Legislator Case Law & Legislation
Rev-1346/1995-2 AI generated

Rev-1346/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Case Number Rev-1346/1995-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Presuda

Legislator summary

AI generated

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.A., J.A. i Z.A., svi iz Z., zastupani po punomoćniku Ž.R., odvjetniku u Z., protiv tuženika P.L. iz K., M. …, koga zastupa punomoćnik Ž.A., odvjetnik u K., radi isplate i u povodu protutužbe tuženika P.L., protiv tužitelja - protutuženika M.A., J.A. i Z.A., radi raskida ugovora i isplate, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 30. studenoga 19943. br. Gž 1167/94-3, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Kutini od 20. svibnja 1994. br. Pn 431/93-56, u sjednici održanoj 7. srpnja 1998. godine

Legislator headnote

AI generated

Rev-1346/1995-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Protutužbeni zahtjev tužitelja za isplatu plaćenog dijela ugovorene cijene (kao kapare) i za raskid ugovora, sudovi nižeg stupnja su odbili jer su zaključili da plaćenih 30.000 DEM nije bila kapara i da nema zakonskih uvjeta za raskid ugovora (čl. 124. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO), već da eventualno pravo na raskid ugovora imaju tužitelji (prodavatelji) jer im kupac (tuženik) nije isplatio ugovorenu cijenu.

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1346/1995-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M.A., J.A. i Z.A., svi iz Z., zastupani po punomoćniku Ž.R., odvjetniku u Z., protiv tuženika P.L. iz K., M. …, koga zastupa punomoćnik Ž.A., odvjetnik u K., radi isplate i u povodu protutužbe tuženika P.L., protiv tužitelja - protutuženika M.A., J.A. i Z.A., radi raskida ugovora i isplate, rješavajući reviziju tuženika i protutužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Sisku od 30. studenoga 19943. br. Gž 1167/94-3, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Kutini od 20. svibnja 1994. br. Pn 431/93-56, u sjednici održanoj 7. srpnja 1998. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski sud odbio je žalbu tuženika (protutužitelja - u daljnjem tekstu: tuženik) i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je:

- prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja da im tuženi isplati 17.000 DEM u dinarskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NBH na dan isplate i kamatom koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju, te da im naknadi parnični trošak u iznosu od 1,860.000 HRD,

- odbijen prututužbeni zahtjev tuženika da se raskida ugovor o kupoprodaji od 12. veljače 1989. godine i da su tužitelji (protutuženici) dužni isplatiti mu na ime kapare 30.000 DEM sa kamatom.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, te predlaže da se ukinu obje presude.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Sudovi nižeg stupnja utvrdili su (u bitnom to i nije sporno) da su stranke zaključile pismeni kupoprodajni ugovor kojim su tužitelji prodali tuženiku nekretnine (kuću s okućnicom u K. ) za cijenu od 47.000 DEM, da je tuženik - kupac isplatio dio cijene (30.000 DEM), a ne i razliku do pune cijene (17.000 DEM), a da se obvezao to učiniti do 15. 12. 1989. godine, zatim da je dio prodanih nekretnina (zemljište, okućnica) bilo društveno vlasništvo s pravom korištenja za vlasnike kuće u trenutku zaključenja ugovora, zatim da je kupac - tuženik znao za zemljišno-knjižno stanje (najmanje u vrijeme kada je platio drugi obrok od 15.000 DEM).

Utvrdivši da su stranke zaključile valjani kupoprodajni ugovor a da kupac nije platio kupoprodajnu cijenu u cijelosti, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu, kako je navedeno u izreci prvostupanjske presude.

Protutužbeni zahtjev tužitelja za isplatu plaćenog dijela ugovorene cijene (kao kapare) i za raskid ugovora, sudovi nižeg stupnja su odbili jer su zaključili da plaćenih 30.000 DEM nije bila kapara i da nema zakonskih uvjeta za raskid ugovora (čl. 124. Zakona o obveznim odnosima - dalje: ZOO), već da eventualno pravo na raskid ugovora imaju tužitelji (prodavatelji) jer im kupac (tuženik) nije isplatio ugovorenu cijenu.

U reviziji tuženik (prvi put u parnici) ističe da je kupoprodajni ugovor ništav, jer da:

a/ predmetom ugovora je bila isplata cijene u devizama što je protivno tada (za vrijeme sklapanja ugovora) važećeg čl. 16. Zakona o deviznom poslovanju i

b/ predmetom ugovora je zemljište u društvenom vlasništvu što nije bilo u prometu a prema Zakonu o građevinskom zemljištu.

Ad a/ Prema odredbi čl. 7. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 3/94) kojom je izmjenjen čl. 395. Zakona o obveznim odnosima, dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske označena u valuti RH izračunava na temelju tečajeva valute RH u odnosu prema stranoj valuti, a ako novčana obveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može tražiti samo u valuti RH. Tako izmjena odredba čl. 395. ZOO primjenjuje se i na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona, ako nije donijeta odluka u povodu revizije ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti (zakon stupio na snagu 22. siječnja 1994.).

Iz citirane odredbe proizlazi da u konkretnom slučaju, zbog ugovorene isplate cijene u DEM, ugovor stranaka nije ništav, kao ni odredba o plaćanju.

Ad b/ Također nije ništav ugovor ni iz razloga što je predmetom ugovora bilo zemljšte na kojem su prodavatelji imali pravo korištenja (a ne i vlasništva) u trenutku zaključenja ugovora. Takav ugovor nije ništav, iz razloga navedenih u čl. 103. Zakona o obveznim odnosima, niti drugih zakonskih propisa. Tome treba dodati, sudovima utvrđenu činjenicu, da je tuženik (kupac) znao za zemljišno knjižno stanje glede zemljišta oko kuće (okućnice) koja mu je - što nije sporno - data u posjed, te mirno i nesmetano koristi i posjeduje.

Pravilno su sudovi odbili zahtjev za raskid ugovora (to je bio zahtjev protutužitelja) jer nije ispunjen ni jedan od razloga koji priznaje Zakon o obveznim odnosima za raskid ugovora.

Također tuženik (protutužitelj) nema pravo na isplatu iznosa od 30.000 DEM, jer to nije bila kapara već dio ugovorene cijene koji je on bio dužan platiti prema ugovoru o kupoprodaji sa tužiteljima.

Pravilno su dakle sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitalja, a odbili protutužbeni zahtjev tuženika.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident nije posebno obrazložio, pa je ovaj sud ispitao - po službenoj dužnosti, čl. 386. Zakona o parničnom postupku - da li je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, te kako je utvrdio da nije, odbio reviziju kao neosnovanu presudivši po čl. 393. Zakona o parničnom postupku kao u izreci.

U Zagrebu, 7. srpnja 1998.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.

Suglasnost

ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši

administrativni referent:

(Štefica

Klepac)