Rev-872/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 872/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića kao predsjednika vijeća, te Vesne Milošević, Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja K. I. iz L., koga zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženih 1. A. A. Z., 2. Š. S. iz O., P. i 3. M. S. iz V. G., oboje zastupani po punomoćnici D. R., odvjetnici iz V. G., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika A. A. Z., protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 10. prosinca 1991. br. Gž-9597/91, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici od 19. lipnja 1991. br. P-525/88, u sjednici održanoj dana 9. srpnja 1992.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika A. A. Z. izjavljena protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od dana 10. prosinca 1991. pod posl. br. Gž-9597/91 odbija se kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Općinskog suda obvezan je tuženik M. S. da na ime naknade štete isplati tužitelju iznos od 55.000 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika A. A. i Š. S. u cijelosti a u preostalom dijelu od 55.000 dosudjenog iznosa do 225.000 zatraženog iznosa, odbijen je zahtjev u odnosu na tuženika M. S..

Okružni sud u Zagrebu je odlučujući o žalbama stranaka i to baš žalbi tužitelja i žalbi tuženog M. S., djelomično je preinačio presudu Općinskog suda na način da je M. S. obvezao da isplati tužitelju daljnji iznos štete od 70.000 dinara sve solidarno sa tuženom A. A. Z. koja je obvezana da solidarno sa tuženima M. S. isplati ukupni iznos naknade štete u visini od 125.000 dinara sa pripadajućom zakonskom kamatom.

Protiv ove pravomoćne presude Okružnog suda reviziju je izjavio tuženik A. A. Z., zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

U smislu odredbe iz čl. 390. Zakona o parničnom postupku koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe iz čl.

1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZPP) prvostepeni sud je reviziju tužene A. A. dostavio tužitelju i nadležnom javnom tužiocu.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika, a javni tužioc Hrvatske se o istoj nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Nije sporno daje tužitelj K. I. kao radnik RO S. Z., dana 17. IV. 1987. godine bio rasporedjen da radi kod tužene RO A. V. G., prednik tužene A. A. na poslovima fizičko-tehničke zaštite, čuvarske dužnosti.

Nije sporno da je tužitelj, za kojeg je sud utvrdio da je bio ovlašten da kontrolira postojanje izdatnice za robu koja se iznosila iz skladišta, bio napadnut od tuženih M. S. i Š. S., radnika tužene A. A. (pravnog prednika), kojom prilikom ga je tuženi M. S. i fizički napao i zadao mu lakše tjelesne povrede.

U valjano provedenom postupku (čl. 7. i 8. ZPP) sudovi su utvrdili da tužitelj svojim ponašanjem ni na koji način nije doprinio da dodje do njegovog povredjivanja.

U smislu odredbe iz čl. 170. Zakona o obveznim odnosima ("Sl. list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89) koji zakon se primjenjuje temeljem odredbe iz čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZOO) za štetu koju radnik u radu i u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi odgovara organizacija udruženog rada u kojoj je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako radnik dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Dakle, suglasno odredbi iz čl. 170. st. 1. ZOO tužena radna organizacija, u konkretnom slučaju A. A. je objektivno odgovorna za svoje radnike time da se te odgovornosti može osloboditi ako dokaže da je radnik u danim okolnostima postupao upravo onako kako je trebalo da postupa.

S obzirom na utvrdjenje nižestepenih sudova radnik tužene, tuženi M. S. postupao je protupravno, nakon što je odbio da pokaže izdatnicu za robu koju je zajedno sa drugim radnikom tužene, Š. S. iznosio i fizički je napao tužitelja i na taj način prouzrokovao nastanak štetnog dogadjaja.

Revizijski navodi kojima se pobija činjenično utvrdjenje nižestepenih sudova ovaj sud nije ispitivao iz razloga što se revizija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja ne može izjaviti (čl. 382. st. 3. ZPP).

Stoga je drugostepeni sud valjano primijenio materijalno pravo kada je tuženu A. A. zajedno sa odgovornim radnikom za nastalu štetu M. S., solidarno obvezao da tužitelju naknade svu štetu koju je ovaj pretrpio u opisanom štetnom dogadjaju. Sud je pozivom na odredbu iz čl. 200. ZOO, a nakon utvrdjenja svih relevantnih okolnosti, po osnovi potraživanja novčane naknade za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene psihičke bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti te zbog pretrpljenog straha, utvrdio i dosudio naknadu u ukupnom iznosu od 125.000 dinara.

Iz izloženog dakle proizlazi da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a kako ovaj sud u ispitivanju presude koja se revizijom pobija, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju povredu ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), to je reviziju tužene A. A. valjalo pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u dispozitivu presude.

U Zagrebu, 9. srpnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Djordje Bjegović v.r.