Rev-256/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 256/2014-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d. K., kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., Ž. R. i S. K. odvjetnika u K., protiv I. tuženice B. K., II. tuženika J. K. i III. tuženice Ž. K., svi iz L., koje sve zastupa punomoćnica mr. D. K., odvjetnica u L., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o revizijama I., II. i III. tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-460/13-2 od 9. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-1637/11-24 od 14. studenog 2012. godine, u sjednici održanoj 5. veljače 2019.

p r e s u d i o j e:

Revizije I., II. i III. tuženika odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je da darovanja izvršena ugovorima o darovanju nekretnina 14. lipnja 2011. koje su sklopili I. tuženica i II. tuženik kao darovatelji s III. tuženicom (svojom kćeri) kao obdarenicom i kojima su prenijeli u izreci pobijane presude pod toč.I. i toč. II. izreke pobliže opisane dijelove svojih nekretnina u vlasništvo III. tuženice gube pravni učinak prema tužitelju u dijelu kojem je to potrebno radi namirenja njegove tražbine u odnosu na I. tuženicu u iznosu od 434.474,66 kn, a u odnosu na II. tuženika u iznosu od 35.614,00 kn, pa je III. tuženica u toč. III i toč. IV. izreke obvezana na trpljenje namirenja tih potraživanja tužitelja prema I. i II. tuženicima prodajom nekretnina III. tuženice također pobliže opisanih u izreci pod toč. III. i toč. IV. izreke. I., II. i III. tuženicima naloženo je da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 38.831,80 kn (toč. V. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I., II. i III. tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude I. tuženica i III. tuženica su podnijele reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok je II. tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP-a smatrajući da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Predlažu da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, podredno ukine nižestupanjske presude i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizije su neosnovane.

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b. toga Zakona (točka 3.).

Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi iznosi 609.324,25 kn.

Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP-a ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

Tužitelj je istaknuo dva nenovčana zahtjeva, i to da ugovor o darovanju sklopljenog između I. tuženice i III. tuženice od 14. lipnja 2011. i ugovor o darovanju sklopljen između II. tuženika i III. tuženice od 14. lipnja 2011., gube pravni učinak prema tužitelju, do visine koliko je potrebno za ispunjenje tužiteljeve tražbine (u odnosu na I. tuženicu iznos od 434.474,66 kn, a u odnosu na II. tuženika iznos od 35.614,00 kn). Kako tužbeni zahtjevi proizlaze iz dvije različite pravne osnove, u takvom slučaju se vrijednost predmeta spora svakog od postavljenih zahtjeva, kad je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u jednom iznosu, određuje tako da se naznačena vrijednost predmeta spora podijeli s dva. Kako je tužitelj naznačio u tužbi vrijednost predmeta spora u iznosu od 609.324,25 kn vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva prelazi 200.000,00 kn, u ovome je predmetu dopuštena revizija u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle redovna revizija, što isključuje mogućnost podnošenja (izvanredne) revizije u smislu stavka 2. istoga članka.

I. i III. tužiteljice podnijele su reviziju u smislu čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dok je II. tuženik podnio reviziju izričito se pozivajući na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a na način da je postavio pitanje koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Kako vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva u ovome predmetu prelazi 200.000,00 kn, ovaj sud je i reviziju II. tuženika (nevezan naznačenom pravnom kvalifikacijom) razmatrao kao redovnu reviziju, u smislu čl. 382. st. 1. ZPP-a.

Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

-da je 4. ožujka 2010. I. tuženica kao vlasnica trgovačkog obrta „S.“ tužitelju izdala bjanko zadužnicu s ovjerenim potpisom po javnom bilježniku K. R. iz L. broj:OV-1361/10 kojom je dala suglasnost da se radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 434.474,66 kn zaplijene sredstva sa svih njezinih računa kod svih banaka i zaplijenjena novčana sredstva prenesu na račun tužitelja kao vjerovnika;

-da je 30. prosinca 2010. trgovačko društvo „S.“ d.o.o. L. tužitelju izdalo bjanko zadužnicu i suglasnost da se radi naplate tražbine tužitelja u iznosu od 174.849,59 kn zaplijene svi njegovi računi kod svih banaka i da se novčana sredstva s tih računa isplate tužitelju kao vjerovniku i da je na istoj ovjeren potpis II. tuženika kao predsjednika uprave tog trgovačkog društva po javnom bilježniku K. R. iz L. pod brojem:OV-8862/10,

-da je 30. prosinca 2010. suglasnost za zapljenu svih svojih računa i kod svih banaka izdao i osobno II. tuženik kao jamac platac, a radi naplate tražbine iz bjanko zadužnice trgovačkog društva S. d.o.o. L. na kojoj suglasnost je i ovjeren potpis II. tuženika po javnom bilježniku K. R. iz L. pod brojem:OV-8863/10,

-da je I. tuženica kao vlasnica trgovačkog obrta „S.“ bila u poslovnom odnosu s tužiteljem na temelju kojeg je nastala novčana obveza I. tuženice prema tužitelju,

-da je trgovačko društvo „S.“ d.o.o. L. bilo u poslovnom odnosu s tužiteljem na temelju kojeg je nastala obveza tog trgovačkog društva prema tužitelju,

-da su I. tuženica i II. tuženik kao darovatelji Ugovorom o darovanju sklopljenim sa svojom kćerkom III. tuženicom istoj darovali nekretnine pobliže navedene u tom Ugovoru i da je izvršen prijenos prava vlasništva u zemljišnim knjigama s I. i II. tuženika na III. tuženicu,

-da je 27. prosinca 2010. I. tuženica kao vlasnica trgovačkog obrta „S.“ s trgovačkim društvom „S.“ d.o.o. L. sklopila Ugovor o prijenosu obrta u društvo s ograničenom odgovornošću kojim je 1. siječnja 2011. prenesena djelatnost obrta kao gospodarska cjelina sa svim pravima i obvezama i imovinom na trgovačko društvo, dakle i visina dugovanja prema tužitelju s osnova poslovanja trgovačkog obrta.

Nižestupanjski sudovi zaključuju da kod ugovora o prijenosu obrta I. tuženice u društvo s ograničenom odgovornošću nije došlo do preuzimanja duga u smislu odredi čl. 96. do čl. 100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 125/11 i 78/15

– u daljnjem tekstu: ZOO), već da se radi o pristupanju dugu u slučaju preuzimanja neke imovinske cjeline sukladno čl. 102. ZOO-a, pa da je stoga I. tuženica nakon prijenosa cjelokupne djelatnosti svojeg obrta u trgovačko društvo s danom 1. siječnja 2011. solidarno odgovorna za ispunjenje svojih obveza proizašlih obavljanjem trgovačkog obrta (za obveze nastale prije preuzimanja) s preuzimateljem (trgovačkim društvom „S.“ d.o.o.), da kao dužnik solidarne obveze sukladno čl. 43.st.1. ZOO-a odgovora tužitelju kao vjerovniku za cijeli dug, te da tužitelj može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće dok ne bude u cijelosti namiren.

Sudovi prihvaćaju tuženi zahtjev smatrajući da su sukladno čl. 66. do 71. ZOO-a ispunjene pretpostavke za pobijanje predmetnih raspolaganja I. i II. tuženika, da postoji tražbina prema I. tuženici u iznosu od 434.474,66 kn, a prema II. tuženiku u iznosu od 35.614,00 kn (preostalo nakon djelomičnog podmirenja tražbine), da II. tuženik nije dokazao da u svojem vlasništvu ima imovine dostatne za ispunjenje dospjele tražbine tužitelja, da činjenica da trgovačko društvo „S.“ d.o.o. L. ima imovinu iz koje bi tužitelj mogao naplatiti svoju tražbinu iz bjanko zadužnice II. tuženika kao jamca platca za to trgovačko društvo nije od odlučnog značaja za predmetni spor, jer se II. tuženik u smislu odredbe čl. 111. st. 3. ZOO obvezao kao jamac platac, pa odgovora vjerovniku kao glavni dužnik za cijelu obvezu, a da vjerovnik može zahtijevati ispunjenje bilo od glavnog dužnika ili od jamca platca ili od obojice istovremeno. Nadalje, sudovi zaključuju da su I. i II. tuženici besplatnim pravnim poslom – Ugovorom o darovanju nekretnina od 14. lipnja 2011. raspolagali nekretninama u korist III. tuženice (kćeri) pa da bi sukladno čl. 67. st. 3. ZOO-a postojala pretpostavka o znanju I. i II. tuženika da tim raspolaganjima nanose štetu tužitelju.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP-a).

Revizija I. i III. tuženice sadržajno je identična u dijelu kojim revidentice osporavaju presudu zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 219. i čl. 250. ZPP-a sukladno čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP-a, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredba čl. 66. ZOO.

Osim navedenoga I. tuženica dodatno u reviziji ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Nisu u pravu revidentice kada smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 219. i čl. 250. ZPP-a.

Postojanje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, revidentice vide u tome što je tužitelj na ročištu glavne rasprave odustao od izvođenja dokaza (gospodarsko – financijskog vještačenja) na okolnost visine tržišne vrijednosti nekretnine u vlasništvu trgovačkog društva „S.“ d.o.o. kao glavnog dužnika i visine duga kojom je ta nekretnina opterećena zalogom.

S obzirom da vjerovnik sukladno odredbi čl. 111. st. 3. ZOO može zahtijevati ispunjenje obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (u konkretnom slučaju tužitelj je tužbu podnio samo protiv II. tuženika kao jamca platca, ne i protiv trgovačkog društva kao glavnog dužnika), pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da vrijednost imovine u vlasništvu trgovačkog društva kao glavnog dužnika nije od odlučnog značaja za rješenje ovog spora.

Nadalje, nisu u pravu revidentice niti kada smatraju da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 250. ZPP-a kojom odredbom je propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

I. tuženica u reviziji dodatno ističe da je na taj način počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, osporavajući pritom ocjenu pravila o teretu dokaza na način da sud ne prihvaća njezine dokaze, jer nisu platili knjigovodstveno – financijsko vještačenje, a u isto vrijeme bez „kritičke ocijene“ prihvaća dokaze tužitelja odnosno knjigovodstvenu dokumentaciju.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, između ostalog ako o odlučnim činjenicama nisu navedeni razlozi, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U odnosu na revizijski prigovor na nedokazanu visinu tražbine tužitelja prema I. tuženici kao vlasnici obrta i prema trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. a time posredno i prema II. tuženiku (jer je utužen kao jamac platac pa odgovora tužitelju kao glavni dužnik za cijelu obvezu), pravilno je prvostupanjski sud interpretirao i primijenio čl. 153. st. 1. ZPP-a, a posljedično i pravilo o teretu dokazivanja u smislu čl. 221.a. ZPP-a. Odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja predloži izvođenje dokaza dužna po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, dok je stavkom 3. istog članka propisano da će sud odustati od izvođenja dokaza, te da će sud u tom slučaju, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

Tuženici su osporavajući visinu potraživanja prema I. tuženici kao vlasnici obrta i II. tuženiku kao jamcu palatcu predložili provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, a nisu položili predujam za očekivane troškove vještačenja, dok iz ostalih provedenih dokaza predloženih po tuženicima sudovi nisu mogli utvrditi osnovanost prigovora tuženika, tako da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja prihvatio knjigovodstvenu dokumentaciju tužitelja (Otvorene stavke na dan 29. ožujka 2012.) iz koje je utvrdio da visina potraživanja prema I. tuženici. iznosi 434.474,66 kn, a prema II. tuženiku 35.614,00 kn.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava I. i III. tuženice temelje na tvrdnji o pogrešnoj primjeni čl. 66. st. 2. ZOO, jer da je tužitelj trebao dokazati insolventnost glavnog dužnika (trgovačkog društva „S.“d.o.o.), a što je propustio učiniti kada je odustao od izvođenja dokaza građevinskim vještačenjem radi utvrđenja tržišne vrijednosti nekretnine u vlasništvu tog trgovačkog društva.

Ujedno se II. tuženik u svojoj reviziji poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to iste odredbe, smatrajući da je teret dokaza na tužitelju kao vjerovniku da tuženik kao dužnik nema dovoljno sredstva za ispunjenje svoje obveze prema tužitelju.

Odredbom čl. 66. st. 2. ZOO-a propisano je da se smatra da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstva za ispunjenje vjerovnikove tražbine.

U odnosu na prigovor I. i III. tuženice ističe se da pogrešno smatraju kako je tužitelj, gledajući pravni odnos između trgovačkog društva „S.“ d.o.o. kao glavnog dužnika i II. tuženika kao jamca platca, trebao dokazati insolventnost glavnog dužnika, jer kao što je već ranije rečeno, odredbom čl. 111. st. 3. ZOO tužitelju je omogućeno da zahtjeva ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo od jamca platca ili obojice u isto vrijeme, a u ovom slučaju tužitelj je podnio tužbu protiv II. tuženika kao jamca platca.

Točno je da je tužitelj dužan dokazati istinitost svojih tvrdnji, a tuženik svojih navoda ili prigovora kako to revident ističe u reviziji. U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao svoje navode u dovoljnoj mjeri koja se očekuje na strani tužitelja u trenutku podnošenja tužbe za pobijanje, dok tuženici nisu dokazali svoje navode kojim osporavaju tvrdnje tužitelja.

Pogrešno II. tuženik smatra da je teret dokaza da II. tuženik nema dovoljno imovine da bi se tužitelj mogao namiriti u cijelosti samo na strani tužitelja. Naime, stvarna ili vjerojatna nemogućnost namirenja mora postojati u trenutku podnošenja tužbe za pobijanje, a što je tužitelj dokazao činjenicom neuspjelog namirenja iz već utuženog ovršnog potraživanja prema I. tuženici, a prema II. tuženiku zbog nedonošenja rješenja o ovrsi od strane ovršnog suda, jer u trenutku podnošenja tužbe u ovom predmetu u ovršnom postupku nije doneseno rješenje o ovrsi.

Stoga osnovano smatraju sudovi da je na II. tuženiku daljnji teret dokaza da ima imovinu iz koje bi se u cijelosti tužitelj mogao namiriti, što je i sam II. tuženik na okolnost vrijednosti svoje imovine predložio provođenje dokaza gospodarskim vještačenjem, koji nije proveden samo iz razloga što II. tuženik nije predujmio troškove vještačenja. Na temelju pravila o teretu dokazivanja pravilno su sudovi zaključili da uvidom u zemljišnoknjižne izvatke nekretnina, koje su većim dijelom opterećene teretom prava služnosti, vrijednost tih nekretnina nisu dostatne za namirenje cijele tražbine tužitelja koju ima prema II. tuženiku.

S obzirom da su ispunjene sve pretpostavke za pobijanje predmetnog raspolaganja nekretninama od strane I. i II. tuženika u smislu odredbi čl. 66. do 71. ZOO-a pravilno su sudovi prihvatili tužbeni zahtjev.

Zbog toga se nije ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz navedenoga proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb 5. veljače 2019.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.