I Kž-328/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 328/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ante Potrebice, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Aleksandre Holjevac, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 25. veljače 2003. godine, br. K-80/02, u sjednici održanoj dana 19. listopada 2004. godine u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mladena Pantlika,

presudio je:

I. Povodom žalbe opt. M. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni te izriče da je optuženik djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ (“Narodne novine”, broj 110/97 od 21. listopada 1997. godine) u svezi s čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (“Narodne novine”, broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), pa se za to kazneno djelo na temelju istih zakonskih i uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b) KZ propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseci, u koju mu se na temelju čl. 63. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 2001. do 24. prosinca 2001. godine.

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženika, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu oglasio je krivim opt. M. B. da je u vrijeme i na način opisan u izreke te presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, pa je po istom zakonskom propisu, a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. b) KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, u koju kaznu mu je po čl. 63. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 2001. do 24. prosinca 2001. godine.

I Kž 328/03-3

Na temelju čl. 80. st. 1. i 3. u svezi čl. 173. st. 7. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzeta oduzimanja predmeta, opojne droge heroin koja će po pravomoćnosti presude biti uništena..

Po čl. 76. KZ optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti koja traje do prestanaka razloga zbog kojih se primjenjuje, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Prema odredbi čl. 122.. st. 4. ZKP optuženik je oslobođen dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka koji padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju dr. sc. L. V., odvjetniku iz Z., zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro, a izrečena mjera obaveznog liječenja ukine.

Na žalbu nije podnesen odgovor (čl. 372. ZKP).

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorad Cuculić, nakon razgledavanja spisa, u svom pisanom očitovanju od 30. svibnja 2003. godine, br. KŽ-DO- 831/03 predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Nakon razmatranja žalbe Vrhovni sud je našao da je žalba optuženika nije osnovana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugoga stupnja, ispitao je pobijanu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, ali je po službenoj dužnosti ispitao i je li postoje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 1., 5., 6., 8.-11. i st. 2. ZKP, je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njegovog branitelja, te je li je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon. Pri tome je nađeno, da su bile počinjene takve povrede zakona (čl. 379. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP).

U međuvremenu došlo do izmjene kaznenog zakonodavstva u odnosu na kazneno djelo za koje je optuženik oglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže jer je za isto zapriječena kazna zatvora od jedne do 12 godina (Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona - “Narodne novine”, broj 129/00 od 22. prosinca 2000. godine), te je ovaj sud, u skladu s odredbom čl. 3. Kaznenog zakona primijenio taj blaži zakon, te prvostupanjsku presudu preinačio u pravnoj oznaci djela, kao pod toč. I. izreke ove presude.

Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik u svojoj žalbi navodi da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, zbog počinjenog kaznenog djela, previsoko odmjerena. U žalbi se posebno ističe, da izrečena zatvorska kazna, iako je u svojoj biti blaga, ipak nije adekvatna reakciji društva na njegovo dokazano i priznato devijantno ponašanje. Takvom kaznom u svakom će slučaju biti „pokriveno“ razdoblje od dva mjeseca koje je optuženik proveo u pritvoru, no u koliko presuda bude potvrđena on će morati još dva mjeseca na izdržavanje kazne, pa zaključno predlaže, da mu se zatvorska kazna zamjeni radom za opće dobro.

I Kž 328/03-3

Razmotrivši navedeno u žalbi optuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugoga stupnja, našao je, da je sud prvoga stupnja na osnovu potpuno i pravilno utvrđenoga činjeničnoga stanja adekvatno odmjerio kaznu optuženiku i pri tome uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja.

Ne može se prihvatiti tvrdnja u žalbi optuženika prema kojoj je izrečena kazna previsoko odmjerena, uzimajući u obzir sve okolnosti koje je cijenio prvostupanjski sud, (iskreno priznanje, dosadašnju neosuđivanost, izraženu želju da se liječi od ovisnosti i smanjenu ubrojivost optuženika), uz činjenicu, da optuženik u žalbi nije naveo nikakve nove olakotne okolnosti, nego puku tvrdnju da izrečena kazna nije adekvatna.

Stoga Vrhovni sud, protivno stajalištu u žalbi optuženika, kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca koju je prvostupanjski sud izrekao optuženiku za počinjeno kazneno djelo, nalazi primjerenom stupnju krivnje optuženika i svim okolnostima koje su u ovom slučaju bile od značaja za odmjeravanje kazne. Ovako izrečenom kaznom ostvarit će se svrha kažnjavanja koja se očekuje.

U izrečenu kaznu optuženiku je pravilno uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. listopada 2001. do 24. prosinca 2001. godine.

Optuženik se žali i zbog izricanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti uz obrazloženje, da se optuženik samoinicijativno javio na liječenje, a zbog dužine izrečene kazne smatra, da mu treba prepustiti da sam nastavi s liječenjem jer je to u interesu njegovog zdravlja.

Ni u ovome dijelu žalba optuženika nije utemeljena. Naime, sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. KZ optuženiku je izrečena u skladu s propisima i mišljenjem psihijatrijskog vještaka dr. A. D. koji je utvrdio da je optuženik ovisnik o opijatima, dva mjeseca prije uhićenja počeo je heroin uzimati intravenozno i to sve češće, tri do četiri puta dnevno, radi čega je njegova ubrojivost u vrijeme počinjenja djela bila smanjena, pa se izricanje mjere ukazuje neophodnom da se ta ovisnost otkloni, a optuženik je kazneno djelo počinio upravo zbog ovisnosti o opojnim drogama.

Slijedom svih naprijed navedenih razloga, trebalo je na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 19. listopada 2004.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Aleksandra Holjevac, v.r.

Ante Potrebica, v.r.