Rev-837/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-837/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske po sutkinji Marini Paulić u pravnoj stvari tužiteljice C. O. d.d. Z., Filijala K., koju zastupa punomoćnik Š. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika P. H. iz P., kojeg zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., radi isplate regresnog potraživanja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž- 173/2011-77 od 12. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-889/08 od 8. studenoga 2010., 19. travnja 2016.,

r i j e š i o j e :

Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-889/08 od 08. studenoga 2010. usvojen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tužiteljici isplatiti tuženiku iznos 52.558,67 kuna sa zateznom kamatom pobliže opisanom u izreci presude, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 10.370,00 kuna.

Presudom Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-173/2011-77 od 12. svibnja 2011. u stavku I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, (st. I. izreke) dok je u stavku II. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužiteljica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao nedopuštena odbaci, podredno da se kao neosnovana odbije, uz naknadu parničnih troškova i troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

U slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti izvanrednu reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 2. ZPP).

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje kojeg je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ona važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP).

Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži sljedeća tri elementa: određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

U tom smislu tuženik postavlja sljedeće pitanje:

„Da li alkoholiziranost sama po sebi automatski daje tužitelju pravo na povrat onoga što je isplaćeno po štetnom događaju, ili se mora dokazati uzročno-posljedična veza između alkoholiziranosti i nastanka štetnog događaja?“

Navodi da je riječ o pitanju koje je važno radi rješenja odluke o sporu i radi osiguranja jedinstvene sudske prakse, te da je brojna sudska praksa bila takva da se mora dokazati ova uzročno-posljedična veza, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

U sadržaju revizije nema određeno naznačenih podataka iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da bi u istoj ili sličnoj pravnoj stvari postojale različite (konkretne) odluke drugostupanjskih sudova, ali niti da bi pobijana drugostupanjska odluka, u odnosu na postavljeno pitanje, bila nepodudarna s nekom revizijskom odlukom.

Da bi podnositelj revizije ispunio pretpostavku nedopuštenosti revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, dakle, da je uz postavljeno pitanje određeno izložio i razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, u reviziji nije dovoljno navesti da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene sudske prakse.

Naprotiv, ako su u izvanrednoj reviziji izloženi razlozi u kojima revident iznosi svoje prosudbe o potrebi za odgovorima na određena pravna pitanja, a zapravo tako izražava samo neslaganje s pobijanom drugostupanjskom odlukom, kao što je to u ovom slučaju, tada valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP koji bi u cilju ujednačavanja sudske prakse opravdavali intervenciju revizijskog suda.

Prema tome, podnesena revizija ne sadrži razloge iz čl. 382. st. 3. ZPP koji moraju biti određeno izloženi, stoga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije, koje prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155 ZPP).

Iz tog je razloga revizija nedopuštena slijedom čega je, primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.

Zagreb, 19. travnja 2016.

Sutkinja:

Marina Paulić, v.r.