I Kž-427/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Ane Garačić i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. T. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi opt. A. M.-Z. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. ožujka 1997. godine broj K- 106/94, u sjednici održanoj 6. studenoga 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,
Legislator headnote
AI generatedI Kž-427/1997-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. M.T. od 3. veljače 1993. do 3. ožujka 1993. godine, opt. J.K. od 3. veljače 1993. do 12. veljače 1993. godine a opt. A.M. -Z. od 3. veljače 1993. do 12. veljače 1993. godine. Ujedno je na temelju čl. 64. OKZRH prema opt. A.M. -Z. izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a po čl. 90. st. 4. ZKP svi optuženici su oslobođeni od naknade troškova kaznenoga postupka.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-427/1997-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Katice Jelić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Milana Petranovića, Ane Garačić i Senke Klarić- Baranović, kao članova vijeća i više savjetnice Zlate Lipnjak-Bosanac, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. M. T. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi opt. A. M.-Z. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. ožujka 1997. godine broj K- 106/94, u sjednici održanoj 6. studenoga 1997. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Ivana Maračića,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. A.M. -Z., te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
Pobijanom presudom oglašeni su krivim opt. M.T., opt. J.K. i opt. A.M. -Z. zbog krivičnog djela razbojništva u grupi iz čl. 127. st. 2. KZRH, činjenično opisanom u izreci te presude, te su po istom zakonskom propisu osuđeni i to opt. M.T. na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a opt. J.K. uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 1. OKZRH na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, dok je opt. A.M. -Z. također uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
Na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. M.T. od 3. veljače 1993. do 3. ožujka 1993. godine, opt. J.K. od 3. veljače 1993. do 12. veljače 1993. godine a opt. A.M. -Z. od 3. veljače 1993. do 12. veljače 1993. godine. Ujedno je na temelju čl. 64. OKZRH prema opt. A.M. -Z. izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a po čl. 90. st. 4. ZKP svi optuženici su oslobođeni od naknade troškova kaznenoga postupka.
Protiv te presude žalbu je podnio opt. A.M. -Z., putem svoga branitelja M.Š., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili preinači u odluci o kazni i optuženiku izrekne blaža kazna.
Na temelju čl. 360. st. 2. ZKP državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 24. rujna 1997. godine broj Ktž-837/97., predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi presuda suda prvoga stupnja.
Žalba nije osnovana.
Bitnu povredu odredaba krivičnog postupka žalitelj samo naznačava, navodeći da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da navedeni razlozi nisu dostatni, pa se poziva na čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP.
Kako žalitelj bitnu povredu odredaba krivičnog postupka ustvari ne obrazlaže, ovaj je sud po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. ZKP ispitao presudu prvostupanjskog suda je li počinjena neka od bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8. do 11. ZKP te je utvrdio da navedene postupovne povrede nisu ostvarene.
Obrazlažući u žalbi pogrešno utvrđeno činjenično stanje žalitelj ustvari, većim dijelom obrazloženja ne osporava same činjenične navode koji su u tijeku postupka utvrđeni, već osporava zaključke koje je sud prvog stupnja izveo iz navedenih činjenica. Pa tako ističe da sud neargumentirano prihvaća iskaz opt. J.K. iz istrage u kome iskazu ovaj optuženik tereti žalitelja, a kako praktički nikakvih drugih dokaza nema, sud prvog stupnja bio je dužan donijeti presudu u korist optuženika i osloboditi ga od optužbe.
Suprotno ovakovim tvrdnjama sud prvoga stupnja posve je osnovano poklonio vjeru u iskaz opt. J.K. koji je uvjerljivo i okolnosno opisao cijeli događaj, navodeći da je kritične noći bio u gostionici L. gdje se sastao s opt. M.T., a tu je kao konobar radio opt. A.M. -Z., sjedili su i pili, Tomić je kazao da se iz Njemačke vratio njihov susjed S.S. koji mora imati veću svotu novca, pa je predložio da ga zajednički opljačkaju, sva trojica su oko 01,45 sati krenuli prema kući oštećenika, usput su u kući opt. A.M. -Z. on i opt. T. uzeli najlonske čarape, dolaskom do kuće oštećenoga S.S., te čarape su stavili na glavu, ušli su u kuću, opt. A.M. - Z. je ostao čuvati stražu, po ulasku u kuću T. je odmah udario oštećenika u glavu šakom ili baterijskom lampom, oštećenik je prije toga spavao, zahtijevao je da mu kaže gdje je novac, oštećenik je nešto nerazgovjetno objašnjavao tako da je T. prevrtao po kredencu i rekao mu "kolji ga", za to vrijeme on je u ruci držao nož to je oštećenik vidio, nož mu nije prislanjao na vrat, oštećenik je tada ustao sa kreveta i pokazao T. gdje se nalazi smeđi kožni novčanik, T. ga je uzeo, pregledao ga, izašao iz sobe, kad se vratio rekao mu je da krenu tako da su otišli i napustili kuću oštećenika te se uputili prema mjestu gdje ih je čekao opt. A.M. -Z., kada je T. podijelio novac njemu je dao 50 DEM isto toliko je dobio opt. A.M. -Z., dok je T. sam za sebe zadržao 20 DEM i 9.000 HRD.
U tijeku istražnoga postupka opt. J.K. je djelomično iskazivao drugačije, naveo je da su iz kuće opt. A.M. -Z. uzeli osim čarapa i jedan kuhinjski nož koji je kasnije policija od optuženika oduzela, dok u ostalom dijelu iskaz koji je ovaj optuženik dao u tijeku istrage i na glavnoj raspravi nema značajnijih razlika. Žalitelj prigovara zaključku suda prvoga stupnja smatrajući da se na iskazu opt. J.K., nije mogla temeljiti osuđujuća odluka jer taj iskaz nema potrebnu kvalitetu, kraj činjenice da on poriče učin krivičnog djela navodeći da je bio u društvu sa T. i K., no, nakon nekog vremena su se razdvojili, on se vratio svojoj kući a T. i K. su otišli dalje.
Ovakova obrana opt. A.M. -Z. opravdano je po sudu prvog stupnja ocijenjena kao neuvjerljiva jer žalitelj sam navodi da se nakon rastanka s preostalom dvojicom optuženika s njima ponovno sastao da se sjeća da je od T. ili K. dobio 50 DEM za piće što su ga te noći kod njega u gostionici popili. Za ovakvo sastajanje i rastajanje s T. i K. kasno noću žalitelj i ne daje nikakve smislene razloge, jer se to i ne može smisleno i logički obrazložiti, a istovremeno osporavati učešće u kaznenome djelu.
Žalitelj nadalje smatra da nije utvrđeno da je optuženik djelovao kao član grupe u dogovoru s ostalom dvojicom optuženika, te da je svjesno i voljno podržavao ono što će oni učiniti. Kada je utvrđeno da je optuženik došao na lice mjesta, do kuće oštećenika, zajedno s drugom dvojicom počinitelja, koji su nosili nož i najlonske čarape, dok je optuženik jedini nemaskiran ostao izvan kuće oštećenika, onda je sigurno da je optuženik djelovao u okviru ranijega dogovora i razrađenog plana s ulogom da čuva stražu, te da je jedini bio nemaskiran upravo zato jer za maskiranje nije bilo potrebe pošto je bila noć, a u kuću oštećenika nije ulazio, takvo je njegovo postupanje sud prvog stupnja ispravno kvalificirao kao supočiniteljstvo. Pri tome je posve neodlučno kada je između optuženika i ostalih počinitelja došlo do dogovora, na koji način je taj dogovor postignut, nesporna je činjenica da je on od samog početka primjene sile i prijetnje prema oštećenom (kao konstitutivnog obilježja krivičnog djela razbojništva) djelovao sinhronizirano s ostalima i to evidentno radi stjecanja protupravne imovinske koristi koju je na kraju i dobio. Zato se činjenično stanje ne ukazuje manjkavim time što sud nije raspolagao dodatnim podacima o svim i najmanjim pojedinostima dogovaranja optuženika s ostalim počiniteljima.
Isto tako ne može se prihvatiti prigovor žalitelja da bi činjenično stanje bilo nepotpuno stoga što nije razjašnjeno da li je umišljaj optuženika (svjesno i voljno podržavanje - kako se u žalbi navodi), bio istovjetan umišljaju preostale dvojice optuženika, grupe kao cjeline, čime se zapravo pobija utvrđenje pobijane presude da je optuženik djelovao u sastavu grupe prema smišljenom planu i dogovoru da se upotrijebi sila protiv druge osobe, oduzme novac u namjeri njegovog prisvajanja i pribavljanja sebi i drugima protupravne imovinske koristi. Taj je prigovor također neosnovan jer je optuženik, djelujući na licu mjesta na već opisani način svakako bio svjestan svih pojedinosti djela, primjene sile prema oštećeniku i protupravnog prisvajanja novca, pa se ne može zaključiti drugo nego da je postupao u istoj namjeri kao i preostala dvojica počinitelja koji su neposredno primjenili silu i izvršili oduzimanje novca.
Kako nema povrede krivičnog zakona a ni apsolutno bitne povrede postupka na koje sud drugog stupnja na temelju čl. 366. ZKP pazi po službenoj dužnosti, a razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani, valjalo je njegovu žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede zakona odbiti.
Neosnovana je i žalba optuženika zbog odluke o kazni.
Ne može se prihvatiti stanovište optuženika da mu je odmjerena prestroga kazna. Ovo stanovište žalitelj obrazlaže svojim viđenjem optuženikove aktivnosti, kao i stanovište da postoje olakotne okolnosti na strani optuženika, a to bi bile da je optuženik djelatni pripadnik Hrvatske vojske, protek vremena od izvršenja kaznenog djela do suđenja, te korektno držanje na sudu, što su po mišljenju žalitelja osobito olakotne okolnosti pa je bilo mjesta primjeni odredaba o ublažavanju kazne i izricanju kazne i ispod zakonom utvrđenog minimuma.
Suprotno stanovištu optuženika ovaj sud nalazi da je pobijana presuda utvrdila i ispravno ocijenila sve postojeće olakšavajuće okolnosti, te otežavajuću okolnost da je optuženik u jednom navratu osuđivan zbog krivičnog djela protiv imovine, pa je optuženika u skladu s takvom ocjenom osudila na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca koja je kazna je samo nešto viša od najmanje moguće za ovo kazneno djelo, pa stoga u nikom slučaju nije prestrogo odmjerena. Za tako teško i opasno kazneno djelo kao što je razbojništvo u sastavu grupe koja je bila s nožem i maskama, po ocjeni ovog suda blažom se kaznom ne bi mogla ostvariti očekivana svrha kazne.
U izrečenu kaznu pravilno je i zakonito uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. veljače 1993. do 12. veljače 1993. godine.
Slijedom iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 374. ZKP).
U Zagrebu, 6. studenog 1997. godine.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.
Katica Jelić, v.r.