Rev-1258/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1258/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Katarine Buljan, Ljubice Munić i mr. Andrije Erakovića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz B., koga zastupa punomoćnik Ž. K.-T., odvjetnica u V., protiv tužene N. B. iz B., koju zastupa A. Š., odvjetnica iz V., radi prestanka uzdržavanja, rješavajući revizije tužitelja i tuženice izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 7. veljače 2002. godine, br. Gž 292/02-2, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Valpovu od 20. studenog 2001. godine, br. P 366/01-7, u sjednici održanoj 21. siječnja 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije kao neosnovane.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbe obje parnične stranke i potvrdio prvostupanjsku presudu koja glasi:

"Mijenja se presuda Općinskog suda u Valpovu br. P 94/99 od 26. svibnja 1999. godine i to u dijelu u kojem je odlučeno o obvezi uzdržavanja, pa se tužitelju M.B. iz B. nalaže da za uzdržavanje tužene N.B. iz B. plaća 12% svoje mirovine mjesečno počev od 19. listopada 2001. godine ubuduće, s tim da je dospjele obroke dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a dospijevajuće obroke dužan je platiti prilikom svake isplate mirovine.

Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 180,00 kn u roku od 15 dana".

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude obje su parnične stranke pravovremeno izjavile reviziju.

Tužitelj je izjavio reviziju iz svih zakonskih razloga navedenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku s prijedlogom da se preinače obje presude i u cijelosti ukine njegova obveza plaćanja uzdržavanja tuženoj ili da se ukinu i vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Tužena revidira zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se preinače obje presude i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovori na revizije nisu podneseni, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o revizijama.

Revizije nisu osnovane.

Tužitelj je ranijom odlukom obvezan da plaća tuženoj, bivšem bračnom drugu, 17% od svoje mirovine. U ovom je predmetu predložio da se u cijelosti ukine njegova obveza plaćanja uzdržavanja, a tužena se tome protivila i tražila da se odbije tužbeni zahtjev. Djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te je smanjena njegova obveza plaćanja – 17% na 12% njegove mirovine. Glavni razlog ove izmjene i djelomično udovoljenje tužbenog zahtjeva tužitelja leži u činjenici što danas tužena – što ranije nije – obrađuje vrt svoje majke, te prodajom plodova ostvaruje neki prihod.

Inače je utvrđeno da je tužitelj umirovljen i ima gardijski dodatak od 1.000,00 kn, oženjen je, supruga mu ne radi i ima dvoje mldb. djece.

Tužena nije zaposlena, ne može naći posao (iako to pokušava), brine se o djevojčici koja joj je dana na brigu, te za nju prima od Centra za socijalnu skrb 1.260,00 kn mjesečno. Ne živi u vanbračnoj zajednici sa drugim muškarcem, kako to tvrdi tužitelj, i tu okolnost sudovi su utvrdili. Drugih stalnih prihoda (osim uzdržavanja od strane tužitelja) nema, te – kako je navedeno nešto zaradi prodajom uroda iz svoga i vrta majke.

Na temelju ovih utvrđenih činjenica ovaj sud cijeni da su presude zakonite, da je bilo razloga za djelomično smanjenje doprinosa za uzdržavanje tužene – sa 17 na 12% - zbog promjene u primanjima na strani tužene, u odnosu na prilike kod donošenja ranije odluke, u plaćanju od 17% od mirovine.

Ne stoji tvrdnja tužitelja da presude ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, niti ono što je navedeno da je nejasno i proturječno, pa da se presude ne mogu ispitati. Jasna je i razumljiva izreka presude. Djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja koji je tražio u cijelosti ukidanje svoje obveze plaćanja uzdržavanja, smanjeno je sa 17 na 12%. Pri tome nije sud bio dužan obvezati tuženu da plati tužitelju razliku od 17-12%, već će se njegova nova obveza izračunavati po novoj odluci od njene pravomoćnosti, odnosno od 19. listopada 2001. godine, kako je navedeno u izreci presude.

Pravilno su sudovi ocijenili da plaćanje uzdržavanja tuženoj od strane tužitelja ne predstavlja očitu nepravdu jer ona nije zaposlena, ne može se zaposliti i nema vlastitih primanja za uzdržavanje koje joj je dužan davati u dosuđenom postotku od svoje mirovine tužitelju.

Činjenična su utvrđenja sudova da tužena nije zasnovala vanbračnu zajednicu, a revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 386. Zakona o parničnom postupku).

Pogrešno i netočno tužena ističe da se nisu izmijenile prilike na njenoj strani od donošenja ranije odluke plaćanja od 17% od mirovine tužitelja, te je već navedeno u ovom obrazloženju u čemu se sastoji promjena.

Zbog navedenog su revizije neosnovane, pa ih je obje trebalo odbiti i presuditi kao u izreci po odredbi čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 21. siječnja 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.