Rev-790/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-790/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. Ž., S., zastupane po punomoćniku M. J., odvjetniku u S., protiv tuženika Klinička bolnica Split, radi utvrđenja i isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-757/99 od 15. travnja 1999. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. IV P-1378/96 od 22. prosinca 1998. godine, u sjednici održanoj 14. lipnja 2000.,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Splitu br. IV P-1378/96 od 22. prosinca 1998. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo utvrđenje da je obaviješću o isteku ugovora na određeno vrijeme Klasa: 112-03/96-03/567 Urbroj: 2181-147-96-01-01-10 od 15. lipnja 1996. godine i odlukom Klasa: 112-03/95-03/567 Urbroj: 2181-147-96-01-02-12 od 27. studenog 1996. godine povrijeđeno pravo tužiteljice na radnom mjestu "pomoćne radnice" na Kliničkom zavodu za radiologiju te tuženik dužan zaključiti s tužiteljicom ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom rada 18. ožujka 1996. godine na radnom mjestu "pomoćne radnice" te za razdoblje od 18. ožujka 1996. godine do 1. svibnja 1998. godine isplatiti iznos od 31.503,16 kn s pripadajućom kamatom.

Presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-757/99 od 15. travnja 1999. godine potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske pravomoćne presude tužiteljica je izjavila reviziju pobijajući nog postupka te pogrešne primjene materijalnog je iz razloga bitne povrede odredaba parnič

prava, predloživši njeno preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

Tuženik nije odgovorio na reviziju niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Osim paušalnog pozivanja na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica ničim pa ni opisno ne ukazuje na to u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, a kako ovaj sud ispitujući pobijanu presudu nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne

novine", br. 53/91, 91/92 i 112/99 - dalje: ZPP) na koju temeljem odredbe čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, zaključiti je da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka.

Obzirom na utvrđenje da je tužiteljica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme kod tuženika u razdoblju od 18. ožujka 1996. godine do 15. lipnja 1996. godine temeljem ugovora o radu prvi put zaključenog među strankama 18. ožujka 1996. godine, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da u takvoj situaciji nisu ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 10. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 38/95, 54/95, 65/95 - dalje: ZR) u smislu postojanja zabrane tuženiku sklapanja jednog ili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme temeljem kojih se radni odnos na istim poslovima zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine.

Raniji radni odnos tužiteljice kod tuženika (od 1. srpnja 1992. godine do 17. ožujka 1996. godine) bio je temeljen na odlukama o zasnivanju tj. produženju radnog odnosa na određeno vrijeme, a temeljem kojih odluka tužiteljica nije stekla status radnika u radnom odnosu na neodređeno vrijeme (da je stekla takav status ne bi zaključila ugovor o radu od 18. ožujka 1996. godine). U svakom slučaju, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, sve i da je zaključenjem spornog ugovora o radu od 18. ožujka 1996. godine povrijeđena odredba čl. 10. st. 4. ZR, time radni odnos tužiteljice na određeno vrijeme ne bi mogao prerasti u radni odnos na neodređeno vrijeme, već bi to bio razlog za prekršajnu odgovornost tuženika kao poslodavca.

Kako je temeljem ugovora o radu od 18. ožujka 1996. godine tužiteljica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, a koji radni odnos je trajao 15. lipnja 1996. godine, to trudnoća tužiteljice nije bila zapreka da joj se utvrdi prestanak radnog odnosa, sve obzirom na odredbu čl. 70. st. 3. ZR.

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti te odlučiti kao u izreci, sve temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 14. lipnja 2000.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.