Croatian Supreme Court dismisses appeal on unpaid wage difference, ruling employer decisions valid and appeal late.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the plaintiff's appeal against a lower court ruling that rejected a claim for unpaid wage differences. The court found the employer's unilateral salary reduction decisions valid under the employment contract and noted the plaintiff failed to object at the lower levels. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, and late-filed supplementary submissions were discarded as untimely.
Legislator headnote
AI generatedčl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP; čl. 392. st. 1. ZPP; čl. 393. ZPP; čl. 382. st. 4. ZPP: An appeal is dismissed as unfounded when the lower court correctly determined that unilateral employer decisions on salary adjustments were valid under the contract, and supplementary submissions filed outside the statutory thirty-day period are inadmissible.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revr 56/15-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. I. iz K., zastupanog po punomoćniku Z. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika H.-I. d.o.o., Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1520/13-3 od 23. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3118/11-24 od 17. lipnja 2013., u sjednici održanoj 14. veljače 2018.,
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se revizija tužitelja M. I. kao neosnovana.
II. Odbacuju se dopune revizije tužitelja od 21. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015. kao nepravodobne.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 389.935,33 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupak u iznosu od 2.500,00 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu troškova revizije. Tužitelj je podnio i dvije dopune revizije, i to dana 21. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015. Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija tužitelja nije osnovana, a dopune revizije nisu pravodobne.
Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od rujna 2008. do prosinca 2012. u ukupnom bruto iznosu od 389.935,33 kn, koja je prema navodima tužitelja neosnovano smanjena jednostranom odlukom tuženika.
Pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj u radnom odnosu kod tuženika prema posljednjem sklopljenom Ugovoru o radu od 14. siječnja 2011. na radnom mjestu glavnog referenta za radnopravne poslove,
- da je tuženik u odnosu na tužitelja donio više rješenja o plaći i to 6. listopada 2008., 30. listopada 2008., 11. studenog 2008., 29. prosinca 2008., 5. ožujka 2009. i 2. listopada 2009., kojima je tuženik tužitelju umanjio osnovicu iz Ugovora o radu od 7. veljače 2008.,
- da tužitelj nije protiv niti jednog rješenja izjavio prigovor, odnosno zahtjev za zaštitu prava, a rješenja je uredno primio.
Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj vezan odlukom poslodavca koju je propustio pobijati, te tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.
Drugostupanjski sud prvostupanjsku odluku potvrđuje međutim navodi kako pogrešno prvostupanjski sud smatra da je nastupila prekluzija tužiteljevih prava s obzirom na propust u podnošenju zahtjeva za zaštitu prava, budući se ovdje radi o novčanom potraživanju koje je određeno konačnim nepobijanim odlukama tuženika. Zaključuje kako je tužitelj mogao tražiti sudsku zaštitu, ali je zahtjev tužitelja valjano odbijen kao neosnovan, jer je visina njegove plaće određena konačnim odlukama tuženika.
U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj navodi kako rješenja tuženika kojim je tužitelju umanjivao plaću nisu ništa drugo nego jednostrane odluke kojim je tuženik derogirao odredbe ugovora o radu, a u dijelu koji se odnosi na tužiteljevu plaću. Nadalje, ističe kako nije pravilan stav nižestupanjskih sudova da je riječ o upravnom aktu te napominje da izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava protiv takvih rješenja nije pretpostavka na podnošenje tužbe i naplatu predmetnog potraživanja.
U dijelu revizijskih navoda tužitelj preocjenjuje izvedene dokaze i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje, jer isti nisu dopušteni prilikom izjavljivanja revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a.
Navodi tužitelja kako izjavljivanje zahtjeva za zaštitu prava protiv takvih rješenja nije pretpostavka na podnošenje tužbe i naplatu predmetnog potraživanja, nisu relevantni budući da se o navedenom očitovao drugostupanjski sud zaključivši pravilno kako nije nastupila prekluzija tužiteljevih prava obzirom na propust u podnošenju zahtjeva za zaštitu prava jer se radi o novčanom potraživanju koje je određeno konačnim nepobijanim odukama tuženika, pa u tom slučaju tužitelj ima pravo na sudsku zaštitu.
Prema ocjeni ovoga suda u konkretnom slučaju materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.
Pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem je zahtjev tužitelja odbijen jer je visina njegove plaće određena konačim odlukama tuženika.
Prema Ugovoru o radu sklopljenom između tužitelja i tuženika 7. veljače 2008. za poslove radnog mjesta glavnog referenta za radnopravne poslove, plaća tužitelja je odrediva te je ista vezana za Odluke Uprave H. ž. Naime, u Ugovoru je navedeno da za poslove tužitelja cijena sata rada iznosi 49,25 kn, a da radniku s osnova stečenog prava na solidarnost pripada plaća određena Odlukom Uprave H. br. 19-27/04 od 25. studenog 2004. i Odlukom Uprave H. i. d.o.o. br. UI-2-9/08 od 24. siječnja 2008. (točka IV) sa koeficijentom 3.5 prosječno bruto plaće isplaćene u H. i. d.o.o. u prethodnom mjesecu za tekući mjesec, umanjenu za iznos prosječnog radnog staža i dodanog navršenog radnog staža radnika od 0,5% po godini staža. Posljednji Ugovor o radu za isto radno mjesto tužitelj je sa tuženikom sklopio 14. siječnja 2011.
Tuženik, odnosno poslodavac je tužitelju pojedinačnim rješenjima određivao plaću u pojedinim razdobljima koja je bila smanjena, i to u cilju racionalizacije troškova poslovanja u svim društvima H. h. d.o.o., na temelju Odluke Uprave H. H. ž. h. d.o.o. broj UH-47-1/08 od 19. rujna 2008. (točka 1. st. 1. Odluke) i odluke Uprave društva H. i. d.o.o. broj UI-23-16/08 od 1. listopada 2008. Potom na temelju Odluke Uprave H. H. ž. h. d.o.o. broj UH-64-1-1/09 od 3. veljače 2009. (točka 1. st. 1. Odluke) i odluke Uprave društva H. i. d.o.o. broj UI-3- 19/09, broj: UI -3-19-1/09 od 12. veljače 2009. te Odluke Uprave H. h. d.o.o. broj Uh-91-1/09 od 2. rujna 2009. (točka 1. st. 1. Odluke) i Odlukama Uprave H. i. d.o.o., broj UI-6-21709, broj UI-6-21-1/09 od 11. rujna 2009.
Naime, navedenim Odlukama Uprave mijenjana je osnovica plaće, a na navedene odluke radničko vijeće nije reagiralo dok tuženik nema pravo kao pojedinac utjecati na iste.
Prema tome, svako pojedino rješenje o smanjivanju plaće tužitelju doneseno je na temelju prethodno navedenih Odluka Uprave u različitim vremenskim razdobljima, stoga nije riječ o nezakonitim rješenjima te je pravilno zaključio drugostupanjski sud da je visina plaće određena konačnim odlukama te samim time tužitelj nema pravo na razliku plaće u utuženom iznosu jer njegov zahtjev nije osnovan.
Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude pod točkom I.
Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP-a revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude. U istom roku se podnesena revizija može i dopunjavati, što znači da se i dopuna revizije mora podnijeti u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude.
U konkretnom slučaju tužitelj je dopune revizije podnio 21. prosinca 2015. i 30. prosinca 2015., a drugostupanjsku presudu primio je 13. listopada 2014.
Kako su dopune revizije podnesene izvan roka, to je iste valjalo odbaciti kao nepravodobne na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 382. st. 4. ZPP-a, te odlučiti kao pod točkom II. izreke.
Zagreb, 14. veljače 2018.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić, v. r.