Revr-867/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 867/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, Darka Milkovića i Đure Sesse kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja T. B. iz O., zastupanog po D. K., odvjetniku iz O., protiv tuženika N. d.d. O., zastupanog po A. S., odvjetniku iz O., radi pobijanja ugovora o radu odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž 3532/2013-2 od 12. veljače 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku br. Pr 222/2012-17 od 26. travnja 2013., u sjednici održanoj 20. rujna 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"I/ Utvrđuje se da su odredom čl. 6. Ugovora o radu od 21. travnja 2012. g. povrijeđena prava tužitelja T. B., propisana Kol. ugovorom te sistematizacijom radnih mjesta i tarife poslova tuženika N. d.d. O. pa se slijedom toga poništava odredba čl. 6. st. 1. toč. 1. Ugovora o radu te se nalaže tuženiku da tužitelju isplaćuje primjerenu plaću u iznosu od 15.503,87 kn mjesečno.

II/ Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka, sve u roku 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ističući da reviziju podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je neosnovana.

Pobijana presuda ispitana je samo u granicama dopuštenog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija izjavljena, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a.

Tužitelj je izjavio reviziju i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, s obzirom na odredbe čl. 385. ZPP-a iz tog razloga revizija se ne može izjaviti, pa njegovo postojanje nije ispitivano.

Tužbeni zahtjev kojim traži da se poništi odredba čl. 6. st. 1. toč. 1. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka 21. travnja 2012. kojim je ugovorena mjesečna plaća tužitelja za obavljanje poslova radnog mjesta tehničkog direktora u sektoru proizvodnje u bruto iznosu od 2.854,32 kn, tužitelj temelji na tvrdnji da nije bio suglasan s navedenim iznosom plaće utvrđenim u zakonskom iznosu minimalne plaće budući da je takva plaća neprimjerena za radno mjesto tehničkog direktora, ali da je ugovor o radu potpisao pod prijetnjom i zbog straha od gubitka posla i da stoga ima pravo zahtijevati njegovo poništenje, odnosno odredbe čl. 6. istog na temelju odredbe čl. 279. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO).

Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem drugostupanjskog suda da sporni ugovor o radu sadrži sve bitne uglavke, sukladno odredbi čl. 13. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11 – dalje: ZR), te da tužitelj nije uspio dokazati da su u konkretnom slučaju bile ispunjene sve pretpostavke mane volje kao što su postojanje akta zastrašivanja, da prijetnja mora biti nedopuštena, da strah mora biti opravdan te da mora postojati uzročna veza između prijetnje i sklopljenog ugovora.

Osporavajući navedeno zaključivanje drugostupanjskog suda tužitelj u reviziji ponavlja u postupku pred nižestupanjskim sudovima isticanu tvrdnju da je ugovor potpisao u strahu i pod prisilom.

Prema odredbi čl. 279. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 23/05, 41/08, 125/11 – dalje: ZOO) ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi, a prema odredbi st. 2. toga članka strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

Dakle, temeljne pretpostavke za ostvarenje navedenog razloga pobojnosti ugovora su postojanje nedopuštene prijetnje jedne ugovorne strane ili trećeg i opravdanog straha izazvanog tom prijetnjom kod druge ugovorne strane na čijoj strani je zbog tih okolnosti došlo do svjesnog nesklada između volje i očitovanja kao mane volje.

Nesporne su činjenice da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme na temelju Ugovora o međusobnim pravima tehničkog direktora i člana uprave, da je odlukom tuženika od 21. travnja 2012. tužitelj opozvan kao član uprave zbog grube povrede dužnosti, da je istoga dana tuženik donio i odluku kojom se navedeni ugovor o radu raskida, da te odluke tužitelj nije pobijao, da je tužitelju ponuđen novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 21. travnja 2012. za obavljanje poslova tehničkog direktora u sektoru proizvodnje s mjesečnom bruto plaćom od 2.854,32 kn i da je taj ugovor tužitelj potpisao s tim da nije bio suglasan s odredbom o visini plaće zbog čega je podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava od 4. svibnja 2012. na koji se tuženik nije očitovao.

Okolnost da je tuženik ponudio tužitelju sklapanje ugovora o radu s uglavkom o osnovnoj plaći koju tužitelj smatra neprimjereno niskom s obzirom na njegovu stručnu spremu i vrstu poslova za koje je ugovor sklopljen ne može se smatrati nedopuštenom prijetnjom kao razlogom pobojnosti ugovora u smislu navedene odredbe ZOO-a, jer je pobijanom ugovornom odredbom plaća tužitelja određena u skladu s "tarifom poslova" tuženika koja je sastavni dio Pravilnika o radu. Navedena ugovorna odredba ne bi bila pobojna niti u slučaju da je plaća ugovorena u iznosu manjem od iznosa određenog pravilnikom jer bi tada tužitelj imao pravu na povoljniju plaću, sukladno odredbi čl. 7. st. 3. ZR-a.

Budući da tužitelj ne samo što nije dokazao postojanje pretpostavki pobojnosti sporne ugovorne odredbe te da se o postojanju tih pretpostavki ne može zaključiti niti iz same pravne osnove tužbe, materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je zahtjev za poništaj te odredbe odbijen kao neosnovan.

Osim zahtjeva za poništaj sporne odredbe ugovora o radu tužitelj je istakao i zahtjev za utvrđenje da su tom odredbom „povrijeđena prava tužitelja T. B., propisana kol. ugovorom te sistematizacijom radnih mjesta i tarife poslova tuženika“.

U odnosu na odluku o tom zahtjevu u reviziji se iznose razlozi zbog kojih tužitelj smatra nezakonitom ne samo ugovornu odredbu o visini plaća već i odredbu „tarife poslova“ kao sastavnog djela pravilnika o radu.

Ti razlozi su neosnovani jer, s obzirom na odredbe čl. 126. st. 6. ZR-a kojima je određeno da radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi ništetnima, sud u radnom sporu nije ovlašten ocjenjivati zakonitost pravilnika koji je donio poslodavac ako radničko vijeće ili sindikalni povjerenik nisu, kao ovlaštena tijela, zahtijevali oglašavanje pravilnika nevažećim (tako u revizijskim odlukama Revr 721/05 od 25. srpnja 2007. i Revr 195/07 od 4. travnja 2007.).

Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno i kada je navedeni zahtjev odbijen. Slijedom izloženog proizlazi da ne postoji revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti.

Zagreb, 20. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.