Rev-809/2012-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 809/12-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice S. P. iz O., i II. tužiteljice V. P. iz O., obje zastupane po punomoćnici A. S., odvjetnici u Odvjetničkom uredu S. iz R., protiv tuženika G.U. B. d.o.o. P. iz P., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku iz P., zbog zaštite od smetanja posjeda, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž- 2633/11-2 od 7. studenoga 2011., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-1234/10-14 od 20. travnja 2011., u sjednici održanoj 1. prosinca 2015.,

r i j e š i o j e :

Revizija tužiteljica odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužiteljica i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je:

- u stavku I. izreke, odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je tuženik smetao tužiteljice u posljednjem mirnom posjedu na nekretnini kč. br. 7919/1, u naravi parkiralište površine 418 m2, upisano u zk. ul. 18904 k.o. V., konkretno u posjedu parkirnog mjesta označenog brojem …, drugo u nizu od tri ispred apartmana tužiteljica …, koji se nalazi na kč. br. 7517 upisanoj u zk. ul. 7224 k.o. V., time što je na predmetno parkirno mjesto, a što su tužiteljice uočile početkom svibnja 2010. godine, ugradio napravu tzv. čuvara parkinga, koja služi zatvaranju istoga, te tako tužiteljice uznemirava u njegovoj redovitoj i uobičajenoj uporabi.

2. Nalaže se tuženiku da o svom trošku ukloni ugrađenu napravu sa parkirnog mjesta tužiteljica označenog u točki 1. rješenja, sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

3. Zabranjuje se tuženiku da nadalje smeta tužiteljice u posjedu parkirnog mjesta opisanog u točki 1. rješenja, pod prijetnjom novčane kazne."

- u stavku II. izreke, odbijen zahtjev tužiteljica na obvezivanje tuženika naknaditi im parnični trošak od 2.860,00 kn,

dok su (u stavku III. izreke) tužiteljice obvezane tuženiku solidarno naknaditi parnični trošak od 2.560,00 kn.

Protiv drugostupanjskog rješenja tužiteljice su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku budući da su pravnog shvaćanja da odluka u sporu ovisi o „rješenju materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“. Predlažu preinačiti pobijano nižestupanjsko rješenje u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije dopuštena.

Pobijano drugostupanjsko rješenje doneseno je 7. studenoga 2011., dakle nakon što je (2. lipnja 2011.) na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11 - dalje: ZID ZPP-a/11), slijedom čega se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. ZID ZPP-a/11 na ovaj spor glede dopuštenosti revizije primjenjuje odredba čl. 443. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), prema kojoj protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda dopuštena je samo revizija iz odredaba čl. 382. st. 2. toga Zakona.

Tužiteljice su reviziju i podnijele pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i istakle da se "materijalnopravno pitanje koje je nužno riješiti tiče instituta smetanja posjeda, konkretno jednog od načina smetanja posjeda - uznemiravanja".

Međutim, tu reviziju valja razmotriti u svijetlu shvaćanja:

- da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi i naznaku različite sudske prakse revizijskog suda ili barem dva ili više drugostupanjska suda, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda ili sudskom praksom, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), s time što predviđaju i da se u reviziji izlože i shvaćanja iz već donesenih i konkretiziranih sudskih odluka koja bi trebalo ujednačavati jer su različita ili jer se različita („npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba“) očekuju,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu te spomenutog pitanja i spomenute razloge ili razloge zbog kojih bi „trebalo ujednačavati primjenu prava“, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se to pitanje i ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta.

U konkretnom slučaju, navodi tužiteljica u reviziji svode se u suštini samo na isticanje razloga (obrazloženja) njihova shvaćanja da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je tužbenom zahtjevu trebalo udovoljiti - sve prema utvrđenom činjeničnom stanju i onome koje je (prema revidenticama) trebalo utvrditi, odnosno shvaćanja da je i činjenično stanje relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu pogrešno utvrđeno.

Polazeći od prethodno navedenog, a budući da podnesena revizija ne sadrži niti jedno određeno formulirano pravno pitanje zbog kojeg se podnosi - a u svezi kojeg pitanja bi ovaj sud mogao izraziti svoje načelno shvaćanje (odgovor) i shvaćanje koje ne bi bilo važno samo za konkretnu pravnu poziciju revidentica i odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (jer isticanje činjeničnih i pravnih shvaćanja - primjenu kojih revidentice sugeriraju, sve s izrazom nezadovoljstva što je njihov zahtjev ocijenjen neosnovanim i osporenim rješenjem odbijen, ne može nadomjestiti takvo pitanje - postojanje kojeg pitanja izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a), valja prihvatiti da revizija tužiteljica nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

Za dopuštenost izvanredne revizije potrebno formulirano pitanje (određeno i pravno, na koje bi se mogao dati određeni i načelan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za jedinstvenu primjenu prava, a koji ne bi ovisio o činjeničnim okolnostima svakog konkretnog slučaja) ne može nadomjestiti niti konstatacija revidentica iz revizije da se "materijalnopravno pitanje koje je nužno riješiti tiče instituta smetanja posjeda": "što zapravo uznemiravanje predstavlja".

Uostalom, osporeno drugostupanjsko rješenje nije ni doneseno na temelju zauzetog stava o nekom materijalnopravnom pitanju u svezi razloga na kojima revidentice temelje reviziju - a koje bi bilo u suprotnosti s nekim drugim načelnim shvaćanjem, već samo na temelju ocijene konkretnog činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava na takvo činjenično stanje, a u svezi takve ocjene izvanrednoj reviziji nema mjesta.

Stoga je reviziju tužiteljica valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 1. prosinca 2015.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.