I Kž-857/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 857/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Milivoja Mikora, Melite Božičević-Grbić i mr. sc. Branka Brkića, kao članova vijeća i sudske savjetnice Anamarije Pavičić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. H. zbog kaznenog djela iz čl. 90. KZ-a i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 05. svibnja 2003. godine, broj K-115/00, u sjednici održanoj dana 22. studenog 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z. H., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim opt. Z. H. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi čl. 33. st. 1. i 2. KZ-a, te je primjenom odredaba o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, u koju mu je kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ-a uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, kako to proizlazi iz izreke pobijane presude.

Na temelju čl. 76. KZ-a, optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obveznog liječenja od alkoholne ovisnosti.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po svom branitelju, odvjetniku B. T.. M. iz S., iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna zatvora.

I Kž 857/03-3

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske u svom pismenom mišljenju, koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana.

Žaleći se zbog žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP-a, žalitelj smatra da nisu dani razlozi, kojim je to svjedocima sud prvog stupnja poklonio vjeru, a da isto tako nedostaju razlozi koji povezuju dokaze međusobno, temeljem čega je onda sud i zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo ubojstva u pokušaju.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu postupovnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer presuda suda prvog stupnja ima razloge o odlučnim činjenicama koje je taj sud, u obrazloženju presude dao, a zbog kojih smatra da se djelo dogodilo na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, kao i zbog čega nije prihvatio obranu optuženika da je postupao u nužnoj obrani, odnosno njenom prekoračenju, te razloge temeljem kojih nalazi da su se u radnjama optuženika ostvarila sva obilježja kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 2. KZ-a.

U pogledu isticane bitne postupovne povrede o nedostatku razloga o odlučnim činjenicama, u uvodnom dijelu potrebno je samo reći da je sud, ocjenjujući iskaze svih preslušanih svjedoka, našao da je cijele večeri, u kontinuitetu, između optuženika i oštećenika dolazilo do verbalnog vrijeđanja, naguravanja, kao i ozbiljnih prijetnji, pri čemu su oba sudionika događaja pokazali svoju spremnost da se obračunavaju na opisani način. Istovremeno sud vjeruje iskazu oštećenika o poziciji mjesta gdje je on stajao u trenutku uboda, kada je ta činjenica potvrđena i kontrolnom činjenicom, iskazom svjedoka M. Đ., kao i ostale dvojice svjedoka, koji su jasno uočili da je oštećenik stajao uz vrata pušnice govoreći pritom da ga je optuženik ubo nožem, dok su optuženika vidjeli udaljenog 5-6 metara od mjesta gdje je stajao oštećenik.

Stoga, opisane žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane, već je prvostupanjski sud obrazložio sve odlučne, važne i indicijalne činjenice kako one proizlaze i iz izreke presude i koje su sukladne provedenom dokaznom postupku, pri čemu je detaljno razmotrio pitanje postojanja međusobnog sukoba između stranaka ovog kaznenog postupka, zajedno s njihovom spremnošću da se međusobno obračunaju, tijekom cijele večeri, kao i u događaju nakon zajedničkog naguravanja ispred pušnice, temeljem čega je taj sud zaključio da nema u postupanju optuženika elemenata nužne obrane, odnosno njenog eventualnog prekoračenja.

U ostalom dijelu, a vezano za bitnu postupovnu povredu, optuženik u stvari pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, što će biti predmetom razmatranja u nastavku ove presude.

U izloženom smislu nema, dakle, formalnih nedostataka opisanih u žalbi optuženika, a niti bilo koje druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na čije postojanje, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

I Kž 857/03-3

Nije stoga, u tom dijelu, osnovana žalba optuženika.

Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni prigovori pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.

Pritom je sud prvog stupnja osnovano zaključio da se događaj zbivao u kontinuitetu od trenutka dolaska gostiju u prostoriju pušnice, do zajedničkog izlaska optuženika i oštećenika izvan te prostorije. Uz navedeno, u svakom segmentu događaja optuženik je prihvatio vrijeđanje, kao i naguravanje od strane oštećenika, uzvraćajući također vrijeđanjem i naguravanjem, da bi se, sukladno iskazima prisutnih svjedoka, jedan drugome i krajnje ozbiljno prijetili.

Pritom je važno naglasiti da prije zajedničkog izlaska optuženika i oštećenika ispred prostora dimne kuhinje, od strane domaćina, svjedoka M. D., sugerirano je optuženiku da napusti pušnicu i mirno ode u svoj kontejner, što je on odbio.

Upravo ovaj opisani način postupanja optuženika dodatno ukazuje na njegovu spremnost da i dalje nastavi s verbalnim sukobom kao i naguravanjem s oštećenikom, uz predvidivu mogućnost konačnog fizičkog obračuna s oštećenikom, za što je optuženik bio spreman.

Nakon izlaska optuženika i oštećenika ispred vrata pušnice, za njima su odmah izašli svjedoci M. D., M. V. i A. V., te precizno opisali mjesto gdje je stajao oštećenik, odmah do ulaznih vrata u pušnicu, i pritom izjavio da je netom prije toga uboden od optuženika. Istovremeno, uočili su optuženika da trči prema kontejneru (odnosno da se spotakao, te ležao na tlu), koja varijanta je manje vjerojatna, jer ni sam optuženik ne tvrdi da bi ležao na tlu, te ono bitno, da je u trenutku uočavanja optuženika isti bio udaljen 5-6 metara od mjesta gdje je stajao oštećenik.

Stoga, treba zaključiti da je do uboda oštećenika došlo odmah po izlasku stranaka iz pušnice, što istovremeno znači da je optuženik imao već pripravljeno sredstvo za počinjenje djela kod sebe (uzevši ga kada je išao po dokumente o svojoj pripadnosti hrvatskoj vojsci), a što istovremeno isključuje istinitost navoda njegove obrane da je nož (još tijekom prijepodneva) ostavio na bačvama, pa ga onda, bježeći od napada oštećenika, tamo našao, uzeo i upotrijebio. Ovo stoga, što bi prema sadržaju obrane optuženika, u trenutku uboda, udaljenost između pušnice i kontejnera bila negdje na polovini puta, što ne proizlazi ni iz iskaza oštećenika, a ni kontrolnih činjenica - iskaza svjedoka M. D., M. V. i A. V. kako je to naprijed izloženo (u tom slučaju optuženik ne bi mogao stići na poziciju mjesta na kojem ga opisuju svjedoci).

Osim toga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, malo je vjerojatno da bi optuženik nož, koji je u stvari njegovo osnovno sredstvo rada, i kojeg je nedavno kupio, a koji predstavlja svu njegovu imovinu, ostavio i odložio na bačvama tijekom dana, ne bojeći se pritom da mu ga netko u međuvremenu ne otuđi.

S obzirom na sve naprijed izloženo, očito je da su između optuženika i oštećenika verbalni sukob, naguravanja kao i uzajamne prijetnje trajali, uz manje prekide, cijelu večer (oko tri sata), iz čega proizlazi da su i jedan i drugi prihvatili ovakav način međusobnog

I Kž 857/03-3

obračunavanja i u trenutku kada su naguravanjem zajednički izašli ispred vrata pušnice (optuženik pritom znajući da kod sebe ima nož kojim može razriješiti sukob).

Međusobno, nastavno, naguravanje, i ispred vrata pušnice, završilo se ubadanjem oštećenika, te zadobivanjem teških i po život opasnih ozljeda.

Naprotiv, ozljede koje je zadobio optuženik (tri tjelesne ozljede), od kojih je ona u vidu oguljotine trećeg prsta desne ruke, sukladno provedenom sudsko-medicinskom vještačenju, mogla nastati i od pada (kao uostalom i krvni podljev u predjelu lijeve sljepoočne regije glave), posebice ako se ima u vidu onaj dio obrane optuženika u kojem navodi da je nakon događaja, uslijed alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio, a bježeći prema T., pao u kanal s vodovodnim cijevima, te tamo ostao ležati do jutra (kada ga je pronašla policija).

Stoga, kada se ocjenjuje način postupanja optuženika u inkriminiranom događaju, treba naglasiti da je optuženik tijekom cijele večeri uzajamno provocirao oštećenika, kao i ovaj njega, vrijeđanjem, naguravanjem i prijetnjama, usuglašavajući se tako s istim načinom primijenjenog obračunavanja s oštećenikom.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz svih provedenih dokaza (kako je to naprijed navedeno), očito je da su optuženik i oštećenik željeli međusobni sukob opisanim cjelovečernjim provokacijama u vidu obostranih uvreda, obostranog naguravanja, kao i ozbiljnih prijetnji upućenih od strane optuženika oštećeniku i obratno, a taj se zajednički sukob stranaka nastavio i ispred vrata pušnice, pri čemu optuženik razrješava isti ubadanjem nožem, zadavši pritom oštećeniku teške i po život opasne povrede tijela.

Sve to ukazuje da su obojica bili napadači, pa o nužnoj obrani ne može biti ni govora, jer ista ne postoji, niti se optuženik može u tako opisanoj situaciji pozivati na nužnu obranu u odnosu na osobu prema kojoj se i sam nalazio u napadu, tako dugo dok međusobni napad traje.

Da je optuženik u svakom dijelu događanja te večeri htio sukob s oštećenikom, i u njemu aktivno sudjelovao, ukazuje i psihijatrijska ocjena optuženikove ličnosti, koji je primarno, jednostavno strukturirana ličnost, s naglašenim afektivnim, karakterološkim i voljnim smetnjama, a uz to kronični alkoholičar s prisutnim smetnjama PTSP-a, i spreman na obračun, ako ga netko uvrijedi, što ukazuje na postojanje impulzivnog, nagonskog ponašanja, bez razmišljanja o posljedicama (samo da se uzvrati na vrijeđanje i naguravanje, odnosno prijetnje). O takvom načinu postupanja optuženika, pored psihijatrijske ocjene njegove ličnosti, ukazuje i njegovo odbijanje da se mirnim putem raziđe s oštećenikom i napusti pušnicu tijekom večeri (svjedok M. D.). Uz navedeno, prema podacima u spisu, u sličnoj situaciji optuženik je reagirao krajnje agresivno i tijekom trajanja svog pritvora u sukobu s drugim pritvorenikom u Zatvoru u S. (list broj 105-118 spisa), što istovremeno ukazuje na optuženikovu sklonost impulzivnom ponašanju, te krajnje neprimjerenoj reakciji optuženika, zbog čega je i stegovno kažnjavan za nastali stegovni prijestup, zabranom dopisivanja i posjeta u trajanju od 40 dana.

S obzirom na sve naprijed izloženo, prvostupanjski sud je u svemu pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 90. KZ-a u svezi s čl. 33. st. 2. KZ-a, sa svim pravilno utvrđenim elementima svjesnog i voljnog postupanja na strani optuženika u trenutku

I Kž 857/03-3

kada pri izlasku iz pušnice ubada oštećenika nožem, pa su u opisanom smislu sve činjenice duševnog stanja, kao i činjenice svijesti i htijenja optuženika, po sudu prvog stupnja razjašnjene u svemu na pravilan i pouzdan način, pri čemu je taj sud, ocijenivši pravilno sve okolnosti koje se sada u žalbi optuženika ponavljaju, ne samo pravilno utvrdio postojanje radnje počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju, već je u svemu pravilno ovakvo ponašanje optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. i 2. KZ-a.

Nije, stoga, osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Isto tako, protivno žalbenim tvrdnjama žalitelja, prvostupanjskom je presudom, nakon uvažavanja svih konkretno utvrđenih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne, optuženiku izrečena kazna ispod zakonskog minimuma propisanog za odnosno kazneno djelo, pri čemu je taj sud ispravno našao postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti, vezanih za smanjenu ubrojivost optuženika, činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju, optuženikovo sudjelovanje u Domovinskom ratu, kao i zdravstveno stanje optuženika, dok posebnih otegotnih okolnosti nije bilo.

Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je bilo prema optuženiku izreći kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, jer će se i tako izrečenom kaznom ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

Po službenoj dužnosti, pobijana presuda ispitana je u smislu čl. 379. ZKP-a i u pogledu odluke o sigurnosnoj mjeri, pri čemu je utvrđeno da je navedena kaznena sankcija izrečena zakonito, time da sukladno čl. 76. st. 1. i 2. KZ u svezi s čl. 75. st. 3. KZ može trajati do prestanka razloga zbog kojeg je primijenjena, odnosno do prestanka izvršenja kazne zatvora.

Prema svemu naprijed izloženom, a kako u pobijanoj presudi nema nedostataka istaknutih u žalbi optuženika, kao ni povreda zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 387. ZKP-a, presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 22. studenog 2006. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Anamarija Pavičić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.