I Kž-813/2009-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 813/09-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te mr. sc. Marijana Svedrovića i Damira Kosa, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 1. i 2. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika u Zagrebu, opt. D. G. i opt. D. Ć., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2009. godine, broj: K-139/07, u sjednici održanoj dana 28. travnja 2010. godine, u prisutnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić, zamjenice branitelja opt. D. G., B. V., A. V., odvjetnice iz Z. i branitelja opt. D. Ć., S. R., odvjetnika iz Z.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. D. G. i opt. D. Ć., te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom opt. D. G. i opt. D. Ć. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela iz čl. 218. st. 1. i 2. KZ-a i čl. 125. st. 1. KZ-a – svaki, činjenično i pravno opisanih u izreci pobijane presude, pa su na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu odredbi čl. 57. st. 1. i 4. c) KZ-a, istima utvrđene kazne zatvora i to: za kazneno djelo iz čl. 218. st. 2. KZ-a, u trajanju od dvije godine i šest mjeseci – svakom, te za kazneno djelo iz čl. 125. st. 1. KZ-a, u trajanju od jedne godine – svakom, pa su opt. D. G. i opt. D. Ć., po čl. 218. st. 2. KZ-a, uz primjenu odredbi čl. 60. KZ-a, osuđeni na jedinstvene kazne zatvora u trajanju od tri godine – svaki, u koje kazne im je, po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to: opt. D. G. od 28. siječnja 2007. do 13. veljače 2007. godine, a opt. D. Ć. vrijeme uhićenja od 31. kolovoza do 1. rujna 2007. godine.

I Kž 813/09-7

Po čl. 132. st. 2. ZKP, opt. D. G. dužan je nadoknaditi ošt. I. G. na ime imovinskopravnog zahtjeva novčani iznos od 700,00 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju NBH na dan izvršenja obveze, dok je ošt. I. G. s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

Po čl. 122. st. 1. ZKP opt. D. G. i opt. D. Ć. dužni su nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP, i to troškove vještačenja u iznosu od 732,00 kn – svaki, te paušalni iznos od 5.000,00 kn – svaki.

Protiv te presude žalbe su podnijeli: opt. D. G., po branitelju B. V., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred potpuno izmijenjeno vijeće, ili pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da opt. D. G. utvrdi kazne zatvora za svako pojedino kazneno djelo, te ga osudi na „daleko blažu jedinstvenu kaznu zatvora“; opt. D. Ć., po branitelju S. R., odvjetniku iz Z., zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači na način da opt. D. Ć. oslobodi od optužbe, ili pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje; državni odvjetnik, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da obojici optuženika utvrdi kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju za svako pojedino kazneno djelo, i obojicu optuženika osudi na jedinstvene kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Po čl. 373. st. 1. ZKP, predmet je proslijeđen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

O sjednici vijeća uredno su izviješteni opt. D. G. i opt. D. Ć., kao i njihovi branitelji B. V. i S. R., odvjetnici iz Z., no na sjednicu vijeća pristupila je A. V., odvjetnica iz Z., u zamjenu za branitelja opt. D. G., B. V., odvjetnika iz Z., te branitelj opt. D. Ć., S. R., odvjetnik iz Z., dok je sjednica vijeća održana u odsutnosti obojice optuženika (čl. 374. st. 4. ZKP), a sjednici vijeća prisustvovala je i zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinka Orlić.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu opt. D. G.

Prije svega, nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP – jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, a i razlozima presude.

Prema žalitelju, takva bitna povreda proizlazi iz okolnosti što je prvostupanjski sud u izreci pobijane presude utvrdio oduzimanje 700,00 eura „a na kraju činjeničnog supstrata

I Kž 813/09-7

izreke presude spominje samo iznos od 330.000,00 kn, te se na taj način iznos od 700,00 eura „izgubio“, te se postavlja pitanje da li se on uopće odnosi na kazneno djelo razbojništva“.

Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka – jer da bi takva povreda bila ostvarena, mora se raditi o očiglednoj proturječnosti i očiglednoj nerazumljivosti, a u konkretnom slučaju u izreci pobijane presude sasvim precizno je naznačeno „traženje novca od 700,00 eura – kao oduzimanje tuđe pokretne stvari, u smislu ostvarenja kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. KZ-a“ (to konačno prvostupanjski sud vrlo precizno utvrđuje i o tome daje razloge na str. 20., odl. 2. pobijane presude), dok iznos od 330.000,00 kn (kao vrijednost vozila „Mercedes“) predstavlja zalog da opt. D. G. „nešto učini“ (u smislu kaznenog djela iz čl. 125. st. 1. KZ-a), tj. donese 25.000,00 eura – i tu nikakve proturječnosti nema, kako pogrešno u žalbi ističe žalitelj.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je „apsolutno povjerovao ošt. I. G., dapače, prvostupanjski sud se do kraja identificirao s mogućom verzijom događaja koju je prikazao ošt. I. G., i time propustio pravilno utvrditi činjenično stanje“.

I prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije bilo razloga da prvostupanjski sud ne povjeruje iskazu ošt. I. G., to tim više što takav iskaz podupiru i iskazi nekih drugih svjedoka (str. 13., odl. 4. pobijane presude) i to u onom dijelu što im je bilo poznato u vezi predmetnog događaja. Razlozi navedeni u obrazloženju pobijane presude (str. 15-17.) prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te na te iste razloge upućuje žalitelja.

Iako je odluka o kazni sumarno obrazložena, ipak je prvostupanjski sud naveo razloge koji ukazuju da je sud osudio opt. D. G. na adekvatnu kaznu: neosuđivanost optuženika, okolnost da je otac petero djece, da je zaposlen, da je učesnik Domovinskog rata (višestruko odlikovan), te odsutnost bilo koje otegotne okolnosti (jer su sve druge okolnosti sastavni dio bića kaznenih djela zbog kojih je opt. D. G. proglašen krivim), i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske opravdavaju osudu na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, te će se upravo tom kaznom ostvariti sve svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ-a, kako to ističe i prvostupanjski sud, na koje razloge se također upućuje žalitelj.

Na žalbu opt. D. Ć.

Prije svega, iako žalitelj u žalbi ističe da se žali zbog svih osnova radi kojih se presuda može pobijati (čl. 366. ZKP), iz obrazloženja žalbe proizlazi da se žalitelj žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona.

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je činjenično stanje utvrdio isključivo na temelju iskaza ošt. I. G., te obrane obojice optuženika, dok je sve ostale dokaze zanemario; zbog takvog načina ocjene dokaza, prema žalitelju, prvostupanjski sud je povrijedio načela propisana u Ustavu Republike Hrvatske te načela iz Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, a u smislu nepoštivanja okrivljenikove nedužnosti i prava okrivljenika u kaznenom postupku da on ne dokazuje svoju nedužnost, već upravo suprotno: tužitelj je taj koji mora dokazati krivnju okrivljenika, radnja

I Kž 813/09-7

prepoznavanja opt. D. Ć. nije provedena u skladu s odredbom iz čl. 243.a ZKP – jer je ošt. I. G. „prepoznao“ opt. D. Ć. samo po tzv. „općim“ znakovima, a ne i po njegovim posebnostima; kako prvostupanjski sud ne vjeruje svjedocima „alibia“ trebao je povesti radnju suočenju između tih svjedoka, a prije nego što zaključi da tim svjedocima „ne vjeruje“.

Suprotno svim tim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je prvostupanjski sud za sve navedene razloge istaknute u žalbi dao valjano obrazloženje: prvostupanjski sud ne vjeruje svjedocima „alibia“ iz razloga koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske. O toj prevažnoj okolnosti, tj. da li je opt. D. Ć. temporae criminis bio u kafiću „M.“ na tzv. „turniru bele“ ili nije bio, opt. D. Ć. prvi puta je iskazivao na glavnoj raspravi (u istražnom postupku o tome uopće ne iskazuje), a osim toga, iskazi pojedinih svjedoka su takvi da „otvaraju mogućnost“ da je opt. D. Ć. mogao neko vrijeme biti u kafiću „M.“, ali je isto tako mogao biti na parkiralištu ispred restorana „B.“ – kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

Načela kaznenog postupovnog prava na koja ukazuje žalitelj u žalbi nisu povrijeđena u činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a isticanje povrede odredbi čl. 243.a ZKP (prepoznavanje) te neprihvaćanje provođenja suočenja između svjedoka „alibia“ kao i postojanje realnog stjecaja između kaznenog djela iz čl. 218. KZ-a i čl. 125. st. 1. KZ-a – nisu tvrdnje žalitelja koje dovode u pitanje povredu kaznenog zakona na koju ukazuje žalitelj u žalbi.

Kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona, podnesena u korist optuženika, sadrži u žalbi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji, te odluke o oduzimanju imovinske koristi (čl. 382. ZKP), Vrhovni sud Republike Hrvatske preispitao je odluku o kazni, te utvrdio da je prvostupanjski sud osudio opt. D. Ć. na adekvatnu kaznu (str. 21. pobijane presude), koju jedinstvenu kaznu (uz prethodno pravilno utvrđene kazne za svako pojedino kazneno djelo) prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te na razloge prvostupanjskog suda upućuje žalitelja.

Na žalbu državnog odvjetnika

Nije u pravu državni odvjetnik koji u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, jer način izvršenja kaznenog djela, pobude iz kojih su djela ostvarena, te upornost oba optuženika da izvrše kaznena djela koristeći se i NN osobom – traže izricanje težih kazni za obojicu optuženika.

Suprotno navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve okolnosti iz čl. 56. KZ-a, kako je to već obrazloženo u ovoj drugostupanjskoj odluci, a povodom žalbe oba optuženika, tako da se državni odvjetnik upućuje na već iznesene razloge.

Zbog svega navedenog, a budući da Vrhovni sud po službenoj dužnosti nije utvrdio povredu zakona (čl. 379. ZKP), trebalo je na temelju čl. 387. ZKP, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 28. travnja 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

I Kž 813/09-7

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.