Kžm-45/2008-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 45/08-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu opt. D. P. , zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 1. i 3. Kaznenog zakona (u daljnjem tekstu: KZ - ''Narodne novine'', broj 110/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. travnja 2008. broj Kzm-9/07, u sjednici održanoj dana 11. ožujka 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Mirte Kuharić,

p r e s u d i o j e:

Žalba državnog odvjetnika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom, temeljem čl. 354. toč. 3. ZKP, oslobođen je od optužbe opt. D. P. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 192. st. 1. i 3. KZ, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

Temeljem čl. 123. st. 1. ZKP, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP-a, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje i vraćen je s prijedlogom da se žalba nižeg državnog odvjetnika uvaži i postupi u pravcu njegovog žalbenog prijedloga.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnji žalbe, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, a navodima žalbe nisu s uspjehom dovedeni u sumnju zaključci prvostupanjskog suda o tome da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio terećena kaznena djela na štetu svojih sinova mlt. V. i I. P..

Naime, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud olako otklonio iskaz svjedoka M. R. koja je u svojstvu dječjeg terapeuta otkrila u ponašanju oštećenika elemente seksualnog zlostavljanja od strane njihovog oca. Također, ističe se da su o seksualiziranom ponašanju oštećenika iskazale njihova majka D. P. te baka po majci, svjedok R. D.. Zbog toga, žalitelj smatra da nije trebalo prihvatiti nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka psihologijske struke prof. J. Z., jer ista nije bila kompetentna ocijeniti iskaze mlt. oštećenika, već da u tom pravcu treba provesti novo multidisciplinarno vještačenje po timu psihijatara, psihologa i defektologa.

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud smatra da su svi dokazi u spisu valjano analizirani i ocijenjeni kako sami za sebe, tako i u međusobnoj povezanosti, te da se ponovnim provođenjem vještačenja mlt. oštećenika, osim njihove dodatne traumatizacije, ništa bitno novog ne bi moglo utvrditi.

Prije svega, treba reći da je ovaj kazneni postupak protiv optuženika započeo još 2001. godine, tada zbog kaznenih djela bludnih radnji iz čl. 193. KZ te kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta iz čl. 213. st. 1. KZ, a nastavljen je tek 2006. godine terećenjem optuženika za teže kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. i 3. KZ. Također, nije nevažno reći da je kaznena prijava protiv optuženika podnesena tijekom brakorazvodne parnice između roditelja oštećenika koji su oboje tražili da im se djeca povjere na čuvanje i odgoj, a do dovršetka postupka pred prvostupanjskim sudom ta parnica nije okončana, tako da su odnosi roditelja bili opterećeni međusobnim konfliktima i optuživanjima.

Nadalje, činjenica je da mlt. oštećenici, ispitani u nazočnosti defektologa sukladno čl. 119. st. 2. Zakona o sudovima za mladež, nisu s potrebnim stupnjem sigurnosti potvrdili navode optužbe. Oba djeteta, ispitana u dobi od 11 i 12 godina, nemaju jasnih sjećanja o tome da bi ih otac seksualno zlostavljao na način da bi im prilikom igre ili kupanja gurao prst u analni otvor, već suglasno opisuju tzv. igru dinosaura tijekom koje su se s ocem lovili, glasali kreštanjem te međusobno štipali i grizli. Također, opisuju da ih je otac ljubio i lizao po licu i tijelu, („kao mačka i kao pas“), škakljao ih, a znali su se i goli kupati u kadi. Vezano za suštinu inkriminacije koja bi se očitovala u tome da im je otac „gurao prst u guzu“, ošt. I. P. izričito tvrdi da se toga ne sjeća, dok ošt. V. P. iskazuje da se toga mutno sjeća, „možda je bilo, ali nisam siguran“, pri čemu napominje da je prije ispitivanja pred istražnim sucem bio u prilici pročitati neki „papir od doktora“ gdje je sve to bilo opisano pa se onda tako i dogodilo. Na daljnje upite npr. da li je tata pri tome bio gol, odgovara „ne znam, to nije pisalo“.

U odnosu na ocjenu ovakvog iskaza ošt. V. P. relevantni su rezultati provedenog psihologijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku prof. J. Z.. Naime, temeljem obavljenog psihologijskog pregleda i forenzičkog intervjua, proizlazi da se kod njega naglašeno zamjećuje način rezoniranja koji je modificiran utjecajem odraslih ljudi tj. da se radi o preuzetim mišljenjima i stvarima koje nisu primjerene dječjem načinu razumijevanja i promišljanja stvarnosti. Vještak zaključuje da ošt. V. prihvaća kvalifikacije koje je dobivao od drugih, a terminologija koju upotrebljava („perverzne igre“) definitivno nije primjerena njegovoj dobi i mentalnom nivou. Budući da u njegovom iskazu nedostaje logična struktura, vremenski i prostorni kontekst, kao i popratni doživljaji, odnosno neugodnosti i averzije koje bi bile u vezi s događajima,vještak zaključuje da ošt. V. nije u stanju iskazati vlastito iskustvo. Stoga vještak zaključuje da se iskaz tog oštećenika ne može ocijeniti vjerodostojnim, dok je iskaz ošt. I. P., koji otvoreno iznosi da nema sjećanja o događaju, može ocijeniti vjerodostojnim. Što se tiče igre dinosaura, vještak zaključuje da s obzirom na izostanak eksplicitnih sjećanja na elemente koji bi nedvojbeno ukazivali na elemente seksualnosti, ova se igra ne može kvalificirati kao sredstvo izvršenja djela.

O tome da su se braća V. i I. u kritično vrijeme tj. u dobi od oko 4 i 5 godina i bez

te R. D.,

nazočnosti oca često igrala igre dinosaura, u svojim iskazima opisuju svjedoci D. P. 2 iako ova potonja svjedokinja ocjenjuje da su te igre bile erotizirane, „strašne igre“, jer su braća jedan po drugome „plazili, štipali se i grizli“. U svakom slučaju, niti jedna od ovih svjedokinja nije posumnjala da su djeca seksualno zlostavljana od strane oca, a majka oštećenika iskazuje da svoje uvjerenje o seksualnom zlostavljanju sinova temelji samo na osnovu onoga što je naknadno čula od dječjeg terapeuta M. R.. Svjedokinje iskazuju da se oštećenici njima nisu potužili na seksualno zlostavljanje od strane oca, osim što majka D. P. primjećuje da su po povratku od oca znali biti zamazani, mokri i s modricama po tijelu.

Druge osobe ispitane tijekom postupka, pa tako R. L. i N. N. koje su po nalogu Centra za socijalnu skrb, Ured Č., provodile nadzor nad roditeljskom skrbi te nadzor nad provođenjem susreta između oštećenika i njihovog oca te bake, nisu uočile nikakvih posebnosti u ponašanju tih osoba niti imaju saznanja o inkriminacijama. Također, svjedoci Lj. B. i D. D., odgajateljice u vrtiću koje su tempore criminis bile u svakodnevnom kontaktu s djecom, nisu primijetile odstupanja u njihovom ponašanju, ali potvrđuju da se ošt. V. P. uvijek veselio susretima s ocem. Konačno, baka po ocu, svjedok A. P. koja je u vrijeme događaja živjela u stanu s optuženikom, opisuje da su djeca rado dolazila kod njih, nije primijetila da bi ih itko zlostavljao u bilo kojem smislu niti da su igrali kakve seksualizirane igre, osim što su žitvotinje dinosauri bili predmetom njihove okupacije tako da su imali njihove figurice i albume sa sličicama.

Dakle, temeljem izloženih rezultata provedenog dokaznog postupka, očito je da je samo svjedok M. R., tada zaposlena kao psiholog u P. c., iskazivala u prilog navoda optužbe tvrdeći da joj je tako rekao ošt. V. P. za vrijeme provođenja terapije, a kasnije je isto čula i od ošt. I. P..

Međutim, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da samo temeljem iskaza ove svjedokinje nije moguće sa potrebnim stupnjem sigurnosti dokazati učin ovako teškog i odioznog kaznenog djela. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da prof. M. R. u vrijeme terapije nije imala potrebno iskustvo u radu s djecom, jer joj je to bio jedan od prvih slučajeva i to samo 11 dana nakon početka radnog staža, a svjedokinja sama potvrđuje da, osim dva klinička intervjua i play-terapije s lutkama, nije primijenila nikakve psihologijske testove koji bi, budući da se tada radilo o djeci od 5 odnosno 6 godina, omogućili procjenu da li djeca razlikuju maštu od realiteta, istinu od laži, kao što nije primijenila niti testove sugestibilnosti. Iako iskazuje da kod djece sama nije primijetila seksualizirano ponašanje, donijela je zaključak o seksualnom zlostavljanju na temelju priča koje je od njih čula. Ipak, temeljem tog saznanja nije predlagala Centru za socijalnu skrb da se prekinu susreti između oštećenika i njihovog oca, već samo da se ti susreti razrijede, što je i zabilježeno u njezinom posljednjem nalazu i mišljenju od 9. listopada 2001. godine.

Slijedom toga, s obzirom na očito neiskustvo svjedoka M. R. u radu sa seksualno zlostavljanom djecom te imajući u vidu da oštećenici nisu bili podvrgnuti psihologijskim testovima, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da taj posredni dokaz, u kontekstu načina iskazivanja samih oštećenika, nije dovoljno pouzdan da bi se na njemu mogla zasnovati osuđujuća presuda, a i Vrhovni sud, s obzirom na druge rezultate postupka, ocjenjuje jednako. Što se tiče većih broja modrica na natkoljenicama, rebrima i nadlaktici ošt. V. P., kako je utvrđeno u povijesti bolesti od 7. svibnja 2000. godine, Vrhovni sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da se iste ne mogu nužno povezati s nekim oblikom seksualne zlostave. Naime, provedenim medicinskim vještačenjem od strane prof. dr. D. Z. proizlazi da su te ozljede, zbog svoje male površine i raspršenosti, mogle nastati djelovanjem mehaničkog predmeta u smislu udarca ili kompresije, pa i u tijeku dječje igre, dok je uzrok nastanka tih ozljeda grickanjem manje vjerojatan, jer bi tada ozljede bile povezane ili barem s manjim oguljotinama na koži, što ovdje nije slučaj.

Zaključno se može reći da tijekom ovog postupka doista nije dokazano da bi optuženik nad svojim sinovima izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju tako što bi im radi zadovoljavanja svog nastranog spolnog nagona gurao prst u anus, a što predstavlja bit inkriminacije kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. i 3. KZ za koje se tereti. Drugo je pitanje da li je optuženik tijekom igre sa svojim sinovima izvršio druge u izreci navedene radnje, međutim, ovdje to više nije odlučno budući da bi iste, sve kada bi i bile dokazane, imale karakter kaznenog djela bludnih radnji za koje je još tijekom 2006. godine nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja.

Kako državni odvjetnik, dakle, nije s uspjehom doveo u sumnju činjenična utvrđenja

đene povrede na koje

prvostupanjskog suda, a ispitivanjem prvostupanjske presude nisu na

Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 387.ZKP, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 11. ožujka 2010. godine

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.