Pž-6611/2006-7 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

XLIII Pž-6611/06-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, te Marine Veljak i Branke Ćiraković, članova vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice D. K. iz R., koju zastupaju Ž. i D. Č., odvjetnici iz Š., protiv tuženika O. Z. d.d. S., kojeg zastupa M. P., odvjetnica iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XII P-442/04 od 11. srpnja 2006. godine, nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 19. studenoga 2009. godine

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj XII P-442/04 od 11. srpnja 2006. godine.

Obrazloženje

Trgovački sud u Splitu presudom poslovni broj XII P-442/04 od 11. srpnja 2006. godine odbio je tužbeni zahtjev da je tuženik dužan u roku od osam dana platiti tužiteljici iznos od 757.352,80 kn i s pp i naložio tužiteljici da tuženiku plati iznos od 63.841,60 kn na ime parničnog troška.

U obrazloženju se navodi da među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o osiguranju ribarskog broda m/b K. prema polici osiguranja broj … za razdoblje od 6. rujna 2001. do 6. rujna 2002. godine, da se tužiteljica tuženiku obratila u mirnom postupku sa zahtjevom za naknadu štete 2. travnja 2002. godine, no kako nije dostavila potrebnu dokumentaciju za sva oštećenja, tuženik joj je priznao štetu samo za oštećenja koja su na brodu nastala udarom u nepoznati objekt, i to u iznosu od 57.500,00 kn, koja je isplaćena 15. svibnja 2005. godine, iako tužiteljica nije posjedovala urednu prijavu pomorske nezgode. Tužiteljica potražuje s naslova štete na brodu iznos od 298.738,60 kn i izmaklu dobit u iznosu od 458.614,20 kn. Tuženik je osporio osnovanost zahtjeva, jer tužiteljica niti jednu od navodnih pomorskih nezgoda nije prijavila kapetaniji, osim one od 15. siječnja 2002. godine po kojoj je Lučka kapetanija Š., ispostava R. napravila vizualni pregled broda i utvrdila oštećenja po oplati s lijeve i desne strane plovila, te udubljenje na pramčanoj statvi, kao i veća oštećenja kod ispisanog imena broda. Iz nalaza vještaka I. M. na koje se tužiteljica poziva, proizlazi da je brod bio zapušten i neodržavan, pa tuženik ukazuje na glavu XII. čl. 18. st. 1. t. 7. Uvjeta osiguranja koji takve štete izričito isključuje iz osiguranja. Budući da tužiteljica nije dokazala događaj koji bi predstavljao osigurani slučaj, a čl. 18. t. 13. Uvjeta osiguranja koji su sastavni dio Ugovora o osiguranju, su iz osiguranja isključene i štete zbog gubitka vremena iz bilo kojeg uzroka, kao i gubitak zarade osiguranom brodu iz bilo kojeg uzroka, sud je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Odluka o trošku postupka donijeta je na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/02, 112/99. 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, dalje ZPP).

Protiv navedene presude je žalbu podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Povredu odredaba postupka tužiteljica vidi u tome što sud nije uzeo u obzir njezina bitna očitovanja, posebno iz podneska od 24. lipnja 2006. godine, zanemario je činjenicu da je zapovjednik broda bio T. G. koji je nepravilnim upravljanjem počinio štetu na brodu koju ona nije mogla popisati ni sanirati prije nego što mu je Općinski sud u Šibeniku u ovršnom postupku oduzeo brod. Navodi da je nekoliko dana nakon što je brod bio oduzet po njenoj prijavi, početkom travnja na brod došao i tuženikov vještak J. B. koji je u nekoliko navrata pregledavao brod, ali njoj nije dostavio popis i procjenu štete, na temelju koje je osiguravatelj trebao štetu nadoknaditi. Budući da tuženik štetu nije platio u roku od mjesec dana, što je bio dužan prema čl. 25. st. 2. Uvjeta osiguranja, tvrdi da je pretrpjela daljnju štetu u vidu izmakle dobiti zbog nemogućnosti poslovanja brodom, sve dok nije vlastitim sredstvima osposobila brod.

Smatra evidentnim da je tuženik priznao svoju odgovornost, ali ne i visinu štete. Nejasno joj je na temelju čega je sud zaključio da štetu nije prijavila kad je početkom travnja osiguravateljev vještak J. B. pregledao brod. Smatra da je sud trebao voditi računa o činjenici da je T. G., kome je dala brod u leasing koristio brod na način „kako ga normalan zapovjednik ne bi koristio“ te da joj on, protivno svojim ugovornim obvezama nije dopustio pristup na brod, o čemu je usmeno obavijestila tuženika još u prosincu 2001. godine. Kad god joj je bilo moguće obraćala se T. G. s molbom da joj brod vrati i da joj prestane raditi daljnju štetu, na što se on nije odazivao. Na te okolnosti navodi da je predlagala dokaze saslušanjem svjedoka, koje je prvostupanjski sud odbio izvesti. Navodi da je po utvrđenju štete u ovršnom postupku na temelju nalaza sudskog vještaka tražila naknadu štete od tuženika, na temelju valjane dokumentacije koja je tuženiku dostavljena, no kako joj je on štetu priznao samo djelomično, pokrenula je ovu parnicu. Izjavu o namirenju na iznos od 57.500,00 kn navodi da nije nikada htjela prihvatiti niti potpisati, premda je taj iznos upućen na žiro-račun njenog punomoćnika tijekom 2005. godine. Tvrdi da štetu zbog izmakle dobiti nije niti utužila kao rizik koji je pokriven ugovorom o osiguranju, nego kao štetu koja joj je nastala jer tuženik nije prema njoj izvršio svoju ugovornu obvezu. Predlaže ovom sudu da pobijanu presudu preinači i prihvati njen zahtjev uz naknadu parničnog troška, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši pobijanu presudu po čl. 365. st. 2. i čl. 467. ZPP-a u granicama žalbenih razloga na koje se pozvala tužiteljica te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je presuda pravilna i zakonita.

Tužiteljica neosnovano ukazuje da sud nije uzeo u obzir njezina bitna očitovanja, a po ocjeni ovog suda u donošenju prvostupanjske presude nisu počinjene druge apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

U ovom postupku koji se vodi povodom odštetnog zahtjeva tužiteljice na temelju ugovora o osiguranju, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio koje su činjenice nesporne, a koje sporne, pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja spornih činjenica, o spornim odlučnim činjenicama dao je svoju ocjenu i odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

Među strankama su nesporne neke odlučne činjenice koje se u bitnom svode na slijedeće:

-

tužiteljica je 13. rujna 2000. s tuženikom sklopila ugovor o osiguranju ribarskog broda m/b K. prema polici osiguranja broj … za razdoblje od 6. rujna 2001. do 6. rujna 2002. godine,

-

sastavni dio spomenutog ugovora su Uvjeti za osiguranje brodova unutrašnje plovidbe (list 18.-22. spisa)

-

2. travnja 2002. godine tužiteljica se pisanim putem obratila tuženiku s odštetnim zahtjevom,

-

tuženik je tužiteljici priznao štetu nastalu udarom u nepoznati objekt vezanu za oštećenje trupa u iznosu od 57.500,00 kn, koji iznos joj je isplatio.

Sporno je, je li tužiteljica u odštetnom zahtjevu navela i dokazala u kojem štetnom događaju je nastala šteta čiju naknadu traži, u čemu se ta šteta sastoji, kao i je li tuženik isplatom iznosa od 57.500,00 kn priznao osnovu tužiteljičinog potraživanja, tj. je li u obvezi naknaditi štetu koju tužiteljica zahtijeva.

Člankom 733. st. 1. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 17/94, 74/94, 43/96, dalje PZ) propisano je da pri podnošenju odštetnog zahtjeva osiguranik treba, na zahtjev osiguratelja, dati podatke i dostaviti raspoloživu dokumentaciju i ostala dokazna sredstva koja su potrebna za utvrđivanje naravi, uzroka i visine štete te ostalih okolnosti na temelju kojih se može utvrditi ili bar učiniti vjerojatnim njegovo pravo na naknadu iz osiguranja.

Tužiteljica u tužbi vrlo neodređeno navodi da je kroz period osiguranja navedeni brod oštećen od strane treće osobe za iznos od 214.866,45 kn te da su ukupna oštećenja na brodu i opremi specificirana u vještu stalnog sudskog vještaka za brodogradnju, dipl. inž. brodogradnje I. M. iz B. od 29. srpnja 2002. godine. Također navodi da u vezi s tim oštećenjima brod nije mogao obavljati svoju djelatnost u mjesecu ožujku 2002. godine tri dana, u travnju 30 dana, u svibnju 31 dan, lipnju 30 dana i srpnju šest dana, ukupno 100 dana, od čega je najmanje 50 dana bilo podobno za ribolov, pa, s obzirom na to da za jedan ribolovni dan prosječno dnevno ostvaruje 9.262,30 kn, tužiteljica za 50 ribolovnih dana od tuženika traži na ime gubitka zarade 463.115,00 kn. U podnesku pak od 1. listopada 2004. godine tužiteljica mijenja osnovu svog zahtjeva za naknadu izgubljene zarade, tako da ističe da je navedenu štetu pretrpjela iz razloga što joj tuženik nije u roku od 14 dana od dana saznanja za nastupanje osiguranih rizika isplatio osiguranu štetu u vezi s kojom smatra da je tuženiku pružila sve relevantne dokaze, tj. nije izvršio svoju obvezu iz Ugovora o osiguranju. U podnesku od 2. prosinca 2004. godine tužiteljica dodaje da su osigurani rizici nastupili vezano za Ugovor o zakupu broda kojeg je zaključila sa T. G., koji joj nije isplatio niti jednu ratu ugovorene zakupnine i koji je s brodom postupao nemarno te su zato nastala oštećenja trupa, motora i opreme na brodu. U navedenom podnesku specificirala je stvarnu štetu te povisila u tom dijelu tužbeni zahtjev, tako da s te osnove potražuje iznos od 298.738,60 kn s kamatom tekućom od 1. kolovoza 2002. godine do isplate.

Iz spisa je vidljivo da je tužiteljica odštetni zahtjev tuženiku podnijela 2. travnja 2002. godine, navodeći da je prije potpisivanja ugovora o leasingu nastala šteta na osovinskom vodu i na gornjem dijelu motora (oštećene turbine i mašćenje), a nakon toga da je nastala šteta na opremi (radar, frigo, dio kočarske opreme i hidraulika) i da je od udara nastala šteta na provi. Napominje da su ova oštećenja uočena 28. i 29. ožujka 2002. godine prilikom preuzimanja broda od T. G., koje je izvršeno sudskim putem u prisustvu sudskog vještaka I. M.. Budući da iz navedenog zahtjeva nije bilo razvidno na koji način su nastala prijavljena oštećenja, niti kada su nastala, a podnositeljica zahtjeva nije pružila podatke niti je priložila dokazna sredstva koja su potrebna za utvrđivanje naravi i uzroka prijavljenih oštećenja, a što je bila obvezna prema uvjetima osiguranja, tuženik je zatražio da dostavi potrebne podatke i dokaze. Odgovarajući na taj zahtjev, tužiteljica je 24. svibnja 2002. godine navela da je brod bio u posjedu T. G. koji je štetu prešućivao, pa je ona nadležnim vlastima prijavila samo štetu koja se mogla utvrditi vizualnim pregledom broda s rive.

Svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a).

Po ocjeni ovog suda, na temelju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljica nije dokazala postojanje događaja koji bi predstavljao osigurani slučaj. Štoviše, iz njezinih navoda i iz dokumentacije u spisu, konkretno iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka I. M. na koji se ona izričito i zapravo jedino poziva, proizlazi da se radi o šteti koja je prema čl. 18. t. 7. Uvjeta za osiguranje brodova unutrašnje plovidbe koji su sastavni dio ugovora o osiguranju, isključena, jer je nastala zbog neodržavanja i zapuštenosti.

Činjenica da je tuženik tužiteljici u vezi s njenim zahtjevom na ime naknade za oštećenje broda, nastalog od udara, koja se mogla utvrditi vizualnim pregledom broda s rive, prijavljenog Lučkoj kapetaniji, priznao određenu naknadu, za koju ona nije htjela potpisati Izjavu o namirenju, premda sama navodi da je taj iznos upućen na žiro-račun njenog punomoćnika tijekom 2005. godine, a ne i da je tuženiku vraćen, nikako ne znači da je tuženik priznao osnovanost njezinog odštetnog zahtjeva, a osporio samo visinu. Tijekom ovog postupka pa niti u žalbi ona nije navela niti dokazala da joj je navedenim udarom nastala veća šteta u većem iznosu od onog koji joj je s te osnove ponuđen. Osim toga, kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u ovršnom predmetu Ovr-303/02 Općinskog suda u Šibeniku od 3. travnja 2002., uvid u koji je predložila kao dokaz da joj je nastala šteta, proizlazi da je brod bio zapušten i neodržavan, a i ona sama to tvrdi, sud je pravilnom primjenom čl. 18. t. 7. Uvjeta za osiguranje brodova unutrašnje plovidbe odbio zahtjev za naknadu stvarne štete u iznosu od 298.738,60 kn kao neosnovan.

Samim tim, neosnovan je i zahtjev za naknadu štete u visini izmakle koristi u iznosu od 458,614,20 kn, bilo da se temelji na šteti zbog osiguranih rizika, kako je zahtjev utemeljila u tužbi, bilo da se radi o ugovornoj šteti, kako je ovaj odštetni zahtjev formulirala u daljnjem tijeku postupka. Ovo ne samo zato što nije dokazala da je nastupio osigurani slučaj, nego i zato što je na temelju čl. 18. t. 13. Uvjeta za osiguranje brodova unutrašnje plovidbe iz osiguranja isključena šteta nastala zbog gubitka vremena iz bilo kojeg uzroka, kao i gubitak zarade osiguranog broda iz bilo kojeg naslova.

Slijedom iznijetog, budući da je ustanovljeno da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a tužiteljičinu žalbu presudom odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi, kako je odlučeno u izreci.

U Zagrebu 19. studenoga 2009. godine

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Srđan Štimac, v.r.