Supreme Court allows tenant's appeal, ruling co-ownership division does not terminate tenancy rights without consent.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia accepted the tenant's appeal against a lower court decision that had dismissed her request to prevent the physical division of her rented apartment. The tenant argued that the lower courts incorrectly applied the Housing Relations Act, claiming that a judicial division of co-ownership among other owners did not automatically terminate her tenancy rights. The court agreed, ruling that the tenant's right to the entire apartment persists and that physical division without her consent is impermissible.
Legislator headnote
AI generatedčl. 61. Zakona o stambenim odnosima; čl. 95. Zakona o stambenim odnosima; Stanarsko pravo na cijelom stanu ne prestaje po sili zakona samo ako sunositelj stekne poseban stan, već dijeljenje suvlasništva bez suglasnosti sunosioca ne dopušta fizičku diobu.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 246/1993-2
P R E S U D A
U IME REPUBLIKE HRVATSKE!
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R.S. iz R., …. , koju zastupa M.B., odvjetnik iz R., protiv tuženih: 1) B.I. -K. iz R., … , 2) V.I. -K. iz R., …. , 3) D.S. iz R., …. , 4) B.K. iz Z., … i 5) V.K. iz R., … - time da 4-5 tužene zastupa punomoćnik mr. T.S., odvjetnik iz R., radi utvrđenja, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 13. svibnja 1992. br. Gž-2628/91-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. svibnja 1991. godine br. P-2208/90, u sjednici vijeća održanoj dana 22. ožujka 1994.,
p r e s u d i o j e :
Prihvaća se revizija tužiteljice te se preinačuje presuda Okružnog suda u Rijeci od 13. svibnja 1992. br. Gž-2628/91-2 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. svibnja 1991. br. P-2208/90 i sudi:
R.S. nosilac je stanarskog prava na stanu u R., … koji se sastoji od pet soba, kuhinje, hodnika, ostave, kupaonice, posebnog WC-a i ostalih pomoćnih prostorija u ukupnoj površini od 143,94 m5, pa je nedopustiva fizička dioba tog stana kao građevinske cjeline bez suglasnosti tužiteljice kao sunosioca stanarskog prava.
Tuženi su dužni tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 5.000 HRD u roku od 15 dana.
O b r a z l o ž e n j e
Pravomoćnom presudom Okružnog suda u Rijeci od 13. svibnja 1992. br. Gž-2628/91-2 odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 14. svibnja 1991. br. P- 2208/90 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan a tužiteljici naloženo plaćanje 4. i 5. tuženima parničnog troška od 4.465 dinara u roku od 15 dana.
Protiv citirane presude drugog stupnja pravodobno je izjavila reviziju tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka te predložila da se revizija usvoji i ukine ili preinači pobijana presuda.
Na reviziju tužiteljice nije odgovoreno, niti se nadležni državni odvjetnik izjasnio o reviziji.
Revizija tužiteljice je osnovana.
Sud prvog stupnja je konstatirao kao nesporno da je tužiteljica zajedno sa svojim suprugom D.S. i kćerkom S.D. u predmetni stan uselila 1957. godine te da je tada stekla i stanarsko pravo na tom stanu, zatim da je nesporno da je 1978. godine suprug tužiteljice (ovdje trećetuženi) stekao suvlasništvo obiteljske kuće u kojoj se nalazi i predmetni stan i to u 6/36 dijela, te da je 1980. pokrenut postupak diobe suvlasničke zajednice navedene obiteljske kuće.
Uvidom u spis R1-209/80 sud je utvrdio da je izvanparnični postupak za diobu okončan rješenjem od 9. prosinca 1988. godine koje je postalo pravomoćno 23. kolovoza 1989. godine, te da je temeljem tog rješenja suprug tužiteljice D.S. postao od suvlasnika cijele obiteljske kuće (6/36 dijela), vlasnikom stana koji se nalazi na I. katu zgrade u ulici …. , pobliže određen kao zapadni stan, a prema nalazu vještaka iz spisa.
Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da je sa danom 23. kolovoza 1989. godine u smislu odredbe čl. 61. Zakona o stambenim odnosima a u vezi s čl. 95. Zakona o stambenim odnosima prestalo stanarsko pravo na cijelom stanu koji se nalazi na I. katu zgrade u ulici …. , odnosno u konkretnom slučaju kako na stanu koji je pripao u vlasništvo njenom suprugu, tako i na stanu koji je pripao u vlasništvo ovdje četvrto i petotuženima. Iz tog razloga sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.
Sud drugog stupnja u pobijanoj presudi u cijelosti je prihvatio činjenična utvrđenja suda prvog stupnja te ocijenio da je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužiteljicu sa tužbenim zahtjevom. Ocijenjeno je kao pravilno pravno stajalište suda prvog stupnja da je pravomoćnošću rješenja Općinskog suda Rijeka od 9. prosinca 1989. br. R1-209/80, a kojim je provedena dioba nekretnina među suvlasnicima, primjenom čl. 61.
a u vezi čl. 95. Zakona o stambenim odnosima, tužiteljici prestalo stanarsko pravo na stan kojeg je ona koristila zajedno sa trećetuženim suprugom Daroslavom u površini od 156 m5, budući da je dio toga ranijeg stana izdvojen kao posebni stan, sada isključivo vlasništvo supruga tužiteljice.
Osnovano tužiteljica u reviziji ističe da provedenom diobom suvlasništva u izvanparničnom postupku u kojem ona nije učestvovala, nije prestalo njezino stanarsko pravo na spornom stanu. Ona kao nositelj stanarskog prava se ne može prisiliti da trpi fizičku diobu stana na kojem ima stanarsko pravo, jer bi izgubila stanarsko pravo na dijelu stana.
Stjecanjem prava suvlasništva na spornom stanu od strane supruga tužiteljice, tužiteljici nije prestalo njezino pravo sunosioca stanarskog prava. To njezino pravo nije prestalo niti donošenjem pravomoćnog rješenja o diobi u vanparničnom postupku. Takav način prestanka stanarskog prava nije predviđen Zakonom o stambenim odnosima.
Pogrešno se sudovi pozivaju na čl. 61. Zakona o stambenim odnosima.
Naime, prema čl. 61. Zakona o stambenim odnosima stanarsko pravo na stanu ne prestaje po sili zakona, već o tome odlučuje stambeni organ koji temeljem propisa čl. 67. st. 4. odlučuje tko će od članova porodičnog domaćinstva ostati u stanu kao stanar.
Treba još posebno navesti da je čl. 61. st. 1. Zakona o stambenim odnosima predviđena mogućnost da stanar izgubi stanarsko pravo samo u slučaju ako on ili njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade.
U konkretnom slučaju tužiteljica kao sunosilac stanarskog prava nije stekla niti obiteljsku kuću niti stan kao poseban dio zgrade već je stan stekao drugi sunositelj stanarskog prava pa se odredbe čl. 61. ne odnose na konkretan slučaj.
Dakle, sudovi nižeg stupnja su na nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku valjalo preinačiti presude nižeg stupnja, i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.
Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku.
U Zagrebu, 22. ožujka 1994.
Predsjednik vijeća:
Veseljko Šeparović, v.r.