornu štetu.

Primjenom odredbe čl. 200. ZOO tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete i to za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 15.000,00 kn, za strah u iznosu od 5.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 100.000,00 kn i za naruženost u iznosu od 10.000,00 kn.

Imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno u presudi suda prvog stupnja za dosuđenje navedenih naknada, ovaj revizijski sud prihvaća ocjenu sudova nižeg stupnja, da su navedene naknade primjerene tužitelju primjenom odredbe čl. 200. ZOO.

Tužitelju je pravilno dosuđena naknada za pojačanu ishranu primjenom odredbe čl. 195. st. 1. i 189. st. 2. ZOO, jer je utvrđeno da je tužitelju bila potrebna pojačana ishrana za vrijeme liječenja.

Nadalje je tužitelju dosuđena naknada za tuđu pomoć u obliku mjesečne rente od 1. srpnja 1993. godine pa nadalje i to u iznosu od 61,01 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u mjesečnom iznosu od 53,38 kn.

Pri dosuđenju navedene naknade sudovi nižeg stupnja su utvrdili, da tužitelju zbog posljedica od zadobivenih ozljeda (60%) treba tuđa pomoć, pa su imajući u vidu cjenik ustanove koja tu pomoć pruža dosudili dvije trećine od te cijene, te djelomično prihvatili tužbeni zahtjev s tog osnova.

Međutim, osnovano se prigovara u reviziji tužitelja, da je visina navedene naknade za tuđu pomoć i njegu pogrešno utvrđena, jer je naknada za tuđu pomoć novčana materijalna šteta i dosuđuje se s obzirom na vrijeme kada je ta pomoć pružena. Visina te naknade se određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu. Ako pak takova osoba ne postoji, visina naknade štete

dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom odredbe čl. 223. Zakona o parničnom postupku (NN, br. 53/91, 91/92 i 112/99, u daljnjem tekstu ZPP).

Stoga je u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu s osnova tuđe pomoći i njege trebalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje o ukinutom dijelu s time da u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrdi sporne okolnosti u smislu navedenog pravnog motrišta.

U reviziji I-tuženika osnovano se prigovara, da sudovi nižeg stupnja nisu pravilno utvrdili, da li je odlučeno o odgovornosti I-tuženika do visine osigurane svote, jer sudovi nižeg stupnja nisu utvrđivali visinu naknade štete u vrijeme štetnog događaja i u odnosu na mjesečnu rentu nije primjenjena metoda kapitalizacije. Stoga se u odnosu na I-tuženika ne može ispitati njegovu odgovornost u granicama svote osiguranja (ona je iznosila sadašnjih 7,5 kn). Naime, iznos štete prema kojemu se utvrđuje opseg odgovornosti osiguratelja obračunava se tako da se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrđuju se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Ako tako utvrđeni iznos štete ne prelazi iznos svote osiguranja, osigurateljna organizacija dužna je potpuno naknaditi štetu i kad visina štete prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme donošenja sudske odluke prelazi iznos svote osiguranja. Ako je iznos štete utvrđen na način iz prethodnog stava veći od svote osiguranja, osigurateljna organizacija dužna je naknaditi dio štete prema razmjeru između osigurane svote i tako utvrđenog iznosa štete. Zatezne kamate i parnični troškovi dosuđuju se bez obzira na limit osiguranja.

Stoga je u odnosu na I-tuženika trebalo ukinuti nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu u cijelosti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje o ukinutom dijelu s time da sud prvog stupnja u nastavku postupka utvrdi sporne okolnosti u smislu izloženog pravnog stava.

Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke (čl. 393., čl. 395. st. 2. i 166. st. 4. ZPP).

U Zagrebu, 14. prosinca 2000.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.