Gž R-124/2017-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-124/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Verice Franić članice, u pravnoj stvari tužiteljice V. R. iz V. G., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. M. B., odvjetnica iz Odvjetničkog ureda V. i P. iz Z., protiv tuženika A. M. Z. d.o.o. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju odvjetnici iz odvjetničkog društva P. i K. d.o.o. iz Z., radi diskriminacije, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 19 Pr-2489/12-72 od 28. studenoga 2016., u sjednici održanoj 28. veljače 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 19 Pr-2489/12-72 od 28. studenoga 2016. u pobijanim dijelovima pod točkama I. I., I. II., I. III. i I. IV. izreke, kojima je odbijen njezin tužbeni zahtjev.

II. Djelomično se uvažava žalba tužiteljice kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 19 Pr-2489/12-72 od 28. studenoga 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojime je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka, te se sudi:

Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od osam dana, dok se zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 6.250,00 kuna, odbija kao neosnovan.

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj 19 Pr-2489/12-72 od 28. studenoga 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim tuženiku nisu dosuđeni daljnji zatraženi troškovi postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je tuženik izravno diskriminirao i uznemiravao tužiteljicu na način što joj je isplaćivao manju plaću i naknadu plaće za jednak rad i rad jednake vrijednosti u odnosu na usporedivog muškog glavnog urednika, te se prema njoj drugačije odnosio nego prema usporedivom muškom glavnom uredniku (točka I. I. izreke). Istom presudom odbijen je i zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se naloži tuženiku da joj naknadi imovinsku štetu u iznosu od 208.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dospijeća pa do isplate na točno određene mjesečne iznose i po zatraženoj kamatnoj stopi, a kako se sve pobliže navedeno u izreci presude (točka I. II. izreke). Također je tom presudom odbijen i zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 100.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 28. ožujka 2011. do isplate i po zatraženoj kamatnoj stopi, a kako se sve pobliže navedeno u izreci presude (točka I. III. izreke). Tom presudom odbijen je i zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se naloži tuženiku da joj naknaditi trošak ovog postupka sa zatraženim zakonskim kamatama (točka I. IV. izreke).

Nadalje je prvostupanjskom presudom naloženo tužiteljici da naknadi tuženiku parnični trošak u visini od 8.750,00 kuna, u roku 8 dana (točka II. izreke).

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužiteljica je pobija u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 43/13.-rješenje USRH i 89/14. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tužiteljici da mu naknadi parnični trošak, odnosno u dijelu kojim mu nisu dosuđeni troškovi postupka u cijelom zatraženim iznosu, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se tuženiku dosude zatraženi troškovi, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tuženik je porekao sve žalbene navode te je predložio da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

Žalba tužiteljice u odnosu na odluku o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Žalba tuženika nije osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuju žalitelji jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da ju je tuženik diskriminirao i uznemiravao na način što joj je isplaćivao manju plaću i naknadu plaće za jednak rad i rad jednake vrijednosti u odnosu na usporedivog muškog glavnog urednika te da se prema njoj drugačije odnosio nego prema usporedivom muškom glavnom uredniku, kao što je predmet spora i zahtjev za naknadu imovinske štete u iznosu od 208.000,00 kuna i zahtjev naknadu neimovinske štete u iznosu 100.000,00 kuna, sve sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

Tužiteljica u bitnom svoje zahtjeve temelji na tvrdnji da je do njezine diskriminacije kod tuženika došlo iz razloga što je radeći kod tuženika na radnom mjestu glavne urednice časopisa G., u odnosu na glavnog muškog urednika časopisa N. G. (u daljnjem tekstu: N.), koji također radi kod tuženika, stavljena u nepovoljniji položaj, i to time što joj je tuženik isplaćivao manju plaću kroz razdoblje od srpnja 2009. do studenoga 2011.

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da iz ugovora o radu koji je tužiteljica imala sklopljen s V. L. d.d. od 8. kolovoza 2005. proizlazi kako se tužiteljica kao autor za potrebe korisnika, obvezala obavljati poslove glavnog urednika – projekta G. te daje ugovorena autorska naknada tužiteljici u visini od 7.000,00 kuna neto mjesečno,

- da iz ugovorom o radu sklopljenim na neodređeno vrijeme između tužiteljice i A. M. d.o.o. od 24. studenoga 2005., proizlazi kako će tužiteljica obavljati poslove na radnom mjestu glavnog urednika - G., s time što su detaljno opisani ti poslovi, dok je prema članku 7. tog ugovora, tužiteljičina plaća ugovorena u visini od 12.815,00 kuna bruto, uz plaćanje i dodatnih premija,

- da iz obavijesti o prenošenju ugovora o radu proizlazi da je 2. studenoga 2006. A. M. d.o.o. pripojen tuženiku i da je ugovor o radu tužiteljice prenesen u neizmijenjenom obliku i opsegu na novog poslodavca – tuženika s 2. studenoga 2006.,

- da iz ugovora o radu kojeg je tužiteljica sklopila s tuženikom 1. prosinca 2006. proizlazi kako su stranke ugovorile visinu plaće tužiteljice u iznosu od 14.943,38 kuna bruto, što predstavlja osnovicu za neto isplatu od 9.000,00 kuna, uz mogućnost dodatnog nagrađivanja,

- da je tužiteljici povećana plaća u odnosu na plaću koju je imala kod ranijeg poslodavca,

- da je u spornom razdoblju glavni urednik časopisa N., H. P. imao prvo sklopljen ugovor o radu s poslodavcem S. M. Z. d.o.o. od 14. travnja 2003., kojim se obvezao obavljati poslove glavnog urednika u redakciji časopisa N., za koje mu je člankom 10. ugovora, dogovorena mjesečna plaća u bruto iznosu od 29.784,12 kuna, što predstavlja osnovicu za neto isplatu u iznosu od 15.600,00 kuna uz dodatni godišnji bonus, a koja mu je povećana na temelju dodatka ugovoru o radu od 1. siječnja 2014, na iznos od 30.583,69 kuna, što predstavlja osnovicu za neto isplatu u iznosu od 15.900,00 kuna, s time što je dodatkom II ugovora o radu od 1. siječnja 2006. plaća H. P. ponovno povećana i iznosila je 31.144,99 bruto, odnosno 16.500,00 kuna,

- da je tuženik S. M. Z. d.o.o., izmijenio naziv tvrtke, tako da je danas naziv tvrtke A. M. Z. d.o.o., ovdje tuženik, dok je A. M. d.o.o. pripojeno tuženiku, kako to slijedi iz ugovora o radu koji je tužiteljica s tuženikom sklopila 1. prosinca 2006., kao preuzeti radnik te izvatka iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu,

- da je 1. veljače 2009., glavnom uredniku časopisa NG, umanjena plaća te je ista dogovorena u visini od 28.030,49 kuna bruto, odnosno 15.393,32 kune neto, a što proizlazi iz dodatka III ugovoru o radu, sklopljenog između H. P. i tuženika,

- da je prema dodatku III ugovoru o radu od 1. kolovoza 2010. tužiteljičina plaća kod tuženika ugovorene u visini od 16.219,59 kuna bruto,odnosno 9.758,01 kunu neto,

- da je dodatkom IV ugovoru o radu sklopljenog između H. P. 1. travnja 2011., istom smanjena plaća na 22.932,20 kuna, odnosno 13.000,00 kuna neto, dok je tužiteljici prema dodatkom IV ugovora o radu od 1. veljače.2011. plaća smanjena na 12.800,00 kuna bruto, odnosno 8.302,44 kune neto,

- da je tužiteljici kod tuženika prestao radni odnos sporazumno 30. rujna 2011.,

- da iz Ugovora o licenci koji je sklopljen između N. G. S. (u daljnjem tekstu: NGS) i S. M. – Z. od 14. srpnja 2003., proizlazi kako je NGS neprofitna članska organizacija čiji je glavni cilj povećati i proširiti znanje o zemljopisu putem promicanja edukacije i znanosti o zemljopisu, prirodi i okolišu, svojim članovima i drugim zainteresiranim stranama, a koja želi prenijeti licencu na primatelja licence radi promicanja članstva u NGS, te objavljivanja, prodaje i distribuiranja izdanja magazina N.,

- da iz ugovora o licenci sklopljenog između G+J I. P. H. G. (davatelja licence) i A. M. d.o.o. (korisnika licence), za časopis G., proizlazi da se korisnik licence obvezao lokalno preuzeti najmanje 80 % sadržaja G. izdanja kojeg isporuči centralna G. internacionalna redakcija,

- da iz iskaza svjedoka M. T., koji je kod tuženika obavljao poslove direktor izdanja te bio neposredno nadređeni tužiteljici i H. P., proizlazi kako je H. P. trebao birati materijale koji će se objaviti u N., dok je za razliku od njega tužiteljica dobivala takav materijal da nije imala dužnost birati teme, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka H. P., koji je uz to kazao i da je sam način pripreme časopisa različit,

- da N. ima 39 međunarodnih izdanja, a svako izdanje je original za sebe, jer svaki glavni urednik bira što će objaviti, pa tako da glavni urednik može odabrati jednu reportažu iz različitih izvora na svijetu, pri čemu se vode pregovori kako će se to platiti, hoće li doći do zamijene teksta, a o čemu da se potrebno cjenkati, a što sve da radi glavni urednik N.-a, koji bi u izabrani tekst ubacilo dio koji se odnosi na Hrvatsku, pa bi se tako obrađen tekst prevodio se na engleski jezik i slao na odobrenje u matičnu kuću N.-a u Americi,

- da iz iskaza svjedokinje I. J. P., također radnice tuženika, proizlazi kako su u G., kojeg je glavna urednica bila tužiteljica, dolazili tekstovi koji su se prevodili te bi bili pregledani od urednika, tekstovi su se usklađivali sa stručnim suradnicima te bi ih u konačnici glavna urednica uredila, s time što su ti članci dolazili ih Hamburga, gdje je tužiteljica sudjelovala na zajedničkim sastancima glavnih urednika G. svih zemalja, gdje je predlagala i prilagođavala teme za hrvatsko tržište,

- da je postojala razlika u poslovima koje su obavljala oba urednika,

- da se ta razlika očitovala u tome što je tužiteljica imala na izboru već pripremljene teme u 80% slučajeva, koji su se prevodili, usklađivali i uredili, dok teme od davatelja licence NGS H. P. nisu bile zadane, već ih je sam birao iz različitih izvora na svijetu, lokalizirao, prilagođavao te slao na odobrenje u matičnu kuću N.-a u Americi,

- da je glavni urednik N. bio dužan više paziti i raditi detaljnu provjeru u odnosu na časopis G. te brinuti da se doslovno slijede upute N.-a u Washingtonu,

- da iz spisu prileženih posebna izdanja N. i G., proizlazi kako je N.: 2008. objavio „12 najboljih reportaža Hrvatske“, 2004. je izdao CD ..., 2012. posebno izdanje ..., 2005. ..., 2005. ..., 2008. ..., 2012. ..., 2009. ...,

- da je 2006. od strane G. izdano 60 najljepših fotoreportaža G. ..., te 2010. posebno izdanje ...,

- da iz iskaza tužiteljice i svjedoka H. P., proizlazi kako je H. P. kao glavni urednik N.- a, u odnosu na tužiteljicu kao glavnu urednicu G., imao za odraditi više dodatnih poslova koji su pratili samo izdavanje časopisa, što je zahtijevalo i da u obavljanju posla glavni urednik NG ima svog zamjenika, od dana dolaska časopisa u Hrvatsku,

- da su u razdoblju od ulaska u gospodarsku krizu, koja se posebno ogledala na izdavačku djelatnost, tj. od 2009. kada se počela osjećati recesija, obje redakcije početkom 2010. prebačene u isti ured,

- da u tehničkom dijelu obavljanja posla, oba urednika mogu zamijeniti jedan drugoga, jer imaju slične kvalifikacije za obavljanje ovih poslova, ali da izbor urednika ne ovisi o samom tuženiku, već o izboru nositelja prava licence koji ih bira za glavne urednike svojih časopisa,

- da je kriza u izdavačkoj djelatnosti rezultirala smanjenjem broja osoblja u odnosu na redakcije oba časopisa, što je tužiteljici bilo poznato jer da sama o tome iskazuje,

- da je nositelj prava licence NGS izričito ugovorio da se primatelj licence obvezuje zaposliti uredničko, umjetničko, grafičko, pre-press, produkcijsko i drugo potrebno osoblje u dovoljnom broju i sa odgovarajućim obrazovanjem i iskustvom da održava dosljedno i pravovremeno udovoljavanje NGS standardima uredničke kvalitete,

- da je kod tuženika bilo 20-ak glavnih urednika troje ili četvero su bili muškarci, a ostalo su bile žene,

- da je tužiteljica podnijela pritužbu i zahtjev za naknadu štete osobi zaduženoj za zaštitu dostojanstva radnika i direktoru tuženika 25. ožujka 2011., a iz koje proizlazi kako u istoj tužiteljica iznosi isto činjenično stanje kao i u tužbi u ovom predmetu,

- da je ta pritužba odbijena kao neosnovana.

Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud zaključio je da je u trenutku preuzimanja društva A. M. d.o.o. od strane tuženika, u kojem društvu je tužiteljica već obavljala poslove glavnog urednika časopisa G., tužiteljičina plaća u tom društvu bila manja od plaće glavnog urednika časopisa N., H. P., koju je on već ostvarivao kod tuženika, kao što je bila i manja kada je tužiteljica preuzeta kao radnica, pritom navodeći kako sam naziv radnog mjesta ili položaj ne daje automatski pravo na plaću koju ima drugi radnik istog naziva radnog mjesta već da plaća ovisi o konkretnom radu i odgovornostima svakog radnika te očekivanjima i obvezama poslodavca u odnosu na zasebni projekt koji taj radnik obavlja.

Pri tome je taj sud naveo kako je N. u svijetu poznatiji brand od G., da je s dužom tradicijom izlaženja u svijetu te u Hrvatskoj, drugačijim konceptom od branda G. (usmjeren na promicanje članstva od NGS - neprofitne članske organizacije), da je podložan većoj kontroli od strane nositelja prava licence jer to slijedi iz iskaza svjedoka i ugovora o licenci, da je prodavaniji časopis, da osoba koja je glavni urednik takvog časopisa ima veću odgovornost i ovlasti, da je značajniji njegov rad za poslodavca, pa shodno tome da tuženik kao poslodavac u smislu slobodnog ugovaranja visine plaće može takvom glavnom uredniku ponuditi i veću plaću te bolje uvjete rada, od one ponuđene glavnom uredniku sličnog časopisa čiji brand je slabiji po navedenom.

Budući da je prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza smatrao da razlika u plaći između tužiteljice kao glavne urednice G. i H. P. kao glavnog urednika N., nije rezultat diskriminatornog postupanja tuženika po bilo kojoj osnovi pa ni po spolnoj osnovi, to je taj sud ocijenio da okolnost što je tužiteljica kako sama tvrdi bila preopterećena poslovima (s time što je utvrdio na temelju iskaza svjedoka H. P. da je i on bio preopterećen poslovima kao i tužiteljica), nije odlučno za ovu pravnu stvar, odnosno da nije bitno tko je od njih dvoje bio više opterećen poslovima i koliku je podršku imao u osoblju, već da je bitno radi li se o različitim poslovima i odgovornostima te značaju istih za tuženika kao poslodavca.

Kako tužiteljica smatra da je diskriminirana po spolnoj osnovi upravo iz razloga što se M. T. (koji je kod tuženika obavljao poslove direktor izdanja te bio neposredno nadređeni tužiteljici i H. P.) drugačije odnosio prema njoj, a drugačije prema H. P., na način da je njega uvažavao, slušao, prihvaćao njegove sugestije, a isto temelji na tome što je imala manju plaću od muškog urednika i što je M. T. s H. P. išao na kavu i družio se, što nije bilo u odnosu na nju, to je prvostupanjski sud zaključio da sve to navedeno, kao i okolnost što je M. T. u situacijama do kojih je dolazilo kada je tužiteljica tražila reorganizaciju redakcija po pitanju osoblja redakcije, prituživala se na opseg poslova i nedostatan budžeta i ostvarenje drugih prava u pogledu časopisa kojeg je uređivala, kao i njegovi eventualni negativni komentari na rad tužiteljice i stroga naredba da obavi određeni posao, da predstavljaju ocjenu nadređene osobe, koja ocjena od strane tužiteljice može biti shvaćena kao ponašanje uvredljivog karaktera, ali ista ne opravdava zaključak da se prema tužiteljici diskriminatorno postupalo. Isto tako, prvostupanjski sud smatrao je da u ovom slučaju ni okolnost što su se muški urednici znali šaliti na temu žena ne dovodi do zaključka da su ženske urednice časopisa, pa tako i tužiteljica stavljene u nepovoljniji položaj od muških urednika, posebno navodeći da ni to što se M. T. drugačije odnosio prema njoj, a drugačije prema H. P., iz razloga što su se oni družili i zajedno išli na kave, također da ne dovodi do zaključka da bi tužiteljica bila stavljena u nepovoljniju situaciju u odnosu na svog muškog kolegu.

Pri tome je prvostupanjski sud prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje I. L., a iz kojega proizlazi da objektivno i profesionalno nije zapazila da bi tužiteljica bila diskriminirana kod tuženika na temelju spola, prihvaćajući i iskaz svjedoka H. P. kada navodi da ne stoji da bi rad tužiteljice bio drugačije tretiran od njegovog rada. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da subjektivni doživljaj kod tužiteljice nema objektivizirane pokazatelje u izvedenim dokazima.

Prvostupanjski je sud dalje, zaključio da ni u postupku zaštite dostojanstva radnika, po pritužbi tužiteljice, a kako to slijedi iz Zapisnika tuženika, tužiteljica nije bila stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na bilo kojeg drugog radnika tuženika, navodeći i to da je u tom postupku sudjelovao i punomoćnik tužiteljice.

S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud posebno je naveo kako preostale navode stranaka kao i preostalu dokumentaciju u spisu ne nalazi potrebnim posebno obrazlagati jer da nisu relevantni za rješenje ove pravne stvari, dok je u odnosu na ostale predložene dokaze naveo da nije bilo potrebe izvoditi ni dokaze saslušanjem daljnjih predloženih svjedoka niti z.z. tuženika u svojstvu stranke u postupku, pa je imajući na umu sve prethodno utvrđeno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tužiteljice nisu odvedeni u sumnju.

Posebno se u odnosu na žalbeni navod tužiteljice kojim tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada nije saslušao u ovom slučaju i z.z. tuženika, ističe, da iz stanja spisa, i to s ročišta održanog 17. travnja 2013., proizlazi kako je tuženik na tom ročištu naveo da sadašnji direktor nema konkretnih saznanja o predmetu spora i da predlaže da se isti ne sasluša. Kako dalje, iz zapisnika s tog ročišta proizlazi da je prvostupanjski sud na tom ročištu odlučio saslušati od stranaka samo tužiteljicu, kao i svjedoke, među njima i M. T. (neposredno nadređenog tužiteljici i direktora kod tuženika), to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odlučio da neće saslušati z.z. tuženika kao stranku jer istom prema navodu njegovog punomoćnika nisu bile poznate sporni činjenice pa je time taj sud postupio u skladu s odredbom članka 265. ZPP-a.

U odnosu na meritum spora, odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12. – u daljnjem tekstu: ZSD), propisano da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Iz navedene odredbe proizlazi da je diskriminacija nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu nekih njenih karakteristika. Tužiteljica se i u žalbi poziva na diskriminaciju ali tijekom postupka, prema utvrđenju prvostupanjskog postupka nije učinio vjerojatnim da je u ovom slučaju došlo do diskriminacije po bilo kojoj navedenoj osnovi, pa tako ni po spolu.

Na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upućuju svi izvedeni dokazi zbog čega se tužiteljica neosnovano poziva u žalbi na ugovore o licenci jer se prema pravilnom utvrđenju toga suda razlika u poslovima koje su obavljala oba urednika, odnosno tužiteljica kao glavna urednica časopisa G. i H. P. kao glavni urednik časopisa N., očituje u tome što je tužiteljica imala na izboru već pripremljene teme u 80% slučajeva, koji su se prevodili, usklađivali i uredili, dok teme od davatelja licence NGS, H. P., glavnom uredniku N., nisu bile zadane. Naime, prema utvrđenju prvostupanjskog suda on ih je sam birao iz različitih izvora na svijetu, lokalizirao, prilagođavao te slao na odobrenje u matičnu kuću N.-a u Ameriku, pa je pravilno taj sud zaključio da navedeno znači da je glavni urednik N. bio dužan više paziti i raditi detaljniju provjeru u odnosu na časopis G. kojeg je bila glavna urednica tužiteljica te se brinuti da se slijede upute N.-a u Washingtonu.

Također, na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upućuju i iskazi saslušanih svjedoka, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li svjedoci istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja u svezi tužiteljičinog rada kod tuženika i time, je li tuženik kao poslodavac postupao diskriminirajuće u odnosu na tužiteljicu na osnovi spola dajući joj manju plaću od glavnog urednika drugog časopisa, a imajući u vidu njihove poslove, ovlasti, odgovornosti i značaj za poslodavca radnih mjesta glavnog urednika časopisa G., kojega je bila glavna urednica tužiteljica i časopisa N., kojega je bio glavni urednik H. P., pa neosnovano tužiteljica prigovara ocijeni prvostupanjskog suda iskaza svjedoka M. T., I. L. i dr., kao što neosnovano tvrdi da je prvostupanjski sud trebao saslušati i svjedoke J. L. i S. D., kada je pravilno taj sud smatrao da izvođenje daljnjih dokaza u ovom slučaju nije potrebno, pritom imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, s time što je o odbijanju naznačio razloge.

Dakle, u ovom slučaju prvostupanjski sud utvrdio je da nema nijedne osnove diskriminacije tužiteljice dok je bila u radnom odnosu kod tuženika prema odredbi članka 1. ZSD-a, niti u smislu odredbe članka 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.), jer na to upućuju svi izvedeni dokazi koju ocjenu tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

Za ukazati je kako je za postojanje diskriminacije potrebna veza između diskriminacijskog postupanja i neke od diskriminacijskih osnova koje su navedene u zakonu, odnosno onih koje je tužiteljica istakla u činjeničnim navodima tužbe, a koja vezu u ovom slučaju prema utvrđenju prvostupanjskog suda ne postoji.

Inače, meritorna odluka suda podrazumijeva takav zaključak suda u kojem postoji podudarnost uvjerenja suda između činjeničnog stanja na temelju kojega odlučuje o zahtjevima stranaka i stvarnog činjeničnog stanja, pri čemu sud provodi samo one dokaze koju su stranke predložile i iste ocjenjuje na temelju svog slobodnog sudačkog uvjerenja.

Stoga, ni ostali žalbeni navodi ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, koji su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a suprotnih pravilnim činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, zbog čega je taj sud pravilno na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo kada je odbio u cijelosti tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane jer je o svemu dao jasne razloge na koje se, radi daljnjeg nepotrebnog ponavljanja, upućuje tužiteljica.

Međutim, prema mišljenju ovoga suda osnovano tužiteljica pobija odluku o troškovima postupka, dok je neosnovano probija tuženik, i to iz razloga što odluku o troškovima postupka nije pravilno donio prvostupanjski sud. U ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćnicima, odvjetnicima pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 148/09., 149/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja uznemiravanja i stavljanja tužiteljice u nepovoljniji položaj za vrijeme radnog odnosa, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada štete. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer se u ovom slučaju radi o zahtjevu radi utvrđenja uznemiravanja i diskriminacije i stavljanja tužiteljice u nepovoljniji položaj za vrijeme radnog odnosa, što se ponovno ističe, te su se u odnosu na te zahtjeve prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tužiteljica dužna naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od u iznosu od 6.250,00 kuna, zahtjev tuženika za naknadom troškova valjalo odbiti kao neosnovan.

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbu tužiteljice te preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o troškovima postupka i odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te odlučiti kao pod točkama I.,

II. i III. izreke, ove presude.

Odlučujući o parničnom trošku na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud ocjenjuje da trošak sastava odgovora na žalbu kojeg je imao tuženik nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, dok je tužiteljica sa svojom žalbom uspjela djelomično i to u odnosu na troškove postupka, a zbog tog dijela nisu joj nastali posebni troškovi, pa je trošak žalbenog postupka stranaka odbijen kao neosnovan, zbog čega je odlučen kao pod točkom IV. izreke, ove presude.

U Splitu 28. veljače 2019.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.