Pž-1877/2013-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

56. Pž-1877/13-3

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Ivici Omaziću, u pravnoj stvari tužitelja T. P., vl. S. L., S. B., kojeg zastupa punomoćnica Đ. J. J., odvjetnica u S. B., protiv tuženika LIKVIDACIJSKA IMOVINA BRISANOG DRUŠTVA D. d.o.o., S. B., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S. B., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-274/12-4 od 28. siječnja 2013., 13. svibnja 2013.

r i j e š i o j e

Ukida se rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-274/12-4 od 28. siječnja 2013. i predmet vraća tom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je nastavio postupak čiji je prekid utvrđen rješenjem tog suda broj P-274/12-2 od 11. prosinca 2012. te kao tuženika označio LIKVIDACIJSKU IMOVINU BRISANOG DRUŠTVA D. d.o.o. S. B., zastupana po likvidatoru imovine brisanog društva A. M.

U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je društvo D. d.o.o. na temelju odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru („Narodne novine“ broj 1/95, 57/96, 1/98, 30/99, 45/99, 54/05, 40/07, 91/10 i 90/11), brisano iz sudskog registra te da je od strane suda za likvidatora imovine brisanog društva imenovana A. M., koja je sukladno odredbi čl. 70. st. 7. Zakona o sudskom registru i čl. 367. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09; dalje: ZTD), predložila da se likvidacijskoj imovini prizna status stranke u postupku kako bi se nastavio postupak. Dalje navodi da sama protutužba u ovom postupku predstavlja imovinu likvidiranog društva koju treba podijeliti sukladno odredbi čl. 367. st. 2. ZTD-a, ovisno o uspjehu u parnici te da se stoga likvidacijskoj imovini treba priznati status stranke u postupku, kako bi se postupak mogao nastaviti.

Rješenje žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da sud nije na temelju navedenih odredbi mogao donijeti pobijano rješenje jer se odredba čl. 376. st. 2. ZTD-a odnosi na redovnu likvidaciju u koju bi se mogle prijaviti tražbine koje bi se onda mogle podmiriti. Dalje navodi da je na takav način kako je odlučio sud tužitelj doveden u neravnopravan položaj i onemogućen namiriti svoja potraživanja od tuženika, budući da se nastavkom postupka likvidacijska imovine dijeli članovima i izigravaju vjerovnici. Ističe da potraživanja koje je sporno, kao u ovom slučaju, nije imovina već eventualno buduća imovina i to samo u slučaju uspjeha u sporu, pa stoga nije bilo razloga za nastavak postupka.

Žalba je osnovana.

Ispitavši pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 1. i 2. u vezi s čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je odluka prvostupanjskog suda nepravilna i nije osnovana na zakonu.

Iz obrazloženja pobijanog rješenje i spisa proizlazi da je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-274/12-2 od 11. prosinca 2013. na temelju odredbe čl. 212. t. 4. ZPP-a utvrđeno da je nastupio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari jer je tuženik brisan iz sudskog registra na temelju odredbe čl. 70. Zakona o sudskom registru.

Prema čl. 215. st. 1. ZPP-a, postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u čl. 212. t. 1. do 5. tog Zakona nastavit će se kad nasljednik ili staratelj ostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po službenoj dužnosti pozove da to učine.

Iz navedenog zakonskog određenja proizlazi, u situaciji kao što je ova, kada je stranka (u ovom slučaju tuženik kao pravna osoba) prestao postojati, da bi se postupak mogao nastaviti, potrebno je prije svega utvrditi tko je pravni sljednik tuženika u odnosu na koga bi se postupak eventualno mogao nastaviti i da li on kao takav može biti stranka u postupku, kako je to propisano odredbom čl. 77. ZPP-a. Prema odredbi čl. 77. st. 3. ZPP-a parnični sud može, iznimno, s pravnim učinkom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost prema odredbama st. 1. i 2. ovog članka ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti ovrha.

U ovom konkretnom slučaju prvostupanjski je sud pobijanim rješenjem na strani tuženika priznao svojstvo stranke u postupku likvidacijskoj imovini brisanog dužnika D. d.o.o. S. B., pozivom na odredbu čl. 70. st. 7. Zakona o sudskom registru i čl. 367. st. 2. ZTD-a i u odnosu na nju nastavio postupak, obrazlažući to navodom da protutužba u ovom postupku predstavlja imovinu likvidiranog društva koju treba podijeliti sukladno odredbi čl. 367. st. 2. ZTD-a, ovisno o uspjehu u parnici, ne upuštajući se u utvrđivanje uvjeta da li ta likvidacijska imovina udovoljava uvjetima za priznanje svojstvo stranke u postupku u smislu odredbe čl. 77. st. 3. ZPP-a. Naime, očito je, kada je u pitanju likvidacijska imovina, da se ne radi ni o kakvom obliku udruživanja, nego je to imovina društva koja se u postupku likvidacije društva unovčuje i služi prvenstveno za namirenje vjerovnika i troškova likvidacije u postupku i na način kako je to propisano odredbama čl. 367. do čl 383. ZTD-a, a eventualno preostala imovina se dijeli dioničarima odnosno članovima društva. U situaciji kada je društvo pod pretpostavkom da nema imovine brisano iz sudskog registra u smislu odredbe čl. 367. st. 2. ZTD-a i čl. 70. Zakona o sudskom registru, kao u ovom slučaju tuženik, pa se pokaže da ima imovinu koju bi trebalo podijeliti (što ne znači odmah dioničarima ili članovima društva, nego prije njih vjerovnicima), onda se nad tom imovinom prema odredbi čl. 367. st. 2. ZTD-a provodi likvidacijski postupak (a ne kako je očito pogreškom u čl. 367. st. 2. ZTD-a navedeno likvidacija društva, što je besmisleno jer je već brisanjem iz registra prestalo postojati, dakle, likvidirano je, za razliku od čl. 70. st. 7. Zakona o sudskom registru gdje je navedeno da se provodi likvidacija nad imovinom). U takvoj situaciji se imenuje od strane suda likvidator, što je u ovom slučaju i učinjeno, kojemu je prije svega zadatak da utvrdi stvarnu imovinu, njezino stanje kao i vrijednost koja bi se dalje unovčavala te namirivali vjerovnici i eventualno dioničari, odnosno članovi društva u propisanom postupku.

Nakon što se utvrdi postoji li doista imovina i koja je njezina vrijednost može se tek tada u određenom parničnim postupku, pa i u ovom, utvrđivati postoje li uvjeti da se likvidacijskoj imovini bivšeg brisanog tuženika prizna svojstvo stranke u postupku. Prije svega potrebno je utvrditi je li ta imovina dostatna barem za pokriće troškova same parnice i to troškova koji bi mogli nastati protivnoj stranci koja bi se u ovršnom postupku mogla naplatiti. Dakle, potrebno je utvrditi da li postoji imovina na kojoj bi se mogla provesti ovrha, što prvostupanjski sud nije ni ispitivao, pa rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, sam navod suda da protutužba u ovom postupku predstavlja imovinu likvidiranog društva koju treba podijeliti sukladno odredbi čl. 367. st. 2. ZTD-a, kako navodi, ovisno o uspjehu u parnici, ne ukazuje da su ispunjeni uvjeti da se spornoj imovini radi koje se vodi ovaj parnični postupak može priznati svojstvo stranke u postupku. Naprotiv to ukazuje da je to potraživanja sporno i samo po sebi ne znači da će se ikada ostvariti i da će postati imovina na kojoj će se moći provesti ovrha, nego se radi, kako navodi i žalitelj, o eventualnoj imovini o kojoj se vodi spor i to u ovoj parnici, za koju je stoga, po mišljenju ovog suda, potrebna neka druga stvarna imovina na kojoj bi se mogla provesti ovrha, a u ime koje bi se vodio i ovaj postupak, nakon kojeg bi se, ako se sporna imovina ostvari, mogla podijeliti, odnosno nad kojom bi se mogla provesti likvidacija. Stoga za sada nije bilo uvjeta da se likvidacijskoj imovini (koja se kako navodi prvostupanjski sud sastoji od spornog potraživanja u ovom parničnom postupku) prizna status stranke u postupku, a slijedom toga ni da se nastavi prekinuti postupak u ovoj parnici.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 380. t. 3. ZPP-a žalbu uvažiti i pobijano rješenje ukinuti te predmet vratiti na ponovan postupak u kojem će prvostupanjski sud utvrditi postoje li uvjeti za nastavak postupka, prethodno ispitavši postoji li stranka na strani tuženika u odnosu na koju bi se mogao nastaviti postupak, vodeći računa na, u ovom rješenju, ukazane nedostatke.

U Zagrebu 13. svibnja 2013.

SUDAC

IVICA OMAZIĆ, v.r.

Za točnost otpravka

ovlašteni službenik