Revr-265/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 265/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, te mr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić i Jasne Guštek, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. Č. iz S., zastupanog po punomoćnici S. Đ., odvjetnici u N. G., protiv tužene Republike Hrvatske za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novoj Gradiški, Građansko-upravni odjel, radi činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1233/08-2 od 15. siječnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški posl. br. P-234/08-8 od 12. lipnja 2008., u sjednici održanoj dana 3. lipnja 2009.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-1233/08 od 15. siječnja 2009. i sudi:

Odbija se žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novoj Gradiški posl. br. P-234/08 od 12. lipnja 2008.

Tužena je dužna tužitelju na ime troškova revizijskog postupka isplatiti iznos 1.830,00 kn u roku 8 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom tuženoj je naloženo izdati tužitelju narudžbenicu za nabavku civilnog odijela na temelju novčanog iznosa 1.924,00 kn evidentiranog u osobnom financijskom kartonu tužitelja, radi ostvarivanja prava na nabavu civilnog odjela u 2004., te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 6.710,00 kn s pripadajućom kamatom.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužene, preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, time da je naloženo tužitelju da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka u iznosu 6.000,00 kn.

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je izjavio tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. i st. 2. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu preinači odbijanjem žalbe tužene, odnosno prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužena nije odgovorila na reviziju tužitelja.

Revizija tužitelja je osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a. tog Zakona.

Prema čl. 373.a. ZPP pored ostalog određeno je da će drugostupanjski sud presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i posredno izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno posebno izvedene dokaze. Prigodom donošenja odluke iz st. 1. tog članka drugostupanjski sud je ovlašten uzeti u obzir i činjenice o postojanju kojih je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje je po njegovoj ocjeni pravilno utvrdio.

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud odlučujući po žalbi tužene preinačio je prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja ne postupajući međutim u smislu prethodno citirane odredbe čl. 373.a. ZPP na koju se revident pogrešno poziva, već naprotiv postupajući na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, smatrajući da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (što proizlazi iz obrazloženja pobijane presude – list 38 spisa).

Dakle, pobijana drugostupanjska presuda nije donesena na temelju odredbe čl. 373.a. ZPP, to se na nju ne može primijeniti odredba čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, baš kao ni odredba čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP o tzv. redovnoj reviziji, obzirom da vrijednost predmeta ovog spora ne prelazi 100.000,00 kn, niti se radi o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu odnosno prestanka radnog odnosa tj. utvrđivanja postojanja radnog odnosa. Stoga nije bilo pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti revizije tužitelja izjavljene na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

Međutim, tužitelj je izjavio reviziju i pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP opisno ukazujući na pitanje:

1) ima li pravo policijski službenik na izdavanje mu narudžbenice za nabavu civilnog odijela za 2004. unatoč činjenici što su se faktične mogućnosti za nabavu civilnog odijela stekle tek u srpnju 2005. sklapanjem ugovora između Ministarstva unutarnjih poslova i društva „V.“, te

2) je li se narudžbenica izdata 2005. odnosi na pravo tužitelja za nabavu civilnog odijela u 2004.,

smatrajući da se radi o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a o kojem pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća stajalište iz revizije da se radi o materijalnopravnim pitanjima koja su od važnosti za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a o kojima Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije izrazio svoje pravno shvaćanje.

Prema odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijaju presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog koje je podneseno. U postupku je utvrđeno:

- da tužitelj kao policijski službenik zaposlen na poslovima kriminalističke policije ima pravo na mjesečnu novčanu naknadu radi nabave civilnog odijela, visina koje naknade mjesečno iznose 147,35 kn, a koji iznos

- da se u skladu s odredbama Uredbe o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova evidentira u osobni karton službenika temeljem kojih evidentiranih sredstava,

- da se policijskom službeniku izdaje narudžbenica za nabavu odijela kod „V. –V. t. i. s kojim je Ministarstvo unutarnjih poslova sklopilo ugovor 12. srpnja 2005.,

- da je krajem 2004. u osobnom financijskom kartonu tužitelja bilo evidentirano 1.924,48 kn (list 14 spisa) i da je taj iznos u cijelosti prenesen u 2005.,

- da je 16. rujna 2005. tužitelju izdata narudžbenica te on ostvario nabavu odijela u vrijednosti 1.444,48 kn (nabavljeno jedno odijelo, jedan sako i jedne hlače – list 21 spisa).

Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši da time što je tužena u 2004. samo evidentirala novčanu naknadu za civilno odijelu u tužiteljev financijski karton ne izdavši mu narudžbenicu za nabavu odijela, nije ispunila svoju obvezu prema tužitelju. Činjenica sklapanja ugovora o poslovnoj suradnji između tužene i društva „V.“ tek u srpnju 2005. nije razlog koji bi oslobađao tuženu ispunjenja obveze prema tužitelju. Izdata narudžbenica odnosila se na nabavu civilnog odijela za 2005., pa njezinim izdavanjem nije ispunjena utužena obveza tužene prema tužitelju za 2004.

Drugostupanjski sud odlučujući o žalbi tužene preinačio je međutim prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da tužena nije mogla ispuniti svoju obvezu izdavanja narudžbenice za nabavu odijela prije nego je sklopljen ugovor sa društvom „V.“, a što je uslijedilo tek u srpnju 2005., a izdana narudžbenica u rujnu 2005. da se odnosila za nabavu odijela u 2004., pri čemu se poziva na odredbu čl. 312. st. 4. Zakona o obveznim odnosima o redoslijedu uračunavanja.

Pravo na nabavu civilnog odijela za policijskog službenika regulirano je odredbama Uredbe o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova („Narodne novine“ broj 42/02 – dalje Uredba) čijim čl. 32. st. 2. je određeno da policijski službenik koji ne zadužuje osnovnu policijsku odoru s danom prijave u radni odnos stječe pravo na mjesečnu novčanu naknadu radi nabave civilnog odijela.

Odredbom čl. 34. st. 1. Uredbe propisano je da se novčana naknada ne isplaćuje već se njezin iznos evidentira u osobnom financijskom kartonu policijskog službenika. Prema st. 3. tog članka policijski službenik koji poslove obavlja u civilnom odijelu, sukladno evidentiranom iznosu novčane naknade iz st. 1. tog članka nabavlja odijelo na način propisan naputkom ministra Unutarnjih poslova.

Prema toč. 1. Naputka o načinu nabave civilnog odijela od 3. prosinca 2003. ministar Unutarnjih poslova propisao je da se civilno odijelo nabavlja u prodavaonicama tvrtke s kojom ministarstvo ima sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji i da se nabava odijela policijskih službenika obavlja na temelju narudžbenice. Prema toč. 2. Naputka narudžbenica za nabavu civilnog odijela izdaje se jednom godišnje u iznosu koji ne prelazi visinu sredstava evidentiranih u osobnom kartonu službenika na dan izdavanja.

Razlog donošenja Uredbe i osnovni smisao njezinih odredbi jest taj da se policijskim službenicima koji službu obavljaju u civilnoj odjeći a ne u odori, pomogne u financiranju odjeće koju koriste na poslu i tako ih se donekle približi položaju koji imaju njihovi kolege koji službu obavljaju u službenoj odori. Upravo zato je i određeno da oni imaju pravo jednom godišnje na nabavu odijela, sve u okviru evidentiranih sredstava na njihovim računima. Razlozi administrativne i tehničke naravi ne smiju biti smetnja u realiziranju ovakve odluke i onemogućavati službenike u ostvarivanju njihovih prava.

Stoga činjenica što je ugovor o poslovnoj suradnji između Ministarstva unutarnjih poslova i društva „V.“ sklopljen tek u srpnju 2005. nije i ne može biti zapreka za ostvarivanje prava policijskih službenika na nabavu civilnog odijela. Ovo tim više što iz toč. 1. Naputka proizlazi da je tužena već tada (prosinac 2003.) imala sklopljene ugovore o poslovnoj suradnji sa prodavaonicama određenih tvrtki. U svakom slučaju, a kako se to Vrhovni sud Republike Hrvatske već izjasnio u svojoj odluci broj Revr-762/06 od 18. travnja 2007. propust državnih dužnosnika da na vrijeme donesu podzakonske kate, odnosno u ovom slučaju sklope ugovor o poslovnoj suradnji kao sredstvom za njihovu realizaciju, ne može biti na štetu službenika državnih tijela u odnosu na koje se oni odnose.

Svrha Uredbe je ta da se službenicima omogući jednom godišnje nabava odijela koja koriste za potrebe obavljanja službe, u koju svrhu je potrebno jednom godišnje i izdati im narudžbenice, a što je tužena nesporno i učinila 2005., 2006. i 2007., te tužitelj nabavio odijela.

Zbog toga se i ne može prihvatiti ocjena drugostupanjskog suda da bi se narudžbenica izdata u rujnu 2005. odnosila na nabavu odijela za 2004., pri čemu se taj sud poziva na redoslijed namirenja u smislu odredbe čl. 312. st. 4. ZOO, a kada iz rezultata postupka proizlazi da je tužena narudžbenice za 2005., 2006. i 2007. izdala tužitelju i on ih realizirao, dakle, što jasno upućuje na zaključak da je između tužitelja kao vjerovnika i tužene kao dužnika postojao sporazum o tome za koje se godine izdate narudžbenice odnose.

Slijedom navedenog nije pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se prema naprijed navedenom predmetna narudžbenica 16. rujna 2005. odnosi za nabavu odijela u 2004.

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo citirane odredbe Uredbe ("Narodne novine", broj 42/02) koja se primjenjuje od 1. svibnja 2002. i Naputka o načinu nabave civilnog odijela, koji je stupio na snagu 3. prosinca 2003.

Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

Temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP tužitelju je odmjeren trošak za sastav revizije u iznosu 1.830,00 kn.

U Zagrebu, 3. lipnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.